Fidel Castro se, nakon 50 godina vladavine Kubom, povukao s predsjedničke funkcije 2008. godine i prepustio vlast svom bratu, a posljednji put se u javnosti pojavio u travnju, na kongresu kubanske Komunističke partije.
Prije svog 90. rođendana rekao je kako se nije nadao doživjeti tako duboku starost.
- Ali brzo ću biti kao i drugi. Svakom dođe njegov red... - rekao je tada.
Kubanski političar Fidel Alejandro Castro Ruz, poznatiji kao Fidel Castro ili El Commandante jedan je od najdugovječnijih političara koji je veći je dio svog života proveo pod svjetlima političke pozornice, preživjevši brojne pokušaje atentata i rušenja s vlasti.
Svoju političku karijeru započeo je 1940-ih za vrijeme studija prava na Havanskom sveučilištu. Zalagao se za ljevičarsku antiimperijalističku politiku te je često govorio protiv prepuštanja bogatstva njegove zemlje u tuđe ruke. Sudjelovao je u brojnim pobunama protiv desničarske politike u Dominikanskoj Republici, Kolumbiji i Kubi, što je kulminiralo 1953. kada je Castro završio u zatvoru nakon neuspjelog napada na tadašnjeg kubanskog predsjednika Fulgencia Batistu. Ponovno se našao na slobodi 1955. te je u Meksiku, zajedno sa svojim bratom Raulom i poznatim revolucionarom Ernestom „Che“ Guevarom osnovao skupinu pod nazivom „26. srpanj“ . Ta je skupina imala ključnu ulogu u Kubanskoj revoluciji koja je završila pobjedom revolucionara i Castrom kao novim kubanskim premijerom.
Došavši na vlast, Castro je proveo brojne reforme s ciljem slabljenja američkog utjecaja na Kubu, kao što je vraćanje tvornica i plantaža pod državno upravljanje, zabrana stranog vlasništva i njegovanje prijateljskih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Takva politika nije bila po volji SAD-u čiji su pokušaji rušenja Castra s vlasti uključivali ekonomsku blokadu, preko 600 navodnih pokušaja atentata i kontrarevoluciju u Zaljevu Svinja 1961. Svi ovi pokušaji nisu oslabili Castra, već su samo pojačali njegov bunt i potakli ga na sklapanje diplomatskog saveza sa Sovjetima.
Pod sve većim sovjetskim utjecajem, Castro je pretvorio Kubu u jednostranačku socijalističku državu na čelu sa Komunističkom strankom. Komunistički režim imao je neke svijetle točke, otvarale su se nove škole, povećala se pismenost građana, Kubanci su imali pravo na univerzalnu zdravstvenu zaštitu. Istovremeno, građanske slobode su ukinute, sindikati su izgubili pravo štrajka, nezavisne novine su ukinute, a Castrovi politički protivnici su bili smaknuti, zatvarani ili prislijeni na bijeg iz zemlje.
Tijekom svoje vladavine, Castro je nastavio podržavati antiimperijalističke revolucionarne skupine u drugim zemljama te je u razdoblju 1979.-1983. izabran za vođu Pokreta nesvrstanih, što je povećalo vidljivost i utjecaj Kube na političkoj karti svijeta i zaradilo veliko poštovanje zemalja u razvoju prema Castru.
Nakon raspada Castrovog najvažnijeg saveznika, Sovjetskog Saveza, Castrova je revolucija polako počela gubiti zamah. Bez jeftine nafte i izvoza kubanskih dobara na sovjetsko tržište, stopa nezaposlenosti je počela rasti, a došlo je i do inflacije. Usprkos tomu, Castro je pokušao zadržati kontrolu nad vlašću – vršio je pritisak na SAD da podigne ekonomski embargo, što su oni odbili. Nakon toga je Castro legalizirao američku valutu, uspostavio kvazi-slobodno tršište i počeo poticati inozemna ulaganja.
Kasnih 90-ih, počele su se pojavljivati glasine o Castrovom sve lošijem zdravstvenom stanju. Glasine su se pokazale točnim kada je 2006. završio na operaciji zbog unutarnjeg krvarenja i bio prisiljen privremeno predati vlast svome bratu Raulu. 2008. se Castro i trajno povukao s vlasti i umirovio.
Nije bio aktivno uključen u političku svakodnevicu, ali Castro je i dalje imao velik politički utjecaj u Kubi i inozemstvu te se i dalje povremeno sastajao sa stranim vođama kao što su iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad i papa Franjo I.
Iako ga se sve rijeđe moglo vidjeti u javnosti, za velik broj ljudi, Castro će zauvijek ostati simbol otpora, revolucije i romantičnog borca protiv američkog imperijalizma. Na njegov 90. rođendan Kubanci su priredili veliko slavlje u njegovu čast, a kubanska je vlada diljem Kube postavila natpise s jednostavnim natpisom „Dugo živio Fidel!“.
No, bio je i njegov red da ode, kako je sam rekao.
