Kad je Kongres gotovo jednoglasno izglasao tzv. Epstein Files Transparency Act, mnogi su vjerovali da će se napokon podignuti zavjesa nad jednom od najmračnijih priča američkog pravosuđa. Zakon je obećavao potpunu objavu državnih dosjea o Jeffreyju Epsteinu, uz tek nužne zaštite žrtava i aktivnih istraga.
Umjesto toga, javnost je dobila desetke tisuća stranica punih crnih pravokutnika, nefunkcionalnu tražilicu, dokument od stotinu i više stranica u potpunosti "zatamnjen" i najmanje šesnaest datoteka - gdje je i fotografija Donalda Trumpa - koje su prvo objavljene, a zatim brzo uklonjene sa stranice Ministarstva pravosuđa. Pitanje koje sada visi u zraku je jednostavno: znači li ovaj kaos da javnost nikada neće vidjeti sve?
Što je zapravo obećao zakon?
Epstein Files Transparency Act nastao je kao odgovor na višegodišnje frustracije žrtava, odvjetnika i dijela političara zbog načina na koji je sustav godinama štitio Epsteina. Zakon je Ministarstvu pravosuđa (DOJ) naložio da u roku od trideset dana objavi sve vladine dokumente o Epsteinu i povezanim istragama, te da ih učini javno pretraživima.
Ključna odredba tog zakona glasi da se dokumenti ne smiju zadržavati samo zato što bi njihovo objavljivanje moglo nekoga osramotiti, narušiti ugled ili izazvati političku štetu bilo kojem dužnosniku, javnoj osobi ili stranom dostojanstveniku. Ideja je bila jasna: nema skrivanja iza neugode.
Istodobno, zakon dopušta određene iznimke. Ministarstvo smije redigirati ili privremeno uskratiti dijelove dokumenata koji:
- otkrivaju identitete žrtava i članova njihovih obitelji
- sadrže slike ili detaljne opise zlostavljanja djece, čije širenje je samo po sebi kazneno djelo
- mogu ugroziti aktivne istrage ili tekuće kaznene postupke
- sadrže podatke koji su klasificirani iz razloga nacionalne sigurnosti ili vanjske politike
Na papiru, balans između javnog interesa i zaštite žrtava djeluje razumno. No ono što je objavljeno - i način na koji je objavljeno - otvorilo je sumnju da se ta ograničenja tumače puno šire nego što je zakon predvidio.
Tko drži flomaster i kako nastaju crne trake?
Redakcije je proveo tim pravnika i službenika Ministarstva pravosuđa, uz pomoć softvera koji pretražuje imena, identifikatore i osjetljive fraze. Službeno objašnjenje glasi: materijala je jednostavno previše, a zaštita žrtava traži vrijeme. Ministarstvo se poziva na "tri i pol milijuna zapisa" koje su federalni tužitelji imali samo u jednoj od istraga, uz tvrdnju da se mnogi dokumenti preklapaju, dupliraju i traže ručnu provjeru.
No u praksi, rezultat izgleda ovako: dokument označen kao "Grand Jury-NY" na sto devetnaest stranica u cijelosti je zacrnjen. Čak ni naslovna stranica ne otkriva ništa više od naziva. Mnogi drugi spisi sadrže stranice i stranice potpuno prebojane crno, bez ikakvog konteksta o tome što se skriva ispod.
Zamjenik državnog odvjetnika Todd Blanche u medijima je ponavljao da nema namjeru štititi Trumpa ili bilo koga drugoga, te da se ništa ne skriva, nego se postupa "oprezno" prema žrtvama. Ipak, teško je izbjeći dojam da je crni flomaster korišten više nego što je bilo nužno.
Što sve nedostaje u "Epsteinovoj knjižnici"?
Neki od najvažnijih očekivanih materijala uopće se ne pojavljuju: nema FBI-jevih intervjua sa žrtvama, nema internih dopisa u kojima se objašnjavaju odluke o (ne)podizanju optužnica, nema interne prepiske o famoznom "dealu stoljeća" iz 2008., kada je Epstein prošao sa znatno blažom, državnom optužbom za prostituciju.
Umjesto toga, javnost dobiva gomilu već viđenih dokumenata, fotografije Epsteinovih vila u New Yorku i na Djevičanskim otocima, te serije slika slavnih osoba, često bez datuma i bez ikakvog objašnjenja zašto su zajedno na istom mjestu. Jedan javno objavljeni paket nudi transkript iskaza pred porotom, iz kojih se vidi da je FBI još 2007. imao svjedoke koji opisuju plaćene seksualne odnose s maloljetnicama. Ipak, iz tih dokumenata ne saznajemo zašto na kraju nije podignuta optužnica.
Nestale datoteke i fotografija s Trumpom
Posebnu sumnju izazvalo je najmanje šesnaest datoteka koje su se u petak pojavile na stranici DOJ-a, a već u subotu nestale bez objašnjenja i bez javne obavijesti. Među njima je bila i fotografija u kojoj se, u ladici punoj slika, vidi Donald Trump, u društvu Melanije Trump, Jeffreyja Epsteina i Ghislaine Maxwell.
Demokratski zastupnici u Odboru za nadzor odmah su se uhvatili nestale fotografije, pitajući na platformi X: "Što se još zataškava?" Vođa demokrata u Senatu Chuck Schumer otišao je korak dalje, nazvavši postupanje administracije "jednim od najvećih zataškavanja u američkoj povijesti".
DOJ se oglasio šturim priopćenjem na X-u, navodeći da će se "fotografije i drugi materijali nastaviti pregledavati i redigirati u skladu sa zakonom, kako se budu primale dodatne informacije". No konkretnog odgovora zašto su baš te datoteke povučene nakon objave - nema.
Gdje je Trump?
Još jedna anomalija dodatno hrani sumnje: disproporcija u tome tko se u dosjeima vidi. U prvom valu objave pojavljuje se čitava serija dosad neviđenih fotografija Billa Clintona. U isto vrijeme, materijali s Trumpom gotovo da i ne postoje, unatoč dobro dokumentiranom prijateljstvu s Epsteinom iz devedesetih i ranih dvijetisućitih.
Dvoje glasnogovornika DOJ-a čak je na društvenim mrežama posebno istaknulo Clintonove fotografije, sugerirajući da je bivši predsjednik bio u društvu žrtava. Clintonov glasnogovornik Angel Ureña uzvratio je tvrdnjom da Bijela kuća "pokušava zaštititi sebe" skrećući fokus na Clintona: "Mogu objaviti koliko god žele zrnastih, dvadeset i više godina starih fotografija, ali ovo nije priča o Billu Clintonu".
Što zakon dopušta sakriti, a što ne?
Iz perspektive pravnika, situacija je dvostruko složena. S jedne strane, zakon vrlo jasno propisuje da se dokumenti ne smiju skrivati radi političke štete. S druge, isti taj zakon priznaje čitav niz legitimnih razloga za redigiranje - posebno kada je riječ o žrtvama spolnog zlostavljanja i materijalima koji bi mogli otkriti detalje njihovih života.
Dodatno, tu je i tradicionalna tajnost rada velikih porota. Iako su neki transkripti postupaka sada prvi put javno objavljeni, pravila često onemogućuju objavu svega što se događalo iza zatvorenih vrata. To dijelom objašnjava zašto je dokument "Grand Jury-NY" zacrnjen od prve do zadnje stranice, ali ne odgovara na pitanje zašto barem sažetak sadržaja nije javno dostupan.
Hoće li ikad sve izaći?
Dio materijala mogao bi završiti u zatvorenim kongresnim saslušanjima, gdje javnost neće vidjeti cijeli sadržaj, nego tek sažetke i selektivno objavljene citate. Sudovi bi, u teoriji, mogli naložiti šire objave, ali u praksi često pokazuju veliku susretljivost prema argumentima o zaštiti žrtava i istraga.
Postoje i crvene linije koje se vjerojatno nikada neće prijeći. Materijali koji sadrže slike ili vrlo eksplicitne opise zlostavljanja maloljetnica gotovo sigurno će ostati trajno nedostupni široj javnosti. Isto vrijedi za pojedine elemente rada porota, kao i za eventualne podatke koji su povezani s obavještajnim službama ili nacionalnom sigurnošću.
Tu je i još jedan faktor - curenje informacija. U eri masovnih leakova nije nezamislivo da se dijelovi Epsteinova dosjea pojave mimo službenih kanala.
Dakle, hoće li javnost ikada vidjeti sve iz dosjea Jeffreyja Epsteina? Ako se pod "sve" misli na svaku stranicu onako kako je jednom ležala u ladicama FBI-ja i Ministarstva pravosuđa, odgovor je gotovo sigurno - ne.
No to ne znači da je potraga za istinom potpuno besmislena. I u ovoj djelomičnoj objavi pojavili su se ključni komadi slagalice: potvrda da je država znala za ozbiljne optužbe još sredinom devedesetih, uvid u to koliko je jak slučaj imala 2007., te slika sustava koji je, unatoč svemu, dopustio da se zlostavljanje nastavi.
