Međutim, nakon što se Most etablirao kao politička stranka, ovo obećanje je odjednom nestalo iz njihova političkog vidokruga jer su shvatili, ono što HDZ i SDP znaju dvadesetak godina, kako se ne siječe grana na kojoj se sjedi, da je snaga političke stranke mjerljiva jedino u sinekurama koje mogu osigurati svome članstvu. Sve drugo je nevažno, a pogotovo nekakva principijel-nost.
Zapravo su Mostovo “administrativno preuređenje Hrvatske” i oštro protivljenje ratificiranju Istanbulske konvencije šarene interesno-političke grupacije koja se u medijima najčešće naziva “konzervativnom revolucijom” u biti jedna te ista stvar, nekakvo ideološko pokriće koje bi makijavelistički poslužilo dolasku na vlast, ali ne i njen cilj. Jedan od argumenata protivnika Istanbulske konvencije je onaj kako su sve mjere koje predlaže Istanbulska konvencija već podržane hrvatskim zakonodavstvom.
Postavlja se onda pitanje je li sličan slučaj u zemljama koje su dosad ratificirale konvenciju. Primjerice u Njemačkoj. Je li njemačko zakonodavstvo riješilo na adekvatan način pitanje obiteljskog nasilja, pa im je trebala potpora konvencije? Kao što je to napravilo hrvatsko? Drugi argument je svjetonazorski. Odnos prema Istanbulskoj konvenciji od strane Hrvatske biskupske konferencije je dogmatski, bez ikakvog teološkog pokrića za takvu argumentaciju.
Međutim, “konzervativna revolucija” nije od jučer. Treba se prisjetiti nekoliko prethodnih parlamentarnih izbora, kad ta grupacija, unatoč svesrdnoj podršci Crkve, nikad nije uspjela prijeći izborni prag na nacionalnoj razini. Nakon niza izbornih neuspjeha, ova grupacija je prva u Hrvatskoj napravila dugoročnu političku strategiju osvajanja vlasti, iznimno dobro osmišljenu i realiziranu.
Počelo je s Tomislavom Karamarkom i njegovim HDZ-om, koji su poslužili kao trojanski konj, a s druge strane, izvana, djelovao je Most kao njihov prirodni dio. Ovaj princip podsjeća na djelovanje kompjutorskih “trojanskih virusa”, popularnih Trojanaca, koji iznutra nagrizaju operativni sustav sve dok ga u potpunosti ne preuzmu. S jedne strane imate pohlepu i nekompetenciju, tehnokratsku struju u HDZ-u, vjerojatno najomraženiju kastu u Hrvatskoj, oličenu u Martini Dalić i Borislavu Škegri, kao navodnoj sivoj eminenciji te kaste, a s druge “principijelnost” i “kršćanske vrijednosti”.
U tom srazu tehnokrati imaju vrlo male izglede. Trenutačna pat-pozicija na hrvatskoj političkoj sceni najbolje govori tome u prilog. Istanbulska konvencija je zapravo samo puko sredstvo u unutarstranačkom obračunu. Ono što je za Karamarkovu rekonkvistu bio famozni “ugroženi dignitet Domovinskog rata”, apstrakcijkoja može poslužiti kao alibi za sve i neka vrsta zamjenske ideologije, to je za vladu Andreja Plenkovića Istanbulska konvencija, u najkraćem - Istanbulska konvencija je Plenkovićev “šator”.
HDZ se prvi put suočava s ozbiljnim unutarstranačkim raskolom na lokalnoj razini, HDZ-ovu krvotoku, koji ga više od dva desetljeća održava na životu, unatoč velikim koruptivnim aferama, poput posljednje s Agrokorom. HDZ-ov ministar Goran Marić na jednoj od sjednica Vlade izjavio je u vezi Istanbulske konvencije “kako nije ništa dobro što radi pukotine unutar HDZ-a i prema Katoličkoj crkvi”.
Goran Marić ponavlja pogrešku Zorana Milanovića, koji se donkihotovski borio za glasove desnice, koji ne shvaća kako za Katoličku crkvu postoji samo jedna prihvatljiva strana, da Crkva nikad neće prihvatiti tehnokratsku struju unutar HDZ-a, kao što nikad “šatoraši” nisu prihvatili Milanovića bez obzira na njegove klaunske eskapade, te da se tu ne radi o “pukotinama” nego o preuzimanju stranke. Podjela vlasti nije moguća.
Što prije Plenković shvati da je ovo borba na sve ili ništa, da dosadašnja raspodjela “resora” neće vrijediti, te da Istanbulska konvencija sve više postaje populistički deus ex machina koji rastače monolitnu HDZ-ovu bazu, što može značiti dvije stvari: da je članstvo svjesno momenta i instinktivno osjeća kako je vrijeme da se “legitimiraju”, jer će samo na taj način steći status “prvoboraca”, čije sinekure više ništa ne može ugroziti.
Da nije ovih događanja u Hrvatskoj, nitko u BiH, primjerice, ne bi ni znao da je ova zemlja još 2013. ratificirala famoznu Istanbulsku konvenciju, kao jedan u nizu dokumenata, pretpostavljam, za koje nikad nećemo čuti (doduše, postoji mogućnost kako je u BiH konvencija prihvaćena zbog onog “Istanbulska”, jer tamo sve što dolazi iz Istanbula prihvaća se na neviđeno).
Ovdje ne treba zanemariti ni činjenicu da pokret nazvan “konzervativnom revolucijom” nije homogen, što bi najviše došlo do izražaja tek nakon što bi slična opcija eventualno došla na vlast. Dogodilo bi se vjerojatno nešto slično što se dogodilo Mostu nakon što je prvi put ušao u Sabor, znači osipanje i razdor te odustajanje od maksimalističkih ideoloških špranci.
Među prvacima “konzervativne revolucije” ima nemalo i onih koji fundamentalističko tumačenje religije prihvaćaju kao svoj jedini i isključivi svjetonazor, koji principijelno odbijaju ratificiranje Istanbulske konvencije i koje u principu ne interesiraju ni moć ni financijski aspekt dolaska na vlast. Ima ih sasvim dovoljno da otvore nove pukotine u političkome monolitu, bez obzira kako se zvao: HDZ, Grozd ili Hrast.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
SRANJE..pa vi imate određen broj slova za komentar..to je degutantno..brišite me slobodno
Expres bio i ostao sranje,jer su mu svi nazovi novinari sranje.