Eskalacija napetosti između SAD-a i Venezuele dovela je do najvećeg vojnog jačanja na Karibima još od kraja Hladnog rata. Deseci američkih ratnih brodova i tisuće vojnika u regiji prizivaju sjećanja na 1989. godinu, kada je Washington s vlasti svrgnuo panamskog predsjednika Manuela Noriegu.
Sličnosti koje zabrinjavaju
U oba slučaja, eskalirajući rat riječima između Washingtona i latinoameričkog vođe, nakon godina neprijateljstva, doveo je do velikog raspoređivanja američke vojske. Središnji argument Washingtona, kako tada protiv Noriege tako i danas protiv venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura, jest njihova navodna umiješanost u trgovinu drogom, piše BBC.
Premisa da je protivnički predsjednik u suštini narkobos postala je opravdanje američkoj javnosti za sve daljnje korake. Obje nacije također imaju golemu stratešku važnost - Panamski kanal u jednom, a goleme rezerve nafte u Venezueli u drugom slučaju - što značajno podiže uloge.
Jezik koji koristi današnja Trumpova administracija zvuči gotovo identično kao onaj iz 1980-ih. Tada je izvješće američkog Senata Norieginu vladu nazvalo "prvom narko-kleptokracijom na hemisferi". Danas, ministar financija Scott Bessent govori o "Nicolásu Maduru i njegovim kriminalnim suradnicima koji preplavljuju SAD drogom". Ključni dio strategije protiv Madura oslanja se na termin "narko-terorizam", koji Washingtonu daje šire pravne ovlasti za djelovanje.
Priča o Panami: Operacija 'Pravedan cilj'
Sve je kulminiralo 16. prosinca 1989. godine. Poručnik američkih marinaca Robert Paz ubijen je na kontrolnoj točki panamskih snaga. Njegova smrt pokrenula je američku invaziju četiri dana kasnije. U operaciji nazvanoj "Pravedan cilj", mobilizirano je oko 30.000 američkih vojnika. Noriega, nekadašnji suradnik CIA-e, svrgnut je i prebačen u Miami gdje mu se sudilo za krijumčarenje droge.
Invazija je ostala posljednji veliki američki upad na strano tlo u Latinskoj Americi. Cijena je bila visoka: Ujedinjeni narodi procjenjuju da je ubijeno oko 500 panamskih civila, iako kritičari tvrde da je brojka znatno veća. Dokazi protiv Noriege bili su čvrsti, uključujući financijske zapise i svjedočanstva vođa kartela Medellín koji su ga izravno teretili.
Goleme razlike
Međutim, Venezuela nije Panama, a 21. stoljeće nije Hladni rat. Noriega je vodio relativno malu vojsku, a SAD je već imao tisuće vojnika stacioniranih u zoni Panamskog kanala, što je omogućilo brze i odlučne udare.
Venezuela je, s druge strane, daleko veća zemlja, bogata naftom i mineralima, a Madurov režim podržavaju međunarodni saveznici poput Rusije i Irana. Njegove oružane snage su brojnije, a režim se oslanja i na naoružane civilne milicije, takozvane colectivos, integrirane u lokalne zajednice. To čini bilo kakvu invaziju eksponencijalno složenijom i krvavijom.
Također, dokazi protiv Madura su sporni. Washington ga optužuje da vodi "Kartel sunca" (Cartel de los Soles), navodnu skupinu sastavljenu od vojnog vrha. No, mnogi analitičari sumnjaju da se ne radi o formalnoj kriminalnoj organizaciji, već prije o labavom savezu korumpiranih dužnosnika. Madurova vlada odlučno negira postojanje takvog kartela.
- Nikad nisu niti će moći dokazati njegovo postojanje jer ne postoji. To je imperijalistička izmišljotina - izjavio je moćni venecuelski ministar unutarnjih poslova Diosdado Cabello.
Najkonkretniji dokaz koji povezuje Madurovu obitelj s drogom je slučaj "narko-nećaka". Dvojica nećaka njegove supruge uhićena su 2015. u DEA-inoj akciji dok su pokušavali prokrijumčariti 800 kg kokaina u SAD.
Kakva je budućnost?
Umjesto invazije u stilu Paname, vjerojatnija američka strategija je ona dugotrajnog pritiska: sankcije, pomorska signalizacija, diplomatska izolacija i ciljani udari na moru, uz nadu da će se u Madurovom unutarnjem krugu pojaviti pukotine. Trumpova administracija već je odobrila vojne operacije protiv kartela koje je označila kao terorističke organizacije, što je potez bez presedana u modernim odnosima SAD-a i Latinske Amerike.
Analitičari smatraju da je kopnena invazija, za koju bi trebalo i do 150.000 vojnika, malo vjerojatna. Vjerojatniji su ciljani zračni udari ili pomorska blokada, što je nedavno demonstrirano zapljenom tankera s venecuelskom naftom. Kao i u Panami 1989., dovoljan je samo jedan incident, jedan krivi potez, da zapali fitilj sukoba s nesagledivim posljedicama. Cijela regija, ali i svijet, promatraju hoće li se povijest ponoviti.
