Oleg Gvimotinov imao je 12 godina kad je učio kompjutersko programiranje u SSSR-u i bio jedan od onih koje manjak praktičnog rada na kompjuterima pritom nije obeshrabrio, izvukao je BBC priču iz slojeva prašine. Bio je fasciniran njima i sa skupinom prijatelja obilazio je vrata i kucao u potrazi za nekim tko bi im dao priliku. Bile su rane 80-e, kompjuterskih terminala bilo je po sveučilištima i na radnim mjestima, ne i u školama, a malo tko je bio spreman trpjeti da mu se motaju tamo neka djeca. Gvimotinov i prijatelji ipak su uspijevali pronaći dovoljno susretljive ljude koji su im davali da se okušaju na službenim strojevima, mnogima zapravo kloniranim američkim kompjuterima.
Oni tada toga možda nisu bili ni svjesni, ali nezgrapne tipkovnice i monitori s njima bili su početak nečeg posebnog, prvi čvorovi domaćeg interneta za koji su postojale nade da bi mogao snažno potaknuti sovjetsku ekonomiju. Skupina istraživača godinama je državne službenike nagovarala da diljem SSSR-a tisuće strojeva povežu u kompjutersku mrežu. Na taj su se način mogli zakačiti na mrežu u nastajanju u Europi i SAD-u koja je vremenom izrasla u današnji internet. "Ovdje govorimo o internetu -1.0", kaže za BBC Ben Peters, istraživač sa Sveučilišta Tulsa u Oklahomi i autor "Kako ne povezati naciju: Nelagodna povijest o sovjetskom internetu". "Trebala je to biti decentralizirana hijerarhijska kompjuterska mreža s razmjenom informacija u realnom vremenu koja bi upravljala ekonomijom."
Sovjetski projekt poznat kao OGAS nikada nije dovršen, a ovo je priča o tome kako se to dogodilo. Sovjetski internet djelo je uma Viktora Gluškova, jednog od utemeljitelja kibernetike. A Gluškov je dijelom bio inspiriran radom ranog mrežnog entuzijasta Anatolija Kitova. Još 1959. Kitov je bio prvi koji je sanjao o povezivanju SSSR-a. O njemu je snimljen dokumentarac "Internetski pukovnik", dostupan online, s otvarajućom scenom koja više nego podsjeća na Jamesa Bonda. Još od trenutka kada je Kitov poslao Nikiti Hruščovu pismo s takvim prijedlogom, postalo je jasno da izgradnja takvog sustava ispod zemlje neće biti jednostavna. A izazovi su samo dijelom bili tehnološke prirode. "Imajmo na mu da je SSSR tijekom cijelog tog razdoblja imao funkcionalnu kompjutersku mrežu, bila je to vojna mreža", kaže Peters.
Sustav koji bi koristio civilima i koji bi mogao utjecati na ekonomiju? To je bilo već nešto drugo. Gluškov je na OGAS-u stao raditi u ranim 60-ima. Teoretski, svatko tko je u SSSR-u radio, mogao je imati razlog za spojiti se na takvu mrežu, tako da je Gluškov trebao za početak prikupiti podatke od radne snage zemlje sve do razina proizvodnje i tržišta. Do 1970. Gluškov je detaljno razradio prijedlog koji je poslao državnom vrhu. Ali kad se o tome stalo raspravljati u vrhu Komunističke partije, ministar financija je ustao i proglasio da se on tome protivi. Govorio je da se kompjuteri već sad (tad) mogu koristiti za paljenje i gašenje svjetala u kokošinjcima, ali da ne postoji potreba za njihovim umrežavanjem.
Šuškalo se da je ministar financija zapravo zabrinut kako će OGAS utjecati na ravnotežu moći između njegovog ministarstva i Centralne statističke agencije. Gluškov prijedlog naposljetku je odbijen, unatoč tome što su ga neki službenici podržavali. Njegova ideja se, međutim, nastavila probijati sljedećih 12 godina. Malim lokalnim mrežama povezalo se nekoliko gradova i Gvimotinov je godinama poslije na Sveučilištu u Novosibirsku pronašao kompjuter koji je bio direktno povezan sa 3000 kilometara udaljenom Moskvom. Veliki napori su se ulagali u stvaranje kompjutera koji bi upravljali tim mrežama, prema Borisu Malinovskiju s Instituta za kibernetiku Viktor Gluškov u Ukrajini, i proizvodnja nije uvijek poštivala zadane rokove. Neke procjene spominjale su da bi potpuno izvođenje projekta OGAS moglo koštati 20 milijardi rubalja, današnjih oko 100 milijardi američkih dolara.
A i da bi na njegovoj izgradnji moralo raditi 300.000 radnika. Zbog svega toga, sovjetski internet nikad nije izgrađen. Onaj koji je tome svjedočio iz prve ruke, bio je Vladimir Kitov, sin Anatolija Kitova, čovjek koji sada radi na Plehanovom ruskom sveučilištu za ekonomiju u Moskvi. On je u 70-ima i 80-ima pisao vojni softver koji se koristio u vođenju ogromnih tvornica za proizvodnju tenkova. On i danas smatra da je OGAS mogao jako pomoći usponu ekonomije SSSR-a. Gvimotinov pamti lekcije koje su navodile koristi koje bi takva mreža donijela. "Zvučalo je doista uzbudljivo, recimo povećanje efikasnosti tako što bi manje ljudi vodilo rutinske proračune s većom preciznosti", rekao je. S boljim i lakše dostupnim podacima ekonomija se mogla voditi puno detaljnije.
Vladimir Kitov objašnjava da je sovjetski sustav u cjelini bio vrlo nefleksibilan. "Postojao bi plan i naprosto nisi mogao napraviti ništa mimo njega", rekao je Gvimotinov. "Proizvodili su smeđe cipele i crne cipele, dućani su ih bili puni, a one se nisu sviđale nikome." Do 80-ih postala je hitna potreba za zaokretom. Na kraju je program reformi Mihaila Gorbačova pokušao riješiti neke od najdubljih problema SSSR-a. Ali, nije li to mogao i OGAS? Jedna od glavni prepreka bila je smrt Gluškova, arhitekta sustava, 1982. u dobi od 58 godina nakon duge bolesti. Ipak, o ideji se u 80-ima raspravljalo u javnim medijima i na školama gdje su studenti i učenici poput Gvimotinova sve to upijali i vremenom nastavili tamo gdje je Gluškov stao.
Jedan od njih je bio i Mihail Botvinik, šahovski velemajstor i kompjuterski znanstvenik. On je eskperimentirao s ranim šahovskim programima i pokušavao razviti softver koji bi oponašao razmišljanje velemajstora. Njegove su algoritme koristili za planiranje rasporeda popravaka sovjetskih elektrana. Kad se SSSR urušio u 90-ima Botvinik je već bio u 80-im godinama života, ali je pokušao zainteresirati Borisa Jeljcina za ideju o kompjuterskoj mreži koja bi spasila ekonomiju. No, niti on nije uspio. Samo nekoliko godina poslije World Wide Web, izgrađen na internetu koji je izrastao iz američkog Arpaneta, postao je globalna senzacija.
