U Auschwitz je ušao kao jedan od mnogih, a iz tog logora izašao - posljednji

Dječaku od 11 godina je na lijevoj podlaktici istetoviran broj 189488. On više nije imao ime i prezime. I nikakve šanse da dočeka duboku starost. Oleg Mandić je, ipak, preživio. U Auschwitz je ušao kao jedan od mnogih, a iz tog logora izašao - posljednji.

"Rodio sam se na Sušaku 5. travnja 1933. godine u poznatoj narodnjačkoj odvjetničkoj obitelji. Prastric Matko (1849. - 1915.) bio je svećenik i preporoditelj, nono Ante (1881. - 1959.) kao kraljevski namjesnik upravljao je Titovom Jugoslavijom prijelaznog razdoblja 1944./46., a tata Oleg (1906. - 1979.) odgojio je sijaset pravnika predajući na zagrebačkom i riječkom Pravnom fakultetu. Moj život obilježio je Auschwitz, u koji sam odveden s 11 godina. Prije nego što sam se formirao kao čovjek, prošao sam skoro godinu dana zatvora i logora."

Tako o sebi u knjizi "Život obilježen Auschwitzom" (drugo, prošireno i izmijenjeno izdanje, Fraktura 2025.) piše čovjek koji za sebe kaže: "Od 18. godine života nikoga nisam mrzio".

"Pred nekoliko su mi godina rekli: Na današnji ćemo se dan prisjećati četiriju jahača apokalipse koji su jahali krajem Drugog svjetskog rata sijući strah, užas i trepet. Prvi je konjanik predstavljao nasilje i rat, drugi je bio - kuga i bolest, treći - glad, a četvrti – smrt. Slikovita je to i vrlo vjerna interpretacija Holokausta od prije 60 godina. Oslobođenje Auschwitza, odnosno tamo preostalih manje od 4000 uznika, od strane Crvene armije uslijedilo je upravo 27. januara 1945. godine. Pa je taj dan simbolički, puno godina kasnije, uzet da podsjeća na najvišu žrtvu svih stradalih u Holokaustu. Dobra je kob htjela da sam uspio preživjeti prethodne mjesece zatočeništva, te sam se i ja toga dana daleke 1945. godine našao tamo. Štoviše, u sljedećih mjesec dana preživjeli su logoraši evakuirani, a ja sam s mamom i babuškom, stjecajem nekih okolnosti, ostao posljednji živi sužanj za kojim su se logorska vrata Auschwitza zauvijek zatvorila. Bilo mi je tad nepunih 12 godina. Odrastao sam bio poput sve liburnijske djece - daleko od vjerskih fanatizama, ali odgajan u kršćanskom duhu i svemu onome što to sobom nosi. Takav sam bio i došao u Auschwitz. Ali toga 27. siječnja 1945. metamorfoza se u meni već okončala: postao sam okorjeli ateist."

Tvornica smrti Life "Zadnji sam izašao iz Auschwitza, preživio sam odjel dr. Mengela"

"Dragocjeni su nam Olegovi zapisi i razmišljanja o ljubavi, sreći, njegovim različitim aktivnostima i inicijativama, običnim obiteljskim događajima i sjećanjima, svemu onome što mu je obilježilo radni i životni vijek. Čovjeka s toliko godina života i prikupljenog iskustva i mudrosti doista valja poslušati", piše priređivač knjige Neven Šantić.

Da, dragocjeni su i vrijedi ih slušati dok god se može, a čitati uvijek jer se u Mandićevu nepretencioznom pisanju prepliću zastrašujuća prošlost i fascinantna, antifašistička ljudskost. Fašističke, naime, svakako nema.

"U mom lijepom životu što ga upravo Auschwitzu dugujem bilo je i kriznih razdoblja, ali nisam tada pribjegavao uslugama psihoanalitičara, nego bih sjedao u auto i odlazio u Auschwitz. Vraćajući se tamo, sjedeći sâm, u sumraku, na tračnicama rampe u Birkenauu, sâm s uspomenama i sâm u mislima s onima kojih više nema, punio bih se novom životnom snagom, novom željom za životom...", kaže ovaj vitalni čuvar sjećanja u kojima je sve s razlogom crno-bijelo, jer ni zlo ni dobro nemaju nijanse.