"Puno više volim pričati o povijesti, no većina ljudi želi čuti o budućnosti", rekao je to Yuval Noah Harari, poznati povjesničar i profesor na Sveučilištu u Jeruzalemu. Hararija mnogi nazivaju jednim od najvažnijih umova našeg vremena, no sam će reći kako mu se ne sviđa što ga mnogi doživljavaju kao gurua i proroka, i postavljaju pitanja o tome kakva nas budućnost očekuje.
"Očito je kako nitko ne zna kako će naš svijet izgledati 2050. godine, a ovo je možda čak i prvi put u povijesti da nemamo nikakvu ideju oko pa čak i nekih temeljnih stvari. Isto tako jasno je kako nitko ne može predvidjeti ni politički razvoj. Da ste živjeli tisuću godina ranije, ne biste mogli predvidjeti hoće li biti rata, invazije, revolucije ili bilo čega drugog. Danas tako ne možemo ni zamisliti kako će izgledati tržište rada 2050., naše obitelji, pa čak ni mi sami, naša tijela. Ne znamo ni koliko će trajati životni vijek. Pokušavam o tome razmišljati kroz drugačije mišljenje. Radeći tako želim naglasiti kako i dalje imamo dovoljno manevarskog prostora kako bi spriječili najgore scenarije i živjeli po onom najboljem", rekao je Harari u intervju za Business Insider.
Teme o kojima promišlja, piše i govori često su i političke. Mathias Dopfner, šef medijske kompanije Axel Springer, kroz intervju, kojeg prenosimo u nastavku, s ovim je misliocem progovorio o nizu tema, politici, budućnosti, čovjeku.
Kakvu ulogu društvena mreža poput Facebooka igra u našem društvu?
To je jedna posebna vrsta medijske kompanije. I igra jako važnu ulogu na području razvoja. Mislim da društvene mreže neće nestati u skorijoj budućnosti. Mislim da će biti dobro, ako društvo i sam Facebook prepoznaju neizmjernu moć koju ova platforma ima.
Trebaju li oni samostalno odlučivati tko će dobiti kakvu informaciju? Ili bi jednostavno trebali biti neutralna kompanija koja postoji kako bi povezivala ljude?
Te platforme povezuju ljude, što je i njihova temeljna postavka i ideja. No sada smo shvatili kako stvari nisu tako jednostavne, a mediji nikada nije neutralan. To bi trebalo biti jasno svima koji profesionalno rade u ovom području ili poznaju povijest komunikacije. Stoga bi se trebali odmaknuti od ove naivne faze vjerovanja da je to tako i da bi ikada mogle samo biti platforma za povezivanje. I trebali bi prihvatiti činjenicu da sami moramo preuzeti određenu dozu odgovornosti po pitanju kvalitetnog informiranja. Facebook sada ovom pitanju pristupa s puno više odgovornosti nego ranije.
U svojoj knjizi predviđate kako će Google uništiti cjelokupnu oglašivačku industriju.
To je vrlo jednostavno. Recimo da vam Mercedes Benz želi prodati automobil, pa će i platiti reklamu. No Google želi doći do te mogućnosti da imaju dovoljno količinu informacija o svijetu i o vama i da ih možete pitati bilo što. I tako bi se moglo dogoditi da ako odlučite kupiti automobil jednostavno pitate Google kakav bi trebali kupiti. A on će u odgovoru ukalkulirati sve što zna, o vama, o tržištu, o regulacijama. Vaši politički pogledi, mišljenja o klimatskim promjenama i sl. Sve što ste vi. I tada će vam ponuditi savršen automobil, baš za vas. I ako su odradili dobar posao, kupit ćete automobil. Oglasi vam neće biti potrebni. A kako znam da se mojom procjenom manipulira upravo kroz oglase, svojoj vlastitoj procjeni neću vjerovati. Bit ću sretan što se mogu prepustiti u ruke svemogućeg Googlea koji će odluku donijeti umjesto mene.
Umjetna inteligencija i etički konflikti koji se uz nju vežu posebno su viljivi na primjeru testiranja autonomnih automobila. Što mislite kada će takva opcija zaživjeti?
Ovisi to o zemlje do zemlje. U Sjevernoj Koreji, sutra. Jedna od prvih zemalja na svijetu koja bi zabranila ljudske vozače i dozvolila samo autonomna vozila mogla bi biti zemlja poput Sjeverne Koreje gdje vam je potrebno odobrenje jedne osobe. Mislim da će biti puno korporacija, ili barem jedna, koji će požuriti i SK doživjeti najvećim laboratorijem na svijetu. Tamo mogu početi i izvoditi svoje eksperimente. Kada završe 500 Sjevernokorejca bit će mrtvo, ali nema veze, to nije ništa. Nakon toga možemo pokrenuti sigurni model u Berlinu.
Pitanje migracije i izbjeglica vruća je tema u Europi i Njemačkoj. Mislite li da s mogu riješiti debate i umanjit politička radikalizacija po ovom pitanju?
Teoretski možete učiniti što god želite. Identiteti koji postoje danas formirani su tijekom povijesnih procesa u kojima su ljudi različitih porijekla bili uključeni u formiranje novih identiteta. Tisuću godina ranije, pa čak i 200 godina ranije, nije bilo Nijemaca u smislu u kojem oni postoje danas. Bili su Bavarci i ostali, a bilo je to i mržnje i problema, između i katolika i ostalih vjera. Mnogi ljudi o ovim temama razmišljaju u biološkim uvjetima, kao o različitim grupama i različitim vrstama životinja, no to je glupo. Ne možete integrirati čimpanze i gorile kako bi formirali jedinstvenu vrstu. To vam biologija ne omogućava. Gorile i čimpanze ne mogu imati djecu, no s ljudima je moguće. Trebalo bi biti jasno s povijesne perspektive kako je većina lokalnog stanovništva protiv migracije, što je pogreška zapravo državnog sustava. Sustav bi trebao surađivati sa građanima kako bi integracija uspjela. Ako ljudi odbiju, to vam je demokracija. Pa čak i ako mislite da ste pogriješili, po etičnom pitanju. Možda najgora stvar oko migracije, na nivou Europe, je to što su ju ljudi pretvorili u neku vrstu borbe dobra protiv zla. I tako bilo tko tko se protivi imigraciji je rasistički nacist, a oni koji ju podržavaju su izdajice. No mislim da je nakraju to zapravo debata između dva legitimna stava. Odluke o tom pitanju trebala bi iznjedriti iz normalnog demokratskog procesa, za što nam i služi demokracija.
Izrael je uspješno integrirao nekoliko milijuna Rusa, koji svi dijele to zajedničku želju da postanu članovi izraelskog društva i dijele njihove vrijednosti.
Izrael je danas zemlja migranata. Gotovo svaki građanin, ili barem njegovi roditelji, u Izrael su došli iz neke druge zemlje. Izrael je primjer zemlje koja je izgrađen na temelju imigranata. Sjetimo se raznih i pomalo ludih scenarija muslimanskog preuzimanja zemlje ili cijele Europe o čemu se posebno priča, od čega se strahuje u Njemačkoj. Izrael je upravo primjer toga. Cijela zemlja izgrađena je na temelju toga - neprijateljskog preuzimanja. A Rusi se dočekuju otvorenih ruku prvenstveno zato što se Izrael trudi kako bi preživio, i oni mu trebaju. Njih se doživljava poput vojnika, ne samo vojnika koji se bore na ratištu, već vojnika koji se bore za opstanak Izraela.
U vašoj knjizi veliku ulogu igra i religija. Kako bi po tom pitanju opisali sebe? Kao ateista?
Da, ja razlikujem dvije vrste boga. Imate Boga koji je samo naziv kozmičke misterije. Puno stvari ne znamo o svemiru, o njegovom porijeklu, prirodnim zakonima i sl. Ako to želite nazvati misterioznim Bogom, nemam ništa protiv toga. Bog kojeg ne volim je onaj koji ima te konkretne ideje po pitanju ljudske seksualnosti i načina na koji se oblačim, taboua po pitanju hrane, politike itd. I ne vjerujem da se kozmička misterija brine o pitanju naše seksualnosti ili politika.
Što je vaš posao iz snova?
Oduvijek sam volio povijest, pa mogu reći kako ja sada radim svoj posao iz snova.
Da postoje strojevi za putovanje kroz vrijeme, u koje vrijeme biste otputovali?
Kao što znate ja sam globalni povjesničar. I volim bilo koji period, pa bi mi putovanje u bilo koje vrijeme bilo jako zanimljivo. No meni bi najzanimljivije bilo vidjeti kako je svijet funkcionirao prije poljoprivredne revolucije. Imamo niz teorija o tome kako su ljudi živjeli dok su bili lovci, no imamo jako malo dokaza. Volio bih da mogu otputovati u kameno doba i vidjeti kako su tada ljudi živjeli.
Što smatrate najvećom prijetnjom našoj budućnosti za recimo 100 godine?
Najveće prijetnje su: nuklearni rat, klimatske promjene i tehnološki poremećaji. A ova posljednja najkompleksnija je za nositi se s njom, jer ne znamo što bi. S nuklearnim ratom i klimatskim promjenama barem znamo što nam je činiti - zaustavit ih. No s razvojem umjetne inteligencije i biotehnologije, na polju kojih postoji niz mogućnosti pa zato nećemo zaustaviti istraživana na tom području. Najbolji scenarij kojeg mogu predvidjeti je da ćemo imati bolji zdravstveni sustav, više vremena za odmor i moći ćemo istražiti sebe kao ljudska bića na načine na koje to nismo mogli ranije. Najgori scenariji je taj u kojem bi mogli imati digitalnu diktaturu u kojoj je sva moću koncentrirana u rukama male elite koja nadzori sve cijelo vrijeme. Ljudsko društvo moglo biti biti podijeljeno na super ljude i klase bezvrijednih ljudi. Kasnije će to biti ljudi koji nemaju nikakvu ekonomsku vrijednost i političku moć. Milim da je najvažnija lekcija koju smo naučili ona kako tehnologija nije deterministička. Ista elektronika poslužila je Trećem Reichu, komunističkoj Njemačkoj i liberalnim društvima. Ona se ne brine o tome što ćete učiniti s njom. Isto je i u slučaju umjetne inteligencije i biotehnologije. Možemo ih iskoristiti kako bi izgradili raj ili pakao. Izbor je u našim rukama.
Mislite li da će uskoro doći vrijeme postojanja neke vrste vječnog života?
Ne bih rekao vječnog, već beskonačnog, neodređenog. Vječno znači da nećete umrijeti bez obzira na sve, a to je vrlo radikalno. Jednom kada dođemo do 150 godina limita više neće biti. Tijelo kojeg imamo sada, ako sve funkcionira savršeno, može doživjeti 100 ili 120 godina, no za sve iznad toga morate pronaći način kako redizajnirati ljudsko tijelo.
Je li to i vaš cilj? Želite li živjeti tako dugo?
Mislim da bi to bilo zastrašujuće, jer tada ljudi ne bi htjeli preuzimati nikakve rizike u životu. Razine nervoze bile bi neizmjerne, pa tako i razine bijesa i mržnje među onima koji nemaju dovoljno novca kako bi mogli iskoristiti ovakvu tehnologiju.
Možete li reći da je svijet u posljednjih tisuću godina postao bolje mjesto?
Možete reći kako stvari idu bolje, barem što se ljudi tiče. A to je posebno vezano uz posljednjih 150 godina. Poboljšanjima svjedočimo i danas, no ona su puno manja od očekivanog. Neizmjerno je povećanje ljudske moći i kvalitete života, no manji su pomaci u našem zadovoljstvu životom. Naravno, ne mislim da bi trebali ignorirati sve ove dobre stvari. Trebali bi biti zahvalni na svemu što smo postigli. No s druge strane to je malo razočarenje. Često mislim kako je to slično tome da imam jako snažan automobil. No dok snažno pritišćem gas automobil se uopće ne miče, samo malo se pokrene. Nešto se zaglavilo između sve te moći i onoga što s njom radimo, nešto što još uvijek nije povezano.
Mislite da smo mogli napraviti bolje?
Da.
