Unatoč nizu razloga zašto bi trebalo izbjegavati flaširanu vodu iz boce, industrija flaširane vode nikada nije bila jača. Prodaja tzv. premium vode koja se hvali dodacima koji imaju ekstra benefite za zdravlje, u Americi je najbrže rastući sektor industrije flaširane vode, procijenjen na iznos od 18,5 milijardi dolara (122 milijarde kuna).
Na 28. međunarodnom sajmu flaširanih voda Berkeley Springs vodom najboljeg okusa prošle je godine ocijenjena voda „Frequency H2O“ australskog brenda koja se prodaje po cijeni od 2,3 dolara (15 kuna), a reklamira se pod sloganom „voda prožeta zvukom ljubavi i obasjana mjesecom te svjetlom duginih boja”. Veliki uspjeh polučila je i voda Svalbarði koja se prodaje po cijeni od 600 kuna za litrenu bocu, a dobiva se iz santi leda odlomljenih s obale Svalbarda, piše Guardian.
Bilo da se crpi 900 metara ispod Havaja ili s izvora na Fidžiju te posipa zlatnim prahom, previsoka cijena premium vode uvijek se pravda istim karakteristikama. Tvrdi se da takve vode sadržavaju specijalne minerale koji im daju specifičan okus, a što je porijeklo vode neobičnije, bolje opisana procedura njezinog vađenja i flaširanja, to je voda skuplja.
S druge strane, bum flaširane vode događa se u vrijeme globalne nestašice pitke vode za koju se predviđa da će do 2025. godine zahvatiti dvije trećine svjetskog stanovništva. Tu je i zagađenje okoliša plastičnim bocama u koje se puni voda, a koje je postalo toliko strašno da stručnjaci predviđaju da će do 2050. godine u oceanima biti više plastike nego riba.
Također, treba uzeti u obzir da ništa ne čini flaširanu vodu boljom od vode iz slavine. U većem dijelu Amerike voda iz slavine je pitka, a u cijeloj Velikoj Britaniji voda iz slavine podliježe većim kontrolama od flaširane. Na slijepom testu okusa ispitanici nisu mogli razlikovati flaširanu od vode iz slavine. A voda iz slavine je, dakako, i bitno jeftinija od vode iz bočica. I zdravija.
No, zašto onda toliki ljudi kupuju flaširanu vodu i plaćaju silan novac za luksuzne brendove vode koji se okusom ne razlikuje od vode iz slavine? Je li u pitanju statusni simbol, moda ili nešto treće?
Za ovakvu praksu ugledni britanski časopis The Guardian navodi tri razloga. Prvi je razlog činjenica da je pristup rijetkim izvorima vode stoljećima bio stvar statusnog simbola pa su, primjerice, u 19. stoljeću termalnim izvorima vode, s navodnim ljekovitim svojstvima, pristup imali samo pripadnici visoke klase.
Danas je tu moderni wellness pokret, koji kolektivno odbacuje alkohol i sokove te promiče zdrav život i brendiranu vodu. I treće, prema istraživanju znanstvenica sa Sveučilišta Waterloo u Ontariju (Kanada), razlog zbog kojeg je društvo toliko zagrijano za flaširanu vodu mogao bi biti strah od smrti.
Naime, u socio-psihološkoj studiji o odabiru vode za piće, znanstvenice Stephanie Cote i Sarah Wolfe ustvrdile su da „podsjetnici na to da je smrt neizbježna povećavaju sebično iskorištavanje prirodnih resursa”.
Kako pojašnjava Wolfe, kada razmišljamo o smrti javlja se instinktivno poricanje i potreba za odvlačenjem pažnje koji nas navode na donošenje iracionalnih odluka kao što su, možda i nesvjesno, razmišljanje: „Kako bi planet mogao umrijeti kada u ruci držim bočicu netaknute vode? Kako bih ja mogao umrijeti kada donosim ovako zdrave odluke?“.
Kanadske znanstvenice tvrde i da je način na koji se reklamira voda u bocama „čini posebno privlačnim protuotrovom za egzistencijalni očaj“. Za primjer navode slogane brendova Evian i Fidži. Evian se reklamira pod sloganom „pijte mladost”, a Fidži kao voda „flaširana na izvoru netaknutom od čovjeka“.
No, navike se, kažu, mogu i promijeniti. Umjesto da kupujemo flaširanu vodu, možemo nositi bočicu koja služi za višekratnu upotrebu, a koja isto može biti statusni simbol u pravom smislu.
Cotes i Wolfe sugeriraju vladama da promijene slogane svojih kampanja. Umjesto da tvrde da je plastika otrovna bilo bi bolje da idu s pozitivnim porukama te ističu da voda iz slavine poboljšava zdravlje. Jednako tako države mogu razmišljati i o donošenju odluka o zabrani prodaje plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu kao što su se to obvezale učiniti Kanada i EU.
