Pješčane plaže, bogate prašume, još bogatija nalazišta nafte i jedan od najnesposobnijih vladara na svijetu. U jednoj rečenici sažeta je čitava država od tridesetak milijuna stanovnika koja je usprkos najvećim zalihama nafte na svijetu postala država gdje ljudi ne mogu ni kruh kupiti bez čekanja u kilometarskim redovima. Riječ je, naravno, o Venezueli.
Danas kada sa sigurne udaljenosti gledamo propast države, pitamo se kako je do toga došlo. Kako je Hugo Chavez - prijatelj siromašnih - gurnuo svoje sugrađane u siromaštvo. Dok je sirova nafta na svjetskom tržištu koštala stotinjak dolara po barelu, Chavez je šakom i kapom dijelio povlastice i subvencije. Gorivo je desetljećima koštalo manje od 7 lipa po litri, svi koji su htjeli ići u inozemstvo su dobivali povoljnije karte, a nafta je donosila neophodno potrebne zalihe strane valute. Nakon što je 2014. godine cijena nafte strmoglavo pala, ispostavilo se da je venezuelanski uspjeh zasnovan na Chavezovom viđenju socijalizma samo iluzija.
Vrijeme iskoristio za povećanje duga
Ovisi kojeg ekonomista pitate. Tako je nekadašnji ministar Ricardo Hausmann rekao da su godine socijalističke ekonomije uništile Venezuelu: "Umjesto da je predsjednik Chavez iskoristio razdoblje visokih cijena nafte kako bi stvorio ušteđevinu za neka teža vremena, on je to iskoristio za povećanje inozemnog duga".
Čak i bivši savjetnik Madura i Chaveza, Temir Porras kaže da se vlasti loše nose s naglim padom cijene nafte: "Mislim da ne drži vodu teza da ja chavizam kao projekt propao. Za Venezuelu nije problem količina inozemnog duga. Problem je što upravljanje trenutačnom krizom nije bilo na zadovoljavajućem nivou".
Brojni analitičari bi se složili s takvom tezom. Dok je Saudijska Arabija povećala ulaganja u solarne elektrane i obrazovanje informatičkih kadrova, Chavez je držao umjetno niske cijene goriva.
Izgubio izbore, ali nema namjeru mijenjati stvari
Dok su Ujedinjeni Arapski Emirati pokušavali na sve načine postati financijski centar Bliskog istoka, Maduro je pokrenuo vlastiti talk-show na nacionalnoj televiziji kako bi postao slika i prilika umrlog velikog prethodnika.
Kako je to Hausmann jednom prilikom ispričao, dok je nafta koštala 100 dolara po barelu, Chavez je trošio kao da košta 200. Stotinu dolara bi dobio od prodaje nafte, a drugu stotinu bi posudio od inozemnih vjerovnika. Maduro je izgubio parlamentarne izbore prošle godine, ali ničim nije dao naslutiti da će dopustiti bilo kakve promjene u gospodarstvu. U Venezueli je predsjednik još uvijek bitan faktor u odlučivanju i upravljanju državom.
Kao Chavezov nasljednik, Maduro je velikim dijelom nastavio sve ranije spomenute programe. Umjesto užurbane reforme, Maduro se držao Chavezovih skuta kao pijan plota. Umjesto pokušaja kontrole troznamenkaste inflacije, Maduro se obrušio na "inozemne neprijatelje". Umjesto rezanja davanja gdje je to moguće, Maduro je obećavao još više svojim sunarodnjacima.
Dovoljno za kupnju majice kratkih rukava
Tako je Maduro okretao glavu od katastrofalne inflacije gdje je venezuelanski bolivar izgubio više od 99% svoje vrijednosti u posljednjih pet godina. Situacija je pomalo podsjetila ne vajmarsku Njemačku kada su se pojavile vijesti da više nitko ne broji novčanice. U Venezueli se danas plaća u kilogramima novčanica. Najveća novčanica, ona od 100 bolivara, dovoljna je za kupovinu paketa žvakaćih guma. Pod uvjetom da stojite nekoliko sati u redu i da dućan u kojeg ste se zaputili ima žvake na policama. Sve je to dovelo do kronične nestašice novčanica. Trenutačni podaci njihove centralne banke govore da je u opticaju nešto više od 25.000 bolivara po glavi stanovnika. To je otprilike dovoljno za kupovinu jedne majice, ali kratkih rukava.
Istini za volju, Maduro je bio najavio uvođenje novčanica i od 20.000 bolivara koje bi omogućile kakvu takvu trgovinu. Čak ni to nije prošlo glatko u Madurovoj Venezueli. 15. prosinca bio je rok za uvođenje novih novčanica, ali nakon što do toga nije došlo, Maduro se opet okrenuo dobrim starim inozemnim neprijateljima. "Žrtve smo internacionalne sabotaže", govorio je on tijekom političkog okupljanja u Caracasu. To što je diljem države došlo do masovnih nemira zato što ljudi nisu znali što će s novcem, nije bilo vrijedno spomena.
Da se ništa neće promijeniti u Venezueli daje naslutiti i nedavni sastanak zemalja izvoznica nafte okupljene u OPEC. Po prvi put u osam godina je taj naftni kartel dogovorio smanjenje proizvodnje nafte. Istovremeno je taj dogovor označio i kraj slobodnog tržišta nafte kada su sve države proizvodile koliko su htjele i prodavale po cijeni koju su same odredile. Cijena nafte na slobodnom tržištu skočila je za desetak posto gotovo istovremeno s objavom dogovora i sigurno će pružiti barem neko olakšanje Venezueli.
Što će Maduro uraditi s tim novcem tek ostaje za vidjeti, ali sudeći po dosadašnjim njegovim potezima, Venezuela nije naučila ništa iz godina katastrofalne gospodarske krize.
