Kao odvjetnik u Ministarstvu pravosuđa, točnije u odjelu koji su bavi nacionalnom sigurnosti, McKay Smith vidi mnoštvo američkih programa pod najvišom sigurnosti. Tijekom debate o tome dokle seže pravo nadgledanja američke vlade, ljudi su znali postaviti pitanje: tko nadgleda njih koji nas gledaju?! E pa, ta osoba je Smith.
Ali u slobodno vrijeme, on nadgleda nekog drugog. Točnije, traga za pravdom.
Naime, Smith pokušava uloviti bivšeg nacistu koji je sudjelovao u nekim od najgorih zločina tijekom Drugog Svjetskog rata.
Dok je američka vlada uložila godine tragajući za bivšim njemačkim vojnicima i čuvarima koncentracijskih logora, Smith nikad nije službeno sudjelovao u tim potragama.
Umjesto toga, on je proveo posljednje četiri godine i 15.000 vlastitih dolara prikupljajući arhivu koja danas sadrži više od 10.000 stranica službenih dokumenata i fotografija, s tim da se mnogih domogao zahvaljujući Zakonu o slobodi informiranja, a koje su bile tajne godinama nakon rata.
Smith čita povijesnu dokumentaciju na isti način na koji većina ljudi čita novine ili knjigu: navečer u krevetu, na trosjedu vikendom ili na traci za trčanje u teretani ujutro. On tvrdi da nije pročitao niti jednu knjigu iz čistog zadovoljstva već godinama.
Slučajni početak opsesije
Smith kaže da je njegova opsesija započela sasvim slučajno. Prije četiri godine, danas 36-godišnji Smith počeo je proučavati vojne zapise iz Drugog svjetskog rata, tražeći informacije o svojem djedu - Raymondu Murphyju, koji je služio na B-17 bombarderu i umro je 1970. godine, prije nego se Smith uopće rodio.
Pretražujući stare vojne zapise, Smith je pronašao kopiju nekoć tajnog dokumenta nazvanog 'bijeg i izbjegavanje', u kojem je Murpshy opisao do dajgroznijih detalja pad njegovog zrakoplova iznad Avorda, u Francuskoj, 28. travnja 1944. godine.
Murphy se uspio spasiti te je proveo nekoliko sljedećih mjeseci iza naprijateljske crte prije nego što se domogao Engleske.
Skrivene na marginama natipkanom izvještaja, Smith je otkrio dvije olovkom ispisane rečenice koje su bile jedva vidljive toliko desetljeća poslije: "Prije tri tjedna, vidio sam grad oko četiri sata vožnje biciklom udaljen od Gereau farme, u kojem su Nijemci ubili oko 500 muškaraca, žena i djece. Vidio sam i jednu bebu koja je bila razapeta."
Nešto se pomaknulo u Smithu nakon što je pročitao te riječi. Slika bebe razapete na križu kao da se trajno nastalila u njegovim mislima.
Krenuo je dalje istraživati i shvatio je da je ono što je njegov djed vidio morao biti zloglasan maasakr u francuskom selu Oradour-sur-Glaneu. A Smith he tom prilikom i i saznao da je jedan bivši nacistički vojnik koji je bio ondje, a koji nikad nije osuđen za ratni zločin, i dalje živ.
Werner Christukat, 90-godišnjak koji danas živi u Kölnu u Njemačkoj, imao je svega 19 godina kad je dobio mjesto za mitraljezom na čelu pukovnije Waffen - SS-ovog vojnog krila nacističke stranke koja je ujedno bila jedna od elitnijih Hitlerovih vojnih postrojbi.
10. lipnja 1944. godine, četiri dana nakon što su Saveznici došli u Normandiju, Christukatova postrojba dobila je naređenje da krene prema napredujućim američkim snagama, kad su se zaustavili u Oradouru, oko 500 km južno od obale Normandije.
Ondje se na kraju mogla naći slika koja je bila stravična čak i za doba holokausta, jer je Christukatova jedinica ubila 642 muškaraca, žena i djece. Bilo je to najveće samostalno masovno ubojstvo francuskih civila tijekom njemačke okupacije.
Svega šest osoba je preživjelo, a selo je ostavljeno u očajnom stanju, u kakvom su ga ostavili nacisti, do danas, te ga Francuzi zovu 'selom duhova'.
Ruka pravde je toliko spora da nije nikoga dosegla
No ono što je najgore u cijeloj priči jest činjenica da ubojice nije dosegla ruka pravde. Nakon rata je 20 bivših njemačkih vojnika optuženo za ubojstva, ali su svi na kraju pušteni na slobodu. Samo je jedan odslužio značajniju zatvorsku kaznu, i to časnik koji je osuđen 1983. godine, no otpušten je 14 godina poslije i proživio je još cijelo bezbrižno cijelo desetljeće.
Christukat je ispitan u vezi Oradourskog masakra 1978. godine, no njemački tužitelji su zaključili da nemaju dovoljno dokaza da protiv njega podignu optužnicu za ubojstvo. Tako da se slučaj činio zatvorenim.
Ali tri desetljeća poslije, istražitelji su pronašli dokumente u arhivama tajne istočnonjemačke policije Stasi, o njemačkim zvijerstvima počinjenim protiv francuskih seljaka.
U siječnju 2013. godine njemački istražitelji pokrenuli su ispitivanje o masakru u Oradouru, naoružani novim dokazima. Krajem te godine i službeno su Christukata optužili za ubojstvo i da je bio suučesnik u ubojstvu. Ali njihov slučaj je bio slab. Od 40.000 dokumenata kojima su Nijemci raspolagali po pitanju masakra, Christuakt se spominjao svega jednom - na Waffe - SS-ovom popisu imena vojnika koji su bili u selu tog tragičnog dana. A to je i tako sam optuženik oduvijek priznavao.
Samo na osnovi priznanja da je bio tramo, nije se moglo dokazati da je sudjelovao u ubojstvima, te nije bilo dovoljno dokaza koji bi potrkrijepili njegovu uključenost, tvrdio je gradski sud u Kölnu, koji ga je oslobodio ikakve krivice.
"Mislim da je jasno da bilo koji vojnik koji je bio u tom selu 10. lipnja, ima krvi na svojim rukama", smatra Christukat koji je uvjeren da bi čak i više od 70 godina nakon ovog zločina, svi umiješani trebali biti osuđeni za zlodjela. Tako kaže da bi Christukat "trebao biti optužen već samo zbog toga što je bio SS-ovac i što je bio u selu".
Smith napominje da prema njemačkom zakonu, ne postoji jasno odvajanje između muškaraca koji su ubili francuske seljake u Oradouru i onih koji su stajali pored i nisu činili ništa da ih spriječe u tim zločinima.
"Trebalo bi ih se smatrati širim dijelom velike ubijalačke mašine", smatra Smith i napominje da su neki drugi osuđeni na istoj osnovi. Recimo John Demjanjuk, umirovljeni ukrajinsko-američki automehaničar koji je osuđen u Njemačkoj 2011. godine kao suučesnik u ubojstvu za vrijeme rada kao čuvar u kampu za istrabljenje u Posljskoj.
A trenutačno traje suđenje i Oskaru Groeningu, 93-godišnjaku koji je radio kao računovođa u Auschwitzu. Iako nikad nije optužen da je ikoga sam uboio, sudi mu se kao suučesniku u ubojstvima.
Ne postoje više direktni sjedoci ovog nezamislivog zločina
Dok Smith želi da Christukat odgovara po načelu kolektivne krivnje, te želi da svoj posljednji dah bivši nacist udahne u zatvoru, on ima osjećaj da se na ovaj način bori za pravdu svih pobijenih u Oradouru, svojeg djeda koji je to morao vidjeti i mrtve bebe.
A zašto je uopće Christukatova pukovnija odlučila istrijebiti Oradour ostaje nepoznanica do danas. Ono što se zna jest da su dan ranije brutalno napali selo Tulle, te da su neke druge pukovnije učinile slična zvjerstvam točnije u nekim gradovima su civile priboli na drvene daske, kao da su ih razapeli.
Ovo bi značilo i da je i razapinjanje bebe koju je vidio stari Murphy u Oradouru bio dio sistematkse kampanje terora koji je bio uperen prema francuskim civilima, a nije bio tek odvojen slučaj.
A sve je počelo kad je Christukatova pukovnija okružila Oradour. Christukat, dežuran an mitraljez, morao je biti smješten na rubu grada kako bi mogao ubiti bilo kojeg građana koji pokuša pobjeći, te je prolaznike trebao usmjeravati u smjeru centra gradića.
Tijekom godina istraživanja i svjedočanstava, vjeruje se da je scenarij išao ovako: Zapovjednik pukovnije navodno je išao po selu i zahtijevao da svi predaju oružje, iako je gradonačelnik tvrdio da ne posjeduju nikakvo oružje.
Pozvali su sve da izađu na otvoreno i ponesu sa sobom dokumente. Kad su se ljudi počeli skupljati, malo po m alo su ih sve tjerali prema središtu grada. Jednom kad su gotovo svi bili na oku, Christukatova pukovnija je odvojila muškarce i posložila ih u grupice po 20 unutar otvorenih obližnjih štala. Tamo su iz mitraljeza otvorili paljbu po njihovim nogama kako bi ih ostavili prikovanima na mjestu. Muškarci su pali kao pokošeni.
Oni koji nisu umrli od rana ili iskrvarili, umrli su kad su vojnici zatvorili štale i zapalili ih. Kako bi bili sigurni da su se riješili sviju, čekali su i ako bi se netko eventualno pokušao išuljati van, pokosili bi ga na mjestu.
Nakon toga su se odlučili pozabaviti s oko otprilike 250 žena i 200 djece, koje su nagurali u crkvu. Nakon što su ih malo mučili, vojnici su nasred crkve ostavili sanduk s eksplozivom, te su zatvorili okupljene u crkvi i dobro zabarikadirali vrata. Kad su se dovoljno odmakli, bacili su više granata u crkvu, nakon čega se čula i eksploziva eksploziva. Crkva se u trenutku našla u plamenu.
Prvo se čuo vrisak dok su se žene i djeca pokušavali spasiti i nekako izaći, nakon čega su se čuli pucnjevi, jer je vojska i opet pucala u svakog za kogfa im se činilo da bi se mogao pokušati spasiti.
Više od 60 djece predsškolske dobi bilo premaleno da se pokuša popeti kroz prozor, te su njihova mala tijela pronađena skupljena zajedno oko oltara ili tražeći utočište u majčinom zagrljaju. Neke od beba bile su bebe, u nosiljkama.
Ostatak teksta pročitajte u Daily Beastu.
