Na današnji dan, 3. rujna 1959. godine, Zagreb nije samo dobio novu prometnicu. Tog četvrtka, uz svečani dolazak Tita i Jovanke u crnom kabrioletu i pred tisućama okupljenih građana, grad je dobio simbol nove ere. Otvorenje Mosta slobode bio je trijumf urbanističke vizije i trenutak kada je Zagreb prestao gledati na Savu kao na svoju južnu granicu i počeo je doživljavati kao svoje buduće središte.
Priča o Mostu slobode zapravo je vezana uz jednog čovjeka - Većeslava Holjevca, zagrebačkog gradonačelnika koji je vodio grad od 1952. do 1963. godine. Holjevac je bio pokretačka snaga iza smjele i tada gotovo revolucionarne ideje o "spuštanju grada na Savu". Stoljećima je Zagreb živio isključivo sjeverno od rijeke, koja je predstavljala nepremostivu prepreku i rub urbanog života. S druge, južne strane, prostirala su se polja, pašnjaci i rijetka sela. Veze su se održavale skelama i tek ponekim mostom, no grad nikada nije istinski zakoračio na drugu obalu.
Holjevčeva vizija bila je stvoriti potpuno novi, planski izgrađen gradski prostor na ogromnim, neizgrađenim područjima južno od rijeke. Prvi korak u tom smjeru bila je izgradnja Zagrebačkog velesajma 1956. godine, koji je premješten na južnu obalu. No, da bi ta vizija zaživjela, bila je potrebna čvrsta i pouzdana veza. Postojeći Savski most, izgrađen 1938. godine, bio je smješten predaleko na zapadu i njegov kapacitet bio je potpuno nedostatan za rastuće prometne potrebe grada koji je doživljavao demografsku eksploziju. Putovanje iz malih naselja na desnoj obali do centra grada zahtijevalo je dug i naporan obilazak. Most slobode bio je logičan i nužan nastavak koji je trebao postati glavna žila kucavica, spajajući staro gradsko središte s avangardnom vizijom Novog Zagreba.
Projektiranje ovog ključnog objekta povjereno je inženjeru Krunoslavu Tonkoviću, jednom od vodećih stručnjaka tog vremena, koji je samo godinu dana ranije uspješno dovršio Jankomirski most. Tonković nije želio stvoriti samo funkcionalan prijelaz, već i estetski dojmljivu građevinu koja će obilježiti gradsku vizuru. Odlučio se za elegantnu, ali prilično neuobičajenu konstrukciju plitkog čeličnog luka, inzistirajući na vizualnoj lakoći i skladu. Njegova posvećenost estetici bila je legendarna. Davorin Kolić, sin jednog od inženjera koji su radili na gradilištu, kasnije se prisjetio Tonkovićeve beskompromisnosti.
- Tonković je bio stručnjak svjetske klase koji je znao što je estetski bolje - posvjedočio je Kolić.
U most je ugrađeno oko 1.600 tona čelika, a gradnja se odvijala uz relativno malo teške mehanizacije, oslanjajući se uvelike na vještinu i trud radnika. Dijelovi Mosta slobode izrađeni su od kamena koji se klesao na Braču i to tako da je svaki komad kamena zasebno je crtan i ručno klesan na otoku prije transporta u Zagreb. Ta je odluka mostu dala notu monumentalnosti i povezala ga s tradicijom hrvatskog graditeljstva. Ironično, vrijeme je pokazalo da vapnenac, unatoč svojoj ljepoti, nije najsretnije rješenje za oštre kontinentalne uvjete i česte cikluse smrzavanja i odmrzavanja, što je kasnije uzrokovalo probleme pri održavanju.
Kao i mnogi veliki projekti tog doba, i izgradnja Mosta slobode imala je svoju tamnu stranu. Napredak je plaćen ljudskom žrtvom. Tijekom radova, jedan je radnik poginuo. Njegova smrt bila je splet nesretnih okolnosti - pao je s uske cijevi koja je inženjerima služila za prijelaz s jedne obale na drugu. Nije pao u rijeku, gdje bi možda preživio, već na jedan od kamenova uz obalu.
Osim ljudske tragedije, postoji i jedna lijepa ljubavna priča iz tog vremena. Gradnja mosta spojila je dvoje ljudi koji se, da nije bilo tog golemog projekta, možda nikada ne bi ni upoznali. Vjekoslav Kolić, građevinski inženjer i jedan od ljudi koji su vodili gradilište, krajem pedesetih pokucao je na vrata obitelji koja je živjela na Trnjanskoj cesti 140. Nije došao s dobrim vijestima - dio njihove kuće trebalo je srušiti kako bi se oslobodio prostor za izgradnju mosta. Na vratima je upoznao Nevenku, kćer obitelji koja je ondje živjela. Kako je njihov sin Davorin Kolić godinama poslije ispričao Večernjem listu, upravo je taj susret bio početak njihove ljubavne priče.
Mladi par viđao se oko velikih čeličnih konstrukcija i gradilišta na tadašnjem rubu grada. Do rujna 1959., kada je Most slobode konačno otvoren, Vjekoslav i Nevenka bili su zajedno, a ubrzo su se i vjenčali.
I sama kuća obitelji Kolić bila je komadić starog Zagreba koji je nestajao pred naletom novoga. Sagrađena 1920. godine, dugo je predstavljala jedan od najjužnijih ulaza u grad. Nedaleko od nje nalazilo se pristanište skele kojom se prelazila Sava, a u kući je svojedobno radila i gostionica u kojoj su putnici mogli zastati prije ili nakon prelaska rijeke.
Projekt je pratio i politički pritisak. U anegdoti koja se i danas prepričava, tadašnji visoki dužnosnik Miko Tripalo je 1958. godine obećao je samom Titu da će most biti završen do kraja te godine. Rokovi su bili nerealni, a obećanje nije ispunjeno. Most je, unatoč svim naporima, dovršen tek devet mjeseci kasnije, na današnji dan 1959. godine.
Danas je Most slobode, od milja zvan "srednji most", jedna od najprometnijih i najvažnijih prometnica u Zagrebu. On je u potpunosti ispunio svoju povijesnu ulogu, spajajući Avenijom Većeslava Holjevca srce starog grada s dinamičnim Novim Zagrebom. No, njegovo nasljeđe nosi i duboki paradoks zagrebačkog urbanizma, sažet u rečenici: grad je prešao rijeku, ali je nikada nije u potpunosti prihvatio. Nakon katastrofalne poplave 1964. godine, Sava je ukroćena visokim nasipima koji su zaštitili grad, ali su ga istovremeno i vizualno i funkcionalno odvojili od njegove rijeke.
Velike vizije o "Zagrebu na Savi", o sadržajima uz obalu, kanalima i jezerima, većinom su ostale tek na papiru. Umjesto jedinstvene strategije, razvoj se odvijao kroz pojedinačne, često nepovezane projekte poput uređenja Jaruna za Univerzijadu 1987. ili izgradnje Muzeja suvremene umjetnosti i Arene Zagreb. Sava je tako ostala prepreka koju treba prijeći, a ne najveći razvojni potencijal grada.
Prva velika obnova Mosta započela je 2019. godine. Zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet najavio je da se završetak svih radova, uključujući novu hidroizolaciju, asfalt, antikorozivnu zaštitu i sanaciju lukova, očekuje se tijekom 2027. ili najkasnije početkom 2028., ovisno o dinamici javne nabave.
