Alessandro Biancardi iz Pescare tog dana u ožujku 2008. pronašao je odličnu vijest za svoju malu internetsku stranicu. Dvojica braće od 70 i nešto godina posvadili su se u restoranu uz rivu, citirao je izvještaj policije, i jedan je drugog ubo nožem koji je inače koristio za čišćenje ribe.
Prije nego što je izišao s cijelom vijesti, malo je pronjuškao i doznao da je sukob izbio oko novca, da ozljede kod jednoga od njih nisu bile smrtonosne i da je policija privela obojicu, plus još neke članove obitelji. New York Times uzeo je njegov slučaj, u kojem je on desetljeće poslije, baš zbog te priče, imao gadnih problema.
Dvije i pol godine poslije jedan od dvojice braće zatražio je od njega da izbriše tu vijest sa svoje internetske stranice. Biancardi je to odbio, pozivajući se na pravo javnosti da zna, i tako je krenula pravosudna trakavica koja će biti uvod u eksploziju budućih pravosudnih postupaka, te regulaciju interneta, rastrganog između prava na privatnost i slobode govora.
"Nitko me nikada neće uvjeriti da zakon smije nekoga natjerati da obriše istinitu vijest", komentirao je nedavno Biancardi.
Europski GDPR (Opća uredba o zaštiti podataka) polazi od prava građanina da zatraži od nadležne tvrtke ili od internetske stranice da ukloni materijal koji se tiče njega, ako je riječ o objavi koja je stara, nerelevantna, nepouzdana ili pretjerana.
U EU-u o ovakvim se stvarima raspravlja još od 90-ih, da bi u punoj mjeri ova tema do izražaja došla otkako je nadležno pravosuđe EU-a zaključilo 2014. da ima pravo zatražiti od Googlea uklanjanje određenog traženog materijala. GDPR donesen je prošle godine, a vrlo brzo Europski sud pravde trebao bi odlučiti u dva slučaja koji bi, ako bi bili prihvaćeni, značili još veće proširenje primjene ove uredbe.
Kako su ubili točne vijesti
Riječ je o medijskim organizacijama koje su godinama bile izuzete od primjene zakona o "pravu na internetski zaborav". Slučaj Biancardija, točnije njegov gubitak spora koji je u Italiji došao do vrha nacionalnog pravosuđa, težak je udarac po medije. Po toj presudi mediji više nisu iznimka i vijest odjednom ima svoj vijek trajanja.
Daphne Keller iz Centra za internet i društvo Sveučilišta Stanford objašnjava suštinu problema: "(Pravo na zaborav) isprva se odnosilo na informacije koje pronalaze internetske tražilice, ali sada vidimo da zadire u vijesti."
Ovim problemom bave se vlade diljem svijeta. U SAD-u parlamentarci razmatraju nacionalnog zakona o privatnosti kako bi se regulirala količina podataka korisnika na internetu. Sljedeće godine zakon o "pravu na brisanje" s interneta stupa na snagu u Kaliforniji. Brazil, Kanada, Čile, Indija i Meksiko čini se da će napraviti to isto.
I svi oni nastupaju gledajući u ono što je EU prva uvela kao model. U jednom od slučajeva na Europskom sudu pravde moglo bi se dogoditi da kroz nekoliko dana Google po prvi put bude primoran izbrisati rezultate traženja za korisnike izvan EU-a. U drugom slučaju moguće je da se Googleu i drugim tražilicama dogodi da moraju izbrisati linkove na internetske stranice s osobnim informacijama poput zdravlja ili vjere.
S jedne strane postoji opravdanje, smatra dio kritičara, da pojedinac traži zaštitu svoje privatnosti na internetu. S druge ti isti moraju priznati da je slučaj Biancardija specifičan. A Google? Od 2014. ta kompanija primila je 3,3 milijuna zahtjeva iz EU-a za brisanjem rezultata traženja, između kojih i one koji se odnose na vijesti, izvještaje o kaznenom progonu i postove na društvenim mrežama.
Google navodi da je prihvatio 45 posto zahtjeva, a odbio ostale. Što se, međutim, događa u slučajevima kao što je onaj danas 47-godišnjeg Biancardija i njegove supruge Alessandre Lotti (39)? Svoju internetsku stranicu Prima Da Noi pokrenuli su 2005., radeći do tada za druge portale s vijestima. Njihova stranica bila je suštinski crnokronikaška, prateći posebno sudove; lokalna uhićenja, suđenja, vladine aktivnosti iz tih područja i korupciju.
Vrhunac je njihov portal dosegnuo 2010. i 2011. kada su imali nešto više od dva milijuna posjeta mjesečno, što je za njih značilo da su si mogli priuštiti 1000 eura mjesečno svaki od oglasa. Lotti je govorila da su se vjenčali 29. listopada 2011. i da su radili i u jutro na dan vjenčanja. Istodobno su im učestalo stizale prijetnje zbog objava.
Kad su bili na medenom mjesecu u New Yorku, stigla im je tužba za klevetu s odštetnim zahtjevom od 3 milijuna eura. Bila je riječ o tako iskusnim novinarima da je sve do jedna tužba protiv njih na sudovima odbačena. Ali, 2011. godine baš njima, portalu PrimaDaNoi, dogodilo se da postane prvi medij u zemlji kojem je sud naredio da obriše jedan članak. I to članak koji se odnosio na par optužen za pokušaj iznude.
Osobe optužene u tom slučaju na sudu su oslobođene i jedna od prvih stvari koje su zatražile bila je brisanje članka koji je naprosto bio izvještaj sa suđenja. Tako je počelo. Uslijedili su novi zahtjevi, pa tako i onaj Vittorija Pecoraroa, sada u svojim 80-ima, kojemu je desetljeće ranije rođeni brat Umberto zabio nož u svađi ispred restorana na rivi u Pescari. Biancardi je odbio izbrisati članak, uz objašnjenje da je bio riječ o policijskom izvještaju.
Totalna cenzura, a Google zarađuje
Činjenično ništa nije sporno u vezi događaja i vijest se ne tiče to što protiv ozlijeđenog brata nije podignuta prijava zbog napada na brata koji je potom potegnuo nož. Njegov problem je, pak, bilo to što bi, kad su ljudi upisivali u tražilicu njegovo ime ili ime njegove picerije, ta vijest bilo prvo što bi tražilica izbacivala.
"Za mene se zna, ovdje sam već 50 godina, svi me poznaju", govorio je poslije u intervju u restoranu u kojem je dobio nož.
Ostaje, međutim, otvoreno zašto se nisu obratili Googleu nego su išli na internetski portal. Oni tvrde da je članak odgovornost Biancardija. Pravomoćnom presudom iz 2013. PrimaDaNoi morao je izbrisati članak. Objašnjenje je bilo da je priča stara i da više nije od javnog interesa.
Ne samo to, odjednom je Biancardi morao platiti i 10.000 eura odštete, a kad je rekao da on taj novac nema, Pecoraro je izborio da mu zaplijene skuter. Njegovu žalbu na presudu vrhovni sud odbio je 2016. Otkako je taj slučaj krenuo, portal je primio 240 pravnih zahtjeva za brisanje, od kojih je 40 završilo po sudovima. To što je objašnjavao po sudovima da je Google taj koji od vijesti čini popularan link, nije naišlo na sluha kod ikoga.
Do sada je morao platiti već 50.000 eura "naknada štete" i sudskih troškova. Prošle godine konačno je odustao. Izbrisao je skoro sve članke portala, bio je slomljen, nije mogao spavati, izgubio je na težini. I konačno je ugasio internetsku stranicu koja je bila čitana 13 godina, koja je bila pouzdan izvor vijesti iz pravosuđa.
On i dalje gura nekoliko slučajeva na Europskom sudu za ljudska prava, ali je od novinarstva odustao i sada studira digitalni marketing. Lotti je odustala od novinarstva, sada radi kao tajnica i pita se što ona nakon svega može učiti svog četverogodišnjeg sina o životnim vrijednostima.
"Prošla je već jedna godina, a još uvijek ne znam hoću li mu ikada moći reći da, ako u nešto vjeruje, neka u to vjeruje do kraja. Jer naše iskustvo naučilo nas je drugačijoj lekciji."
