Rođena je bez potkoljeničnih kosti. Jedna noga bila joj je čak 15 centimetara kraća, a koljena disfunkcionalna. Na svakom stopalu imala je šest prstiju. Na obje šake imala je pet sraslih prstiju, bez palčeva. Pa ipak, 36-godišđnja Oksana Masters u Milanu i Cortini postala je jedna od najvećih paraolimpjki svih vremena.
Njezino nevjerojatno, šokantno putovanje započelo u radioaktivnoj sjeni nuklearne elektrane u Černobilu, u ukrajinskom gradu Hmeljnickom. Rođena je 1989. s teškim manama: imala je različite duljine nogu bez potkoljenica, šest prstiju na svakom stopalu i srasle prste bez palčeva.
U ranim jutarnjim satima 26. travnja 1986. godine, eksplozija reaktora broj četiri u nuklearnoj elektrani Černobil oslobodila je nevidljivog, ali smrtonosnog neprijatelja. Radioaktivni oblak, dvjesto puta jači od onoga koji je nastao nakon atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki, proširio se Europom, zauvijek mijenjajući živote milijuna ljudi. Dok se svijet suočavao s razmjerima katastrofe, najteži teret pale su na leđa generacija koje su tek trebale doći. I danas, gotovo četiri desetljeća kasnije, djeca Ukrajine i Bjelorusije i dalje se rađaju s teškim posljedicama te kobne noći.
Černobilsko srce
Procjenjuje se da više od milijun djece i danas živi u zonama koje se smatraju kontaminiranima. Radioaktivni izotopi, posebice cezij-137, desetljećima ostaju u tlu, ulazeći u prehrambeni lanac putem vode, gljiva, šumskih plodova i mlijeka. U ruralnim područjima poput ukrajinske regije Polissia, gdje se stanovništvo prehranjuje onim što samo uzgoji, ta je izloženost trajna. Posljedice su zastrašujuće. Prema podacima organizacije Chernobyl Children International, u pogođenim područjima zabilježen je porast urođenih mana od čak dvjesto posto te porast kongenitalnih deformacija od 250 posto. Svake godine samo se u Ukrajini rodi oko šest tisuća djece s genetskim srčanim manama, stanjem koje se često naziva i "černobilsko srce".
Dugoročne studije potvrđuju ovu mračnu statistiku. Istraživanje provedeno između 2000. i 2009. godine u regiji Rivne, oko dvjesto kilometara od Černobila, pokazalo je značajno [više stope određenih teških oštećenja pri rođenju u kontaminiranim područjima u usporedbi s ostatkom Europe. U regiji Polissia, koja je bila najteže pogođena, stopa oštećenja neuralne cijevi iznosila je 27 na deset tisuća rođenih, što je trostruko više od europskog prosjeka koji iznosi devet. Ove brojke odbacuju tvrdnje nekih međunarodnih tijela da veza između radijacije i urođenih mana nije čvrsto dokazana, ističući da se tragedija nastavlja s svakom novom generacijom.
Prvih sedam godina Oksana Masters provela je u strašnim uvjetima ukrajinskih sirotišta, gdje je patila od gladi, fizičkog zlostavljanja i svjedočila premlaćivanju svoje najbolje prijateljice Lainey sve dok je nije spasio američki profesor Gay Masters 1997. Nakon preseljenja u SAD, Oksani su morale biti amputirane obje noge i rekonstruirani prsti kako bi mogli funkcionirati kao palčevi. S trinaest godina otkrila je veslanje, koje je postalo njezina terapija i način da se oslobodi ljutnje i traume koju je doživjela u djetinjstvu. Danas ova fenomenalna sportašica skuplja zlatne medalje i u ljetnim i u zimskim disciplinama te je svoju kolekciju proširila na nevjerojatnih 22 paraolimpijske medalje u Milanu. Upravo je u Val di Fiemmeu u Italiji dominirala u sprintu i skijaškom trčanju u sjedećem biatlonu, kao i u utrci paraglajdinga na 10 km, ponosna na sebe i svoju protezu.
Oksana Masters osvojila je na Paraolimpijskim igrama u Milanu i Cortini tri nove zlatne medalje, čime je stigla do nestvarne brojke od 22 olimpijska odličja u karijeri.
Ulaskom u cilj utrke na deset kilometara u skijaškom trčanju, 36-godišnja Amerikanka ukrajinskog podrijetla nije samo obranila još jedan naslov, već je ispisala nove stranice povijesti. Bila je to njezina treća zlatna medalja na Igrama u Italiji i ukupno 12. u karijeri, čime je postala najodlikovanija američka zimska paraolimpijka svih vremena. Trijumfom u para biatlonu osvojila je jubilarno deseto zlato, a svemu je dodala i pobjedu u sprintu u skijaškom trčanju. Priča o uspjehu, međutim, samo je posljednje poglavlje životnog romana koji je počeo u sjeni najveće nuklearne katastrofe u povijesti.
Majka je bila izložena radijaciji
Oksana Aleksandrovna Bondarčuk, kako joj je bilo krsno ime, rođena je 19. lipnja 1989. godine u ukrajinskom gradu Hmeljnicki, otprilike 320 kilometara južno od Černobila. Iako je na svijet stigla tri godine nakon havarije u nuklearnoj elektrani, posljedice radijacije neizbrisivo su obilježile njezin život i prije prvog udaha. Njezina biološka majka bila je izložena zračenju putem kontaminirane hrane i vode, što je uzrokovalo niz teških urođenih defekata kod djeteta.
Oksana je rođena bez potkoljeničnih kosti (tibija), ključnih za nošenje težine. Lijeva noga bila joj je čak 15 centimetara kraća od desne, a koljena su bila potpuno nefunkcionalna. Na svakom stopalu imala je šest prstiju. No, anomalije se nisu zaustavile na nogama. Na obje šake imala je pet sraslih prstiju, bez palčeva. Uz to, rođena je sa samo jednim bubregom, dijelom želuca i bez dijela desnog bicepsa. Njezino je tijelo od prvog dana bilo mapa patnje uzrokovane nevidljivim neprijateljem.
Suočeni s razmjerima njezinih medicinskih potreba i troškovima liječenja u osiromašenom sustavu tadašnje Ukrajine, biološki roditelji donijeli su najtežu odluku – napustili su je odmah po rođenju. Oksanin dom postalo je sirotište.
Sljedećih sedam godina provela je seleći se kroz tri različite ustanove, koje je kasnije opisala kao "mračna i brutalna mjesta". Život u sirotištu bio je svakodnevna borba za preživljavanje, obilježena kroničnom gladi te fizičkim i seksualnim zlostavljanjem. Bila je toliko pothranjena da je sa sedam godina težila svega 15 kilograma i bila visoka devedesetak centimetara, što je težina prosječnog trogodišnjeg djeteta. Unutarnji organi također su bili oštećeni. U svijetu bez nade, Oksana je čekala čudo.
- Ljudi ne žele vjerovati što se događa u nekim sirotištima u Ukrajini. Ali trebali bi vjerovati. Događaju se užasne stvari. Zbog tih stvari, također sam prekrivena ožiljcima. Vrlo različitim ožiljcima - ispričala je u svojoj ispovijesti za The Players' Tribune.
Preokret se dogodio kada je američka profesorica Gay Masters ugledala njezinu crno-bijelu fotografiju u agenciji za posvajanje. Uslijedila je dvogodišnja, iscrpljujuća borba s ukrajinskom i američkom birokracijom. Napokon, 1997. godine, Oksana je stigla u SAD. Prilagodba je bila šok. Topli krevet bio joj je previše udoban, pa je u početku spavala na tvrdom podu jer ju je podsjećao na jedino što je poznavala. Učila je novi jezik, ali i novu, bolnu spoznaju – da je drugačija. U sirotištu su svi bili u sličnoj borbi za preživljavanje. U Americi su djeca upirala prstom u nju. Tjelesna bol također nije nestala. Njezine noge nisu mogle podnijeti težinu i uzrokovale su joj stalne patnje. Liječnici su donijeli jedinu moguću odluku. Operacijski stol.
Zbog nesnosnih bolova i nemogućnosti normalnog kretanja, s devet godina amputirana joj je lijeva noga iznad koljena. Pet godina kasnije, s 14, donesena je ista odluka i za desnu nogu. Njezino tijelo postalo je platno iscrtano kirurškim rezovima. No, zahvaljujući majci, otkrila je i novi svijet – svijet sporta.
Njezina majka, vidjevši njezinu upornost i energiju, potaknula ju je da se okuša u adaptivnom veslanju. Oksana je u početku odbijala. Riječ "adaptivni" zvučala joj je kao još jedna etiketa, još jedan način da je se stavi u kutiju. Ipak, pristala je pokušati. Taj trenutak promijenio joj je život.
- Nikad neću zaboraviti kada sam se odgurnula od doka, ostavivši protezu za sobom. Osjetila sam kako se čamac pomiče ispod mene i shvatila da ga ja kontroliram. Nakon prvog zaveslaja, po prvi put sam osjetila da negdje pripadam - prisjetila se.
Zlato iz Černobila
Voda je postala njezino utočište. Svaki zaveslaj bio je način da "vrišti u tišini", da izbaci bijes, tugu i strah koji su se godinama nakupljali. Veslanje je postalo njezina terapija, a uskoro i njezina strast. Otkrila je da je iznimno kompetitivna. Postavila si je cilj – nastup na Paraolimpijskim igrama.
Prvi pokušaj, za Peking 2008., bio je neuspješan. Čak joj je jedna osoba iz američkog veslačkog saveza rekla da je nerealna, da je njezina tjelesna građa premalena i da nikada neće postati elitna sportašica. No, kao i puno puta u životu, riječi "ti to ne možeš" samo su upalile vatru u njoj. S partnerom Robom Jonesom, bivšim marincem, kvalificirala se na Paraolimpijske igre u Londonu 2012. i osvojila brončanu medalju – prvu američku medalju u toj disciplini.
Međutim, naporno veslanje uzrokovalo je tešku ozljedu leđa. Liječnici su joj savjetovali operaciju koja bi joj trajno ograničila pokretljivost. Oksana je odbila. Umjesto toga, ponovno je prkosila sudbini i okrenula se novom izazovu – zimskim sportovima. Prebacila se na skijaško trčanje i biatlon. Iako nikada prije nije vidjela snijeg niti se bavila zimskim sportovima, njezina nevjerojatna radna etika i odlučnost ubrzo su je dovele u sam svjetski vrh.
Njezin paraolimpijski pohod postao je legendaran:
- Soči 2014: Srebro i bronca u skijaškom trčanju.
- Pjongčang 2018: Pet medalja, uključujući prva dva zlata, unatoč teškoj ozljedi lakta neposredno prije Igara.
- Tokio 2020: Dva zlata u cestovnom biciklizmu, sportu koji je dodala svom repertoaru.
- Peking 2022: Apsolutna dominacija sa sedam osvojenih medalja (tri zlata, četiri srebra), čime je postala najodlikovanija američka zimska paraolimpijka u povijesti.
- Milano/Cortina 2026: Niz se nastavio, osvojivši jubilarno deseto paraolimpijsko zlato.
Ukupno je osvojila nevjerojatnih 20 paraolimpijskih medalja u četiri različita sporta, čime se upisala u povijest kao jedna od najsvestranijih sportašica ikad.
S nevjerojatnim uspjesima došla je i medijska pozornost, ali i nešto što je Oksanu počelo frustrirati. Njezina priča često je bila pojednostavljena na narativ "siroče, bez nogu, skijašica". Osjećala je da je mediji i javnost pretvaraju u "inspiracijski pornić", fokusirajući se isključivo na njezinu tragičnu prošlost umjesto na njezinu sportsku izvrsnost i nevjerojatan trud koji ulaže.
- To me ljuti do srži. Nisam više siroče, imam divnu obitelj. Prestanite to koristiti. A moje noge... one su stvorile priliku da postanem sportašica. Garantiram vam, 99 posto paraolimpijaca ne vidi sebe onako kako ih mediji prikazuju - oštro je poručila u intervjuu za magazin SELF.
Objavila je autobiografiju "The Hard Parts: A Story of Courage and Triumph" (Teški dijelovi: Priča o hrabrosti i pobjedi) kako bi preuzela potpunu kontrolu nad svojom pričom. Želi da ljudi shvate da svatko ima svoje "teške dijelove", svoje bitke i ožiljke, te da se snaga ne nalazi u ignoriranju boli, već u suočavanju s njom. Njezina priča nije samo priča o preživljavanju; to je priča o svjesnoj odluci da se trauma iskoristi kao gorivo, da se ožiljci nose ne kao znak slabosti, već kao karta putovanja koje ju je oblikovalo u nezaustavljivu silu.
Nevidljiva ostavština Černobila: Djeca Ukrajine
Nasljeđe Černobila ispisano je u medicinskim kartonima tisuća djece. Iako je spektar zdravstvenih problema širok, od zaostajanja u rastu i oslabljenog imuniteta do kognitivnih poteškoća, nekoliko se teških stanja izravno veže uz izloženost radijaciji.
Najjasnija i znanstveno najpotvrđenija posljedica katastrofe jest epidemija karcinoma štitnjače kod onih koji su u vrijeme nesreće bili djeca. Konzumacijom mlijeka kontaminiranog radioaktivnim jodom-131, deseci tisuća djece primili su visoke doze zračenja izravno u štitnu žlijezdu. Do 2015. godine zabilježeno je oko dvadeset tisuća slučajeva raka štitnjače u toj populaciji. Ono što je iznenadilo liječnike jest agresivnost tumora, koji su se često širili na pluća i limfne čvorove, te činjenica da su se pojavili već četiri godine nakon nesreće, znatno ranije nego što se očekivalo.
Osim raka štitnjače, liječnici su se počeli susretati s porastom rijetkih i teških urođenih deformacija. Defekti neuralne cijevi, poput anencefalije, stanja u kojem se dijete rađa bez dijelova mozga i lubanje, ili spine bifide, postali su tragično česti. Zabilježene su i visoke stope mikrocefalije, poremećaja kod kojeg je djetetova glava znatno manja zbog nerazvijenog mozga, te mikroftalmije, anomalije kod koje su očne jabučice abnormalno male ili u potpunosti nedostaju. Uz srčane mane, pojavljivali su se i teratomi te slučajevi spojenih blizanaca, ostavljajući neizbrisiv trag na obiteljima i cijelom društvu.
Dok su djeca postala najnevinije žrtve, prvu liniju obrane od radijacije činili su znanstvenici, inženjeri, vatrogasci i vojnici, poznati kao "likvidatori". Službeni broj neposrednih žrtava iznosi 31, od čega je 28 osoba preminulo u prvih nekoliko mjeseci od akutnog radijacijskog sindroma (ARS), bolesti koja uzrokuje raspad tijela na staničnoj razini. Ukupno je kod 134 osobe dijagnosticiran ARS. Međutim, te brojke predstavljaju samo vrh ledene sante. Stvarni broj preminulih među gotovo 600.000 likvidatora predmet je velikih sporenja. Dok Ujedinjeni narodi procjenjuju da bi ukupan broj smrti od posljedica radijacije među njima mogao doseći četiri tisuće, udruge likvidatora navode daleko crnje podatke, tvrdeći da je samo iz Ukrajine preminulo oko 25.000 ljudi.
Među žrtvama su bili i vodeći znanstvenici. Najpoznatiji primjer je Valerij Legasov, glavni znanstveni savjetnik koji je vodio napore na sanaciji, ali je bio izložen ogromnim dozama radijacije. Narušenog zdravlja i pod pritiskom zbog zataškavanja istine o razmjerima katastrofe, počinio je samoubojstvo 1988. godine, ostavivši iza sebe svjedočanstvo o cijeni koja je plaćena u pokušaju da se obuzda nuklearni pakao.
