Bio je balkanski šarmer s dozvolom za ubijanje

Umorni od hodanja i kolo voske pripeke, sjeli smo na klupu i jedno vrijeme šuteći - promatrali djecu koja su se nedaleko od nas igrala na pijesku. Mustafa je pažljivo pratio dječju igru i odjednom počeo govoriti o djetinjstvu, o Stocu i Bregavi, njenoj bistroj vodi i bezbrižnim danima koje je provodio ljeti u zavičaju. U glasu mu je prozvučala nota sjete i čežnje za nečim nedostižnim.

– To je bio kratkotrajan intermezzo, a onda je Mustafa počeo svoju ispovijest – pripovijeda dalje Čolaković.

– Govorio je da ja vjerojatno znam što on radi, iako mi o tome nikad izričito nije govorio, ne zato što mi ne vjeruje nego jer je vezan zakletvom. Svoj posao smatra neophodnim i za revoluciju korisnim i, po ocjeni svojih starješina, ne radi ga loše. Ali u dubini duše je nezadovoljan – vuče ga nešto u zemlju, na neposredan rad za našu Partiju. Ponekad, u svijetu, lutajući s lažnim pasošem u džepu, općeći i radeći s ljudima koje niti je on znao niti oni njega – tim bezimenim vojnicima Revolucije na jednom neobičnom poprištu – sjetio bi se zemlje i osjetio bi takvu razdiruću nostalgiju da je odlazio u svoj stan i lijegao u postelju kao da je bolestan.

U tim trenucima osjećao je da je revolucionar potpun čovjek i da svoju punu mjeru može dati samo na tlu na kome je ponikao, jer ‘svaka tuđa zemlja tuga je golema’. Sjećao sam se da je prije, u prvim mjesecima našeg poznanstva, padao u melankoliju i u takvom raspolo- ženju tražio da mu pjevam naše sevdalinke.

Ležao je na krevetu obučen i slušao zatvorenih očiju, a onda bi naglo skočio s postelje i povukao me na ulicu da švrljamo bez cilja. U tom starom revolucionaru, koji već gotovo tri desetljeća luta opasnim stazama revolucije, na kojima je doživio svakojaka iznenađenja, intenzivno živi osjećajno i pitomo biće kome nije lako u surovom našem vremenu.

Ni Pavle Bastajić ni Mustafa Golubić ne mogu sjediti mirno ako iza njih nije zid; ali i sa zidom za leđima oni strepe i drhte od straha kad ugledaju lice bilo kojeg stranca; najčešće se već na prvi signal uzbune – neko sumnjivo lice, neki čudan par – dižu i bježe. Godine u kojima im je prošla mladost od njih su – naročito od Bastajića – napravile ruine.

Policijski karton u Zagrebu nudi dodatne činjenice: kaže da je Pavao Bastajić, po zanimanju novinar, rođen od oca Stanka Bastajića i majke Marije, rođene Dedić, rođen 12. svibnja 1890. u Perni, općina Topusko, srez Vrgin Most, visok 170 centimetara, vjeroispovijesti pravoslavne, a stališ, neoženjen. Od jezika govori francuski, ruski i njemački, a čita i piše hrvatski. Stas mu je visok, ravan, kosa sijeda, brkovi sijedi, brije ih. Zubi su mu, piše u kartonu, manjkavi, a ruke zdrave… Te zdrave ruke, koje su pobile tolike ljude, dovele su Bastajića u stanje rastrojstva. – Ostao sam – piše Čolaković – još neko vrijeme sam u kavani i razmišljao o susretu s nekim neobjašnjivo nelagodnim osjećanjem. Ljudi takvog kova zanimali su me jer je po svojoj prošlosti i po onome što je danas radio bio neobičan, apsolutno izvan serije.

Pravio sam usporedbu između Bastajića i Mustafe Golubića i živo se sjetio svog prvog susreta s Mustafom. Otprve je postojao obostrano živi interes za ličnost, postojalo je povjerenje i prirodna želja za druženjem i razgovorom, što se razvilo u prijateljstvo. U razgovoru s Bastajićem, koji je bio pažljiv, čak ljubazan, osjećalo se da iza riječi nema ni ljudske topline ni dubljeg interesa, osim pukog registriranja onoga što sam kazivao. No bilo je tu još nešto što je kopkalo Čolakovića i u njemu izazivalo osjećaj nelagode. – Najviše mi je – kaže on – smetala neka čudna nota nepovjerenja u njegovu držanju; ponekad bi mu u pokretu i pogledu izbilo nešto vrebajuće, kao da razgovara sa slučajnim subesjednikom, a ne s drugom. Možda je to bila profesionalna deformacija, vjerojatno tako prilazi svakome, pokušavao sam objasniti njegovo držanje, ali svejedno: utisak je ostao takav da nisam poželio da se ponovo sretnemo. Sudbina je, međutim, ipak htjela drukčije. Čolaković se uskoro opet sreo s Bastajićem, ali ovog puta stvar je završila još gore.

– Jedne večeri imao sam iznenadan susret s Pavlom Bastajićem koji se vrlo neugodno završio. U našoj partijskoj knjižari kazali su mi da me Pavle traži i da će me pričekati u jednoj kavani. Vidjeli smo se dotad u Parizu samo nekoliko puta; niti je on osjećao potrebu za susretima sa mnom, niti sam ja, zbog posla kojim se Pavle bavio, želio s njim se viđati. Ovdje, čini se, Čolaković laže: nije jasno zašto bi Bastajića izbjegavao zbog “posla kojim se bavi”, dok je istodobno padao u zanos svaki put kad bi sreo Mustafu Golubića, a ta su se dva čovjeka bavila istim poslom? Osim toga, Čolaković Golubića portretira kao neku vrst sveca, a Bastajića promatra isključivo kao egzekutora. No ljubav Čolakovića i Golubića bila je snažna i obostrana. Prilikom jednog od pariških susreta Čolaković je Mustafu Golubića odveo na ručak.

– Doveo sam Mustafu u ulicu Convention, u kojoj je Milica stanovala u jednoj starinskoj kući s malim apartmanima i kuhinjom. Usput sam mu ispričao tko je Milica i da sam se njome oženio. Slušao me je šutke, a onda, po svom običaju, kratko rekao: ‘Neka je sa srećom’. Za ručkom nismo ostali dugo. Mustafa je uzeo nekoliko zalogaja, nervozno se vrpoljio na stolcu i najzad predložio da negdje izađemo. Nastala je trka iz lokala u lokal, dok Milica nije pala s nogu i predložila da idemo kući. Sastali smo se s njim još jednom kad sam već bio pred putem u zemlju. Vršljali smo po kavanama jer se Mustafa nigdje nije mogao skrasiti i nalazio ma kakav izgovor da promijenimo lokal.

Obavještajac i agent Life Život i smrt Mustafe Golubića, noćne more Josipa Broza Tita

Kad sam u razgovoru te večeri spomenuo da ću u Jugoslaviju i da razmišljam da se osiguram, u slučaju hapšenja na samoj granici, da drugovi budu o tome obaviješteni, on me presiječe: ‘Putuj s njom. Tko ti je bolji prijatelj od nje?’. Poslušao sam ga. Milica je bila dirnuta tim riječima, kao i njegovim postupkom kad smo se na jednom uglu opraštali. Rastanak nakon ručka završen je – prisje- ća se Čolaković – jednom nevjerojatnom gestom: – Stajali smo na pustoj ulici; Mustafa se bio raznježio; rekao je Milici da me pazi, a onda, rukujući se sa mnom, naglo se sagnuo i poljubio me u ruku. Otišao je od nas svojim hitrim hodom, krećući upadljivo širokim ramenima. Gledali smo za njim, oboje iznenađeni takvim postupkom; on se u jednom trenutku napola osvrnuo, mahnuo rukom i izgubio se u jednoj pobočnoj ulici. Produžio je svojom stazom, na kojoj vreba stotinu opasnosti, s koje se može iznenada, svaki trenutak, survati u ambis. Hoću li ikada više vidjeti draga i bliska čovjeka koji me je u najtežim danima emigracije prijateljski podržao – zapitao se.

Takvih misli nije imao kad je riječ o Bastajiću: – Kao obavještajac sovjetske službe sigurnosti – nastavlja Čolaković – Pavle Bastajić imao je određen krug suradnika i rijetko je tražio vezu s našim ljudima. Utoliko sam više bio iznenađen što me je pozvao na sastanak. Pričekao sam Pavla u jednoj lijepoj kavani. Sjećam se – sva je bila obložena ogledalima, tako da je izgledala veća no što je bila; sva je blistala u svjetlosti tek zapaljenih svjetiljki.

Pavle je ušao, točnije, nekako se ušuljao; njegovo inače skamenjeno lice sad je bilo još tvrđe; samo su mu crne oči blistale bolesnim sjajem. Sjeo je pokraj mene i, ne govoreći ništa, promatrao me kao da se odlučuje hoće li započeti razgovor zbog kojega me zvao. Iako me zanimalo zašto me pozvao, nisam htio pitati. Šutio sam i čekao da Pavle počne. U taj mah naišao je neki čovjek pokraj kavane, bacio pogled kroz vrata i nestao. Pavle se nacerio i upitao me tiho: ‘Kakav si znak dao onom tipu?’. Preneražen, gledao sam u njega jednostavno ne vjerujući svojim ušima.

Goran Bogdan kao Mustafa Golubić u hit seriji ‘Senke nad Balkanom’

Što sad ovo znači, pomislio sam uvrijeđen i revoltiran. Ali sam se savladao da ne viknem i ne tresnem pesnicom o stol, nego sam mu najprije tiho skresao nekoliko sočnih domovinskih psovki, a onda ga podsjetio da me je on pozvao na sastanak, na koji sam došao vjerujući da imam posla s normalnim čovjekom i drugom. Sad, poslije ove sumnje, ne želim s njim razgovarati niti me zanima što mi hoće reći. I pošao sam ustati. ‘Nisam tako mislio’, prošaptao je Pavle, ‘ostani, molim te’.

U drukčijoj situaciji vjerojatno bih ostao, ali sada nisam htio. ‘Neću’, rekao sam, ‘i molim te da me više nikad ne pozivaš na sastanak, jer budi uvjeren da neću doći. Ne želim se susretati s ljudima koji se bave tvojim poslom i koji mogu, kao ti, da u svakom čovjeku naslućuju nečijeg špijuna’. Platio sam i izašao iz kavane.

Gotovo identično iskustvo Čolaković je imao i s Golubićem.

– Nekad bi dolazio na sastanak uznemiren i rastresen, i u takve dane bismo promijenili po nekoliko lokala. Sjećam se, tek smo sjeli za stol i naručili piće, on mi tiho šapnu: ‘Pogledaj onaj par za onim stolom’, i baci pogled prema jednom prilično udaljenom kutu kavane, u koji se bio šćućurio jedan mlad par. Zagrljeni, ljubili su se, ne hajući za ostale goste – obična scena u pariškim kavanama.

Bacio sam pogled i u nedoumici pitao: ‘Pa što?’. ‘Ti si blesav’, rekao je Mustafa grubo, ‘onaj muškarac me prati’. Ustao je naglo iza stola i pojurio iz kavane. Jedva sam ga stigao. Sjeli smo u prvi taksi, zatim se prebacili u metro, vozali se šutke u raznim smjerovima i najzad se iskrcali na stanici u nekom pustom kraju Pariza i sjeli pred kavanu.

Mustafa je gledao oko sebe ukočenim pogledom, a onda, nečim umiren, kazao. ‘Otkačili smo se’. Sve bi mi to bilo smiješno da mi odjednom nije sinulo – pa on pati od manije proganjana. I bilo mi ga je neizmjerno žao. Čolaković ovdje – kako primjećuje Stanko Lasić – griješi.

Nije Golubić patio od manije proganjanja. On je samo bio svjestan s kim ima posla. S ljudima poput sebe. I znao je što ga čeka. Golubić je Čolakoviću pričao kako je, zahvaljujući snažnoj intuiciji, znao “nanjušiti” agenta i izbjeći uhićenje. Uistinu, tijekom dva desetljeća bježanja od svih europskih policija, nikad nije bio uhićen.

Golubić je bježao jugoslavenskoj, njemačkoj, francuskoj i američkoj policiji: očito je bio vrhunski obučen obavještajac

Priča o tami Life Pavelić, Srbi, komunisti... Serija koja je zapalila Balkan

. – Iz tih naših susreta i razgovora o mnogo čemu doznao sam da je Mustafa, od našeg rastanka u Moskvi prije tri godine, prošao mnoge zemlje, među ostalima bio je i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Tamo se sretao sa Srđom Pricom i Stevanom Dedijerom i još nekim našim ljudima koji su, uza sve Mustafine konspiracije, znali tko je i da se bavi opasnim poslovima. Ipak je uspio održati tamo nekoliko mjeseci i opet se dočepati Europe.’Gorjelo mi je pod nogama, ali sam ih nadmudrio’, rekao je zadovoljno se smješkajući, pućkajući svoju lulu, koju je rijetko ispuštao iz usta – piše Čolaković.

Stevan Dedijer, brat Vladimira Dedijera, u intervjuu bosanskom novinaru Senadu Pećaninu opisao je Mustafu Golubića kao “jednog od svetaca” u svom životu. Dedijerov otac Jevto pomogao je Golubiću prilikom bijega iz Karađorđevićeve Jugoslavije, pa se prijateljstvo Golubića i Dedijera održalo do kraja Mustafina života.

Spomen-ploča Mustafi Golubiću u Aleji boraca NOR-a na Novom groblju u Beogradu

Dedijer je novinaru opisao kako je Mustafa Golubić došao u New York i oteo jednog sovjetskog dvostrukog agenta koji je počeo suradnju s američkim tajnim službama. Uspio ga je oteti i organizirati njegov transport u Moskvu. Digao se na noge cijeli FBI i nastala je potjera za Golubićem, kojem je Dedijer pomogao da umakne i vrati se u Europu.

Stevan Dedijer priča: – Meni je Nikola Kovačević ‘37. rekao kako ima jedan čovjek koji hoće da me sretne. Tko? Ne mogu ti reći. To se događa u Pittsburghu. Idi u New York na tu ulicu, taj stan, javi se, zvoni. Ja se javim, otvori vrata jedan divan čovjek, možda 40-45 godina, lijep, orlovski nos. Jesi li ti Stevan? Zagrlio me, kaže mi da mu je moj otac dao 25 dukata u Solunu da pobjegne sa Solunskog procesa, kad su Apisa smakli. ‘Da ti vratim’, kaže, i dade mi 100 dolara, što je bilo mojih deset plaća. Onda me ispitivao što čitam, što radim, naučio me da volim konjak Martel i sir gorgonzolu, to nikad neću zaboraviti. Učio me kako sa ženama, kaže: ‘ne treba sa ženama puno filozofije, direktno i sve će upaliti’. Divan čovjek. Pitao me gdje stanujem. Poslije mjesec dana kuca netko na moj prozor, u noći. ‘Tko je’, pitam. ‘Mustafa’, kaže, ‘otvori’. ‘Jesi li čitao New York Times, FBI traži nekoga Schultza, a ja sam taj’. On je ‘digao’ jednog sovjetskog agenta u New Yorku, metnuo ga na sovjetski brod, a FBI saznao da je on i ganja ga’. Kaže, ne vjeruje nikome, samo sinu Jefte Dedijera. Ja zovnem Marka Terzića, rudara, koji je imao onaj prapotopski Ford. ‘Marko, dođi me voziti’.

Zvao sam jednog šustera u Akronu, imam ime i sliku, sjetit ću se. Kažem mu da moram doći i skloniti jednog čovjeka kod njega. Može. To je bilo pred Novu godinu ‘38. Vjetar puše, snijeg, nas trojica došla tamo, ja ostavio Mujagu, vratio se sutra. Poslije mjesec dana mene Mujaga zove: ‘Stevo, dođi. Vratio ga u New York, mora iz Amerike’. On se sprijateljio s jednim Hercegovcem, Runjevcem. Kaže on meni: ‘Slušaj, ova Runjevčeva snaja gleda nešto, uhvati je, povali je’. Pa, kud ću ja to? Kaže mi da idem kod Radoja Jankovića, jugoslavenskog konzula. ‘Kud kod njega da idem, s njim sam u svađi’. ‘Samo kaži da Mustafi treba pasoš’. ‘Nisam lud, pa da ga provale’. ‘Onda me vadi’, kaže. Ja sam imao jednu prijateljicu, plesačicu. Pitam je: ‘Znaš li nekog kapetana?’. Zna. ‘Nek dođe tu sutra, platit ću 200 dolara’. I tako sam dobio kartu iz Pariza, sretno stigao. Onda je bio Gaćinović, udbaš s kojim sam se znao, u Beogradu ‘45. Rekao sam mu da mi nađe podatke o Mustafi i on mi je dao dokumente iz Gestapoa.

Mustafi su Nijemci noge slomili. Vlado mi je dao znak da ga je možda Partija provalila, po Titovu naređenju, jer on je bio agent sovjetske vojne obavještajne službe, imao je i radiostanicu. Niz ljudi mi je govorilo da je Partija provalila Mustafu, i njemu su noge slomili, strijeljali ga na stolici, nije mogao da stoji. To mi je jedan od svetaca u životu. U Dedijerovu opisu uočava se nekoliko činjenica. Mustafa Golubić raspolagao je velikim količinama novca (“dao mi je deset plaća”) i bio čovjek najvećeg radijusa. Otimati američke agente iz New Yorka mogli su samo najsposobniji sovjetski agenti.

Golubić je na nekoliko mjesta – u Parizu, New Yorku i Ciudad de Mexicu – u vrijeme kad se zbivaju velike otmice i ubojstva, ali osim ove Dedijerove priče, nema službenih potvrda za bjelogardijskoga generala Kutepova i, dakako, Trockoga. No Golubić je uvijek tu, u blizini, i nema nikakve sumnje da je on tu slučajno, zbog nekih turističkih razloga. Nije poznato tko je sve bio s njim u New Yorku, mala je vjerojatnost da se u otmice upuštao sam, bez nekoliko pomoćnika. U akciji likvidiranja Trockoga sudjelovali su, godinama, deseci ljudi: bila je to operacija najvišeg ranga. Sličan, zaljubljeni portret Golubića, daje Ivo Vejvoda, jugoslavenski diplomat, koji ga je upoznao u Pragu.

– Za vrijeme studija arhitekture u Pragu radio sam za Mustafu Golubića. Nosio sam njegove šifrirane poruke u Beograd. O njemu, takoreći, nisam znao ništa, nisam imao pojma čime se zapravo bavi. Ali da sam znao tko je Mustafa Golubić – da je jedan od najvećih sovjetskih obavještajaca, kome su vrata kremaljskog dvorca, gdje se sastajao sa Staljinom, uvijek bila otvorena – ja bih sebe smatrao aristokratom komunističkog pokreta. Jer raditi za sovjetsku obavještajnu službu, za Kominternu i Staljina, bila je tada najveća čast koja je mogla zateći jednoga komunista. Mustafa je posjedovao nevjerojatan šarm. Od prvog sam ga dana zavolio kao rođenog oca.

Rodoljub Čolaković napisat će u svojim memoarima zakašnjelu ispriku nesimpatičnom čovjeku luđačkog pogleda Pavlu Bastajiću.

– Tek mnogo godina kasnije doznao sam u kakvom je duševnom stanju bio Pavle Bastajić onih dana kad me je pozvao na spomenuti sastanak. I oprostio sam mu.