Kroz povijest su smjele pljačke mijenjale tijek ratova. Pljačke banaka pune naslovnice novina. Krađe umjetnina nadahnjuju filmove. No na Badnju večer 1969. Izrael je izveo nešto dotad neviđeno: tiho je ukrao pet ratnih brodova iz jedne zemlje članice NATO-a i otplovio s njima 2.000 milja prema domu, probijajući se kroz zimske oluje.
Priča započinje noćnom morom koje strahuje svaka vojska — zaostajanjem za neprijateljem opremljenim nadmoćnim oružjem i tehnologijom. U listopadu 1967. taj se strah ostvario kada je egipatski raketni čamac potopio izraelski razarač INS Eilat, prvi ratni brod u povijesti uništen protubrodskim projektilima. Izraelska mornarica tada se još oslanjala na opremu iz doba Drugog svjetskog rata, dok su njezini neprijatelji raspolagali sovjetskim raketnim čamcima sposobnima za napade s udaljenosti izvan vidokruga.
Izrael je točno znao gdje treba gledati. Francuska je u Cherbourgu gradila raketne čamce klase Sa’ar i bila ih je spremna prodati. Ugovor je predviđao 12 plovila. Sedam ih je stiglo u Izrael, a onda se umiješala politika. Nakon što je Izrael u prosincu 1968. napao zračnu luku u Bejrutu, predsjednik Charles de Gaulle uveo je potpuni embargo na isporuku oružja. Preostalih pet čamaca stavljeno je pod oružanu stražu, iako je Izrael za njih već platio.
Diplomacija nije urodila plodom. Osam mjeseci brodovi su stajali besposleni u Cherbourgu dok su pregovori zapinjali. Tada je izraelska obavještajna služba učinila ono u čemu je najbolja: osmislila je plan toliko smion da je možda mogao uspjeti. Nazvali su ga Operacija Noa i za provedbu zadužili svog najboljeg čovjeka u Francuskoj.
Operaciju je vodio admiral Mordehaj Limon, šef izraelske vojne nabavne misije u Parizu. Limon nije bio običan mornarički časnik. Godinama je živio u Francuskoj, razumio kako sustav funkcionira i izgradio mrežu odnosa u poslovnim i državnim krugovima. Najvažnije od svega, shvatio je jedno ključno pravilo: ako brodovi trebaju izići, to ne smije izgledati kao vojna operacija. Moralo je izgledati kao dosadna komercijalna transakcija — nešto što nitko neće posebno provjeravati.
Zato je admiral Limon osnovao lažnu norvešku naftnu tvrtku pod nazivom Starboat. Plovila su pravno prenesena na tu tvrtku, čime se stvorio dojam da ih je Norveška kupila za potrebe bušenja na moru. Dokumentacija je bila dovoljno uredna da su je francuske vlasti bez prigovora odobrile.
Dok se to odvijalo, izraelske posade za održavanje već su bile u Cherbourgu i potajno pripremale brodove. Ondje su boravile mjesecima — pokretale motore u neobično doba, izlazile na probne plovidbe u Atlantik i postupno gomilale gorivo i zalihe kako ništa ne bi izgledalo sumnjivo. Lokalno stanovništvo naviknulo se viđati brodove kako dolaze i odlaze.
