Spektakularna vijest o pronalasku dugo izgubljenog obiteljskog blaga Habsburgovaca, desetljećima skrivenog u kanadskom sefu, odjeknula je Europom i ponovno usmjerila svjetla pozornice na Karla von Habsburga, unuka posljednjeg cara i današnjeg poglavara jedne od najutjecajnijih europskih dinastija. Otkriće, koje uključuje i legendarni 137-karatni "Firentinski dijamant", ne otvara samo poglavlje o nevjerojatnoj sudbini carskog nakita, već i kompleksna pitanja o vlasništvu, povijesnim vezama s Hrvatskom i nasljeđu koje i danas živi. Uostalom, sin mu se zove Ferdinand Zvonimir, u nekim drugim povijesnim okolnostima on bi danas bio hrvatski princ.
Sve do sada, sudbina blaga bila je obavijena velom tajne i predmetom brojnih mitova. Govorilo se da je ukradeno, da je slavni dijamant izrezan i prodan. No, istina je, kako to često biva, bila još nevjerojatnija. U jednom bečkom kafiću, Karl von Habsburg, 64-godišnji unuk cara Karla I., novinaru Der Spiegela ležerno je potvrdio ono o čemu su povjesničari mogli samo sanjati: "Firentinski dijamant je u banci u Kanadi, zajedno s drugim komadima obiteljskog nakita."
Priča o blagu započinje s raspadom Austro-Ugarske Monarhije. Posljednji car, Karlo I. (u Hrvatskoj okrunjen kao Karlo IV.), uspio je iznijeti dio obiteljskog nakita iz Austrije. Njegova supruga, carica Zita, desetljećima kasnije, bježeći pred nacističkom prijetnjom 1940. godine, ponijela je dragulje sa sobom u malenom smeđem koferu i pohranila ih na sigurno u kanadskoj provinciji Quebec.
Prema riječima Karla von Habsburga, njegova baka Zita odredila je da se lokacija blaga mora čuvati u tajnosti sve do 100. obljetnice smrti njezinog supruga, cara Karla, koji je preminuo u egzilu na Madeiri 1. travnja 1922. godine. Tajnu su znala samo dva muška člana obitelji u svakoj generaciji. Sam Karl von Habsburg, kako tvrdi, za lokaciju je saznao tek prije godinu dana, kada su ga kontaktirala dvojica rođaka kojima je tajna bila povjerena.
Kako bi se potvrdila autentičnost, obitelj je angažirala bečkog draguljara Christopha Köcherta, čiji su preci izrađivali i održavali nakit za carsku obitelj. Köchert je s prijenosnom vagom i testerom za dijamante otputovao u Kanadu. Trenutak otvaranja sefa opisao je s dubokim poštovanjem. "Bio je to uzvišen trenutak, jedan od onih koje možda doživite samo jednom u životu", izjavio je za Der Spiegel.
Među 16 komada nakita, uz "kamen sudbine", kako nazivaju žuti Firentinski dijamant, čiju boju Köchert uspoređuje s "dobrim škotskim viskijem", nalaze se i drugi neprocjenjivi predmeti. Tu je sat umetnut u kruškoliki smaragd koji je Marija Terezija darovala svojoj kćeri Mariji Antoaneti, te ukrasna kopča s rubinima, smaragdima i dijamantima u mađarskim nacionalnim bojama, koja je nekoć pripadala carici Sisi.
Otkriće blaga neizbježno je pokrenulo pitanje vlasništva. Obitelj Habsburg najavila je planove za izlaganje nakita, ali za sada samo u Kanadi, kao znak zahvalnosti zemlji koja je carici Ziti pružila utočište. Iza ove odluke krije se i oprez. Naime, unutar obitelji postoji bojazan da bi Republika Austrija mogla zatražiti pravo na nakit.
Nakon raspada Monarhije, austrijski "Habsburški zakon" iz 1919. godine konfiscirao je imovinu dinastije. Zakon je razlikovao "dvorsku" (državnu) i "vezanu" (obiteljsku, ali vezanu za vladarsku funkciju) imovinu, koja je prešla u vlasništvo države, od "privatne" imovine koja je ostala u rukama obitelji. Iako je zakon mijenjan tijekom burnog 20. stoljeća, njegove ključne odredbe o konfiskaciji i danas su na snazi.
Obitelj Habsburg, međutim, tvrdi da je riječ o isključivo privatnom vlasništvu. Angažirali su britanskog povjesničara Richarda Bassetta, koji je u svom izvješću zaključio da se radi o "odvojenoj privatnoj imovini" te da Habsburški zakon "nema relevantnosti" za ovo pitanje, prvenstveno zato što se nakit u vrijeme donošenja zakona već nalazio izvan Austrije. Cijeli slučaj ovisi o pravnom tumačenju i dokazivanju statusa imovine koja je više od stoljeća bila skrivena od očiju javnosti.
Za Hrvatsku, ova priča ima poseban značaj. Karl von Habsburg unuk je blaženog Karla IV., posljednjeg okrunjenog hrvatskog kralja. Kuća Habsburg vladala je Hrvatskom stoljećima, od izbora Ferdinanda I. na saboru u Cetingradu 1527. godine. Car i kralj Karlo IV. od početka svoje vladavine pokazivao je razumijevanje za hrvatske interese. U svojoj hrvatskoj krunidbenoj prisezi 1916. godine priznao je jedinstvo Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s Rijekom.
Tijekom svoje kratke vladavine podržavao je trijalističke prijedloge Hrvatskog sabora, koji su predviđali stvaranje treće, južnoslavenske jedinice unutar Monarhije, ravnopravne Austriji i Ugarskoj. Iako su te prijedloge redovito blokirali mađarski političari, Karlova podrška ostala je zabilježena. U sam smiraj Monarhije, 21. listopada 1918., car je čak potpisao trijalistički manifest, no bilo je prekasno - Hrvatski sabor je samo tjedan dana kasnije proglasio prekid svih državno-pravnih veza s Bečom i Budimpeštom.
Da se povijest odvila drugačije i da je Monarhija opstala u reformiranom, federalnom obliku, Karlo von Habsburg danas bi bio u izravnoj liniji nasljeđivanja hrvatske krune. Iako su plemićke i kraljevske titule u Austriji i Mađarskoj ukinute, a pitanje monarhije pripada povijesti, veza obitelji s Hrvatskom nije samo formalna. Sam Karl von Habsburg često je posjećivao Hrvatsku, osobito od 1990-ih, bio je angažiran u zaštiti kulturne baštine tijekom Domovinskog rata, a svojoj je djeci, kao znak povezanosti, dao i hrvatska srednja imena.
Pronalazak obiteljskog blaga stoga je više od senzacionalne vijesti. To je podsjetnik na turbulentno stoljeće europske povijesti, na sudbinu jedne dinastije neraskidivo vezane za Hrvatsku i na nasljeđe koje, skriveno u malenom koferu, čeka da ispriča svoju priču. Dok svijet čeka priliku vidjeti sjaj Firentinskog dijamanta, pravna i povijesna bitka za definiciju tog nasljeđa tek počinje.
