Dječaku od 11 godina je na lijevoj podlaktici istetoviran broj 189488. On više nije imao ime i prezime. I nikakve šanse da dočeka duboku starost. Oleg Mandić je, ipak, preživio. U Auschwitz je ušao kao jedan od mnogih, a iz tog logora izašao - posljednji.
"Rodio sam se na Sušaku 5. travnja 1933. godine u poznatoj narodnjačkoj odvjetničkoj obitelji. Prastric Matko (1849. - 1915.) bio je svećenik i preporoditelj, nono Ante (1881. - 1959.) kao kraljevski namjesnik upravljao je Titovom Jugoslavijom prijelaznog razdoblja 1944./46., a tata Oleg (1906. - 1979.) odgojio je sijaset pravnika predajući na zagrebačkom i riječkom Pravnom fakultetu. Moj život obilježio je Auschwitz, u koji sam odveden s 11 godina. Prije nego što sam se formirao kao čovjek, prošao sam skoro godinu dana zatvora i logora."
Tako o sebi u knjizi "Život obilježen Auschwitzom" (drugo, prošireno i izmijenjeno izdanje, Fraktura 2025.) piše čovjek koji za sebe kaže: "Od 18. godine života nikoga nisam mrzio".

"Dragocjeni su nam Olegovi zapisi i razmišljanja o ljubavi, sreći, njegovim različitim aktivnostima i inicijativama, običnim obiteljskim događajima i sjećanjima, svemu onome što mu je obilježilo radni i životni vijek. Čovjeka s toliko godina života i prikupljenog iskustva i mudrosti doista valja poslušati", piše priređivač knjige Neven Šantić.
Da, dragocjeni su i vrijedi ih slušati dok god se može, a čitati uvijek jer se u Mandićevu nepretencioznom pisanju prepliću zastrašujuća prošlost i fascinantna, antifašistička ljudskost. Fašističke, naime, svakako nema.
"U mom lijepom životu što ga upravo Auschwitzu dugujem bilo je i kriznih razdoblja, ali nisam tada pribjegavao uslugama psihoanalitičara, nego bih sjedao u auto i odlazio u Auschwitz. Vraćajući se tamo, sjedeći sâm, u sumraku, na tračnicama rampe u Birkenauu, sâm s uspomenama i sâm u mislima s onima kojih više nema, punio bih se novom životnom snagom, novom željom za životom...", kaže ovaj vitalni čuvar sjećanja u kojima je sve s razlogom crno-bijelo, jer ni zlo ni dobro nemaju nijanse.