Top News
16596 prikaza

Dosje: Kako su opljačkali Hrvatsku za 50 milijardi kuna

HEP
Zeljko Lukunic (PIXSELL)
Otkrivamo šokantne podatke o mračnom dobu naše zemlje - kriminalnoj privatizaciji

Poslovica o spremanju ražnja dok je zec u šumi zvuči super optimistično u slučaju Vladine odluke o otkupu dionica Ine od MOL-a i prodaje četvrtine HEP-a. 

Nakon tri tjedna potpuno je jasno da Vlada nema niti spreman ražanj, a niti ideju o tome treba li na njega ići zec ili neki drugi pripadnik životinjskog carstva.

Ono što je premijer Andrej Plenković predstavio kao gotovu stvar ipak se pokazalo kao očiti blef.

Između Mosta i HDZ-a postoji samo jedna suglasnost, a to je da bi trebalo otkupiti nazad 49 posto Ine od mađarskog MOL-a, ali za to niti postoje razrađeni modeli niti suglasnost Mađara. 

Konačno, ne postoji niti dogovor u Vladi o tome treba li prodati dio HEP-a, koji je posljednja istinski velika i važna državna tvrtka.

Prosvjed radnika 3. maja ispred Ministarstva gospodarstva | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)
Iako čelnik Mosta Božo Petrov izbjegava bilo kakvu javnu, otvorenu konfrontaciju s Plenkovićem i HDZ-om, već njegove poruke da je prodaja 25 posto HEP-a samo jedan od modela za otkup dionica Ine govori puno toga. U Mostu je protivljenje toj ideji puno veće.

"Pola Mosta je za to da ta odluka ide na referendum, a druga polovica, koja je umjerenija, ne želi za to ni čuti ako se u Ustavu ne zaštite i HEP i sve ostale strateške tvrtke od daljnje privatizacije. Među ostalima bi bile Plinacro, Hrvatske šume, Hrvatske vode, Janaf, sve infrastrutkturne tvrtke", kaže nam sugovornik iz Mosta.

Bio bi presedan da se Ustavom štite pojedinačene tvrtke, ali je ta ustavna odredba, koja bi zauvijek ostavila 75-postotno vlasništvo u strateškim tvrtkama, uvjet preko kojeg Most neće popustiti HDZ-u ni u kom slučaju.

Dakle, u Mostu traju trzavice zbog toga što točno uraditi i treba li uopće privatizirati HEP ili ići na referendum. Dio Mosta čak razmišlja kako bi trebalo pronaći i novog stratetškog partnera s kojim bi kupovali. 

Jako su ljuti što je odluka o prodaji HEP-a donesena bez njih i morali su je pročitati iz novina. 

Ništa bolje nije niti u HDZ-u, čiji je šef Plenković mrtav ozbiljan za Badnjak izjavio da imaju razrađeni model otkupa dionica od MOL-a, ali da s njim ne mogu još izaći u javnost.

Na kraju je ispalo da je taj model prodaja HEP-a, a protiv toga se i u HDZ-u digla pobuna. Potpredsjednica HDZ-a Ivana Maletić i potpredsjednik Darko Horvat ne podržavaju tu ideju. 

Martina Dalić, potpredsjednica Vlade, sve je usamljenija u svojoj ideji brze privatizacije 25 posto najveće preostale energetske kompanije.

HEP je opterećen još nizom internih problema, o čemu detaljno za Express govori i bivši predsjednik uprave Tomislav Šerić u ovom broju.

Osim toga, većina građana se u RTL-ovoj anketi izjasnila da ne želi prodaju udjela u HEP-u i da za to treba ići na referendum. 

I to je packa politici jer je HEP još donedavno bio simbol skupe struje, neučinkovitosti i političkog uhljebljivanja za Radoslova Buljubašića i cijeli niz sličnih tipova iz stranaka koje su na vlasti. 

Sindikati su također ustali protiv, tako da je sve više onih koji predviđaju da vjerojatno niti od prodaje HEP-a niti od otkupa MOL-ova udjela neće biti ništa.

Tome pridonosi svakako i ponašanje političara, koje ovisi od izbora do izbora i o tome jesu li na vlasti.

HDZ je žestoko napadao još prije dvije godine ideju da se građanima proda 25 posto HEP-a, koju je gurala Kukuiriku vlada. 

Čak su i u svom posljednjem programu, koji je potpisao Andrej Plenković, napisali veliko NE privatizaciji voda, šuma i HEP-a. 

Prosvjed radnika INA-e "Nema Ine bez cjeline" u organizaciji Sindikata INAŠ | Author: Slavko Midžor (PIXSELL) Slavko Midžor (PIXSELL)
Sad su promijenili mišljenje pa to smatraju najboljim modelom i za otkup udjela u Ini i za povećanje efikasnosti upravljanja i izlazak na druga tržišta.

SDP-ovci su, s druge strane, sad žestoko protiv prodaje udjela, a njihov mladi šef Davor Bernardić izjavio je da bi to ugrozilo energetsku sigurnost zemlje.

Još dok su bili na vlasti, SDP-ovci su najavljivali IPO (javnu ponudu) HEP-a! Nevjerodostojnost političara je svakako jedan od razloga zbog kojih su građani nepovjerljivi. 

Kad se promijeni šef stranke ili stranka na vlasti, onda se pronalaze greške u privatizaciji i govori da je moglo bolje i da će se u ubudućnosti ispraviti pogreške. I to narod sluša već 25 godina.

Hrvatska će sljedeći tjedan slaviti 25 godina od međunarodnog priznanja, ali ova godina nosi i još jednu, puno tužniju obljetnicu.

Puni se 25 godina od izmijenjenog Zakona o privatizaciji, koji je tijekom ‘90-ih i rata omogućio mnoge malverzacije, bogaćenje direktora, preuzimanje tvrtki novcem tih istih tvrtki radi nekretnina i zatim njihovo gašenje.

Privatizacija u Hrvatskoj bila je prva faza jer je pokojni predsjednik Franjo Tuđman više volio stvarati domaće tajkune nego bilo što prodati u ruke strancima. 

Druga faza je uslijedila od 1999. godine, kad strani investitori ulaze na velika vrata u Hrvatsku i omogućuje im se kupnja svega i svačega. 

Prije toga jedini veći ulazak u Hrvatsku je bio onaj švedskoga Ericssona, koji je kupio tvornicu Tesla, a iako je u početku bilo otpuštanja i zatvaranja djelatnosti, ta tvrtka je i danas iznimno uspješna i iza nje se ne vuku repovi privatizacije.

Podaci Hrvatske narodne banke pokazuju da su od 2000. godine do sredine prošle godine preko stranih tvrtki i banaka iz zemlje izvučene čak 6,3 milijarde eura ili velike 47,3 milijarde kuna, i to do polovine 2016. godine. 

S obzirom na to da će se novac od dobiti ostvarenoj u Hrvatskoj uglavnom isplaćivati ovog proljeća, iznos će vjerojatno dosegnuti 50 milijardi kuna ili, primjerice, polovicu prošlogodišnjeg proračuna. Golema je to dobit koja se odlila iz zemlje.

S druge strane, od milijardi kuna koje su se slile u državni proračun od prodaje državnih tvrtki teško da bi tko mogao reći na što su otišli i kako su točno potrošeni. 

Nestali su krpajući proračunske rupe i poteze koji su osiguravali koji bod na izborima, dok smo, primjerice, autoceste i dalje gradili na kredit.

Paraleno je država uzimala kredite, pa je dug s 48 milijardi kuna 2000. godine skočio na 289 milijardi kuna.

Mlađi, koji uopće nisu bili svjedoci procesa prodaje državnog vlasništva, danas će teško na internetu naći svjedočanstva s kraja devedesetih.

Novinske arhive su uglavnom uništene ili nedostupne široj javnosti, dok studije nisu napravljene.

Vidljivo je, da kad se radi o velikim, važnim tvrtkama, privatizacija nikad nije išla odjednom. Prvo se prodao manji dio uz velika obećanja, a onda, kad je led probijen, država je prodala ostatke ili izgubila kontrolu.

Prosvjed radnika INA-e "Nema Ine bez cjeline" u organizaciji Sindikata INAŠ | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)
"U drugoj fazi privatizacije neće biti moguće da ponuđene dionice HT-a kupi Deutsche Telekom", rekao je davne 1999. godine Ivan Mijatović, koji je vodio Povjerenstvo za privatizaciju HT-a. 

Njemački telekomunikacijski div kupio je tad 35 posto dionica HT-a, koji je odvojen od Pošte. Platili su ga šest milijardi kuna.

Zanimljivo je što je tad rekao ministar financija Borislav Škegro što će učiniti s tih šest milijardi kuna, što je i za današnje prilike velik novac za državu.

"Novac je već u stvari potrošen na stavke državnog proračuna", rekao je Škegro.

Prošla je otprilike godina i pol od tog obećanja. Pobijedila je oporbena šestorka predvođena SDP-om. 

I odmah je prodala daljnjih 16 posto HT-a Deutsche Telekomu za 500 milijuna eura.

U to vrijeme, nakon promjene vlasti, policija je ispitivala je li bilo malverzacija pri prvoj fazi privatizacije, a potpredsjednik te vlade Slavko Linić, kao i obično, ljutio se na novinare jer “ruše vrijednost HT-a”.

Uglavnom, vrlo brzo je DT došao do većinskog udjela, koji ima i danas.

Tek je osam godina poslije otvorena priča o tome što je to Hrvatska prodala i to u vrijeme u kojem su nove tehnologije pokucale na vrata. 

Tatjana Holjevac, koja je dugo bila u Ministarstvu prometa, pokrenula je priču da HT-u treba oduzeti DTK (distirbutivnu telekomunikacijsku kanalizaciju), koji je u biti sustav cijevi u koji se polažu telekomunikacijski kabeli. 

To je ključna infrastruktura, bez koje poskupljuje svaka daljnja gradnja optičke mreže. No priča o starim greškama otvorila se nakon što je Ivo Sanader ostatak dionica lukavo ponudio građanima uz veliki popust i proračun se odrekao milijardu i pol kuna kako bi ih građani jeftinije kupili. 

Novopečeni entuzijastični ulagači nisu htjeli baš napadati tvrtku koja im je osiguravala dobit.

Priča o povratku DTK pala je u zaborav, dok je sad mostovci opet nisu spomenuli upravo u kontekstu toga da se u HEP-u ne smije prodati mreža nego ona mora ostati u državnom vlasništvu.

Repovi njemačkog preuzimanja i danase se vuku jer su usporena ulaganja.

Hrvatska treba izgraditi brzu optičku mrežu, ali HT uz potporu DT-a i kancelarke Angele Merkel želi da upravo oni vode tu priču, što bi im osiguravalo ključnu prednost. 

Nedavni podaci pokazuju da, unatoč svemu i dolasku konkurencije, Hrvatska ima izuzetno spor internet, a država još nema odgovor na taj problem.

Istodobno je zadnjih mjeseci HT potrošio 300 milijuna eura kreditirajući grupu DT kroz kupnju vrijednosnih papira i preuzimanje Telekoma Crne Gore.

Prosvjed članova Sindikata Željezničara Hrvatske na Glavnom kolodvoru | Author: Grgur Zucko (PIXSELL) Grgur Zucko (PIXSELL)
Puno gore je država prošla s Inom, zbog koje je pala prošla vlada, a očito će i ovoj ona biti glavni problem uz prodaju udjela u HEP-u.

I tu je vlada Ivice Račana prvo prodala tek 25 plus jednu dionicu mađarskome MOL-u, uz poruku da su našli snažnog partnera koji će razvijati i modernizirati Inu, tvrtku o kojoj je ovisila ekonomija cijele socijalističke Hrvatske, ali i Jugoslavije.

Vlada je zaradila 505 milijuna dolara, kojima je krpala proračunske rupe, a prvih godina malo se, odnosno gotovo ništa, pisalo o tim novim partnerima i o tome što oni to trebaju donijeti Ini. 

Tek kasnije otkriva se da se MOL obvezao obnoviti rafinerije, ali to do dan danas nije učinio. 

Opet je Ina došla u fokus građana kad je vlada Ive Sanadera 2006. godine, opet uz popust, odlučila omogućiti građanima da postanu suvlasnici po veoma povoljnoj cijeni od 1690 kuna. 

I opet su građani veselo kupovali, a zatim dvije godine kasnije prodavali MOL-u za 1100 kuna više po dionici. 

Tad je malotko govorio o nacionalnim interesima, novac se slijevao i nikog nije bilo briga koja će biti budućnost kompanije.

U toj atmosferi MOL je stekao gotovo natpolovični udio, a da preuzme potpunu vlast, spriječili su mirovinski fondovi. 

Ipak, Sanader potpisuje ugovor koji omogućuje MOL-u ne samo upravljačka prava, a Hrvatska postaje samo figura iako ima 44 posto dionica. 

Snimka na kojoj je prvi čovjek MOL-a Zsolt Hernadi dao Sanaderu ceduljicu s iznosom navodnog mita od 10 milijuna eura nije bila dovoljna za osudu.

Uz telekomunikcije i naftu, srž svake države su banke i jake industrije: u Hrvatskoj je to bila tvrtka Pliva.

O količini novca koji je Hrvatska potrošila za sanaciju banaka postoje različite procjene. Prije se baratalo iznosima od čak 87 milijardi kuna, a nedavno je analitičar Velimir Šonje utvrdio da je to ipak mit. 

Na sanaciju smo, prema njemu, potrošili 36,5 milijardi kuna. S druge strane, Hrvatska je od prodaje udjela dobila oko sedam miljiardi kuna.

Banke su privatizirane od 1999. godine. Država je prodala 66 posto PBZ-a za oko 2,2 milijarde kuna. Iako se cijena danas čini malom, Škegro je objasnio da je ta banka bila nelikvidna, imala niz nenaplaćenih potraživanja, čak ju je jednom usporedio i s ubožnicom.

Sindikati počeli s prikupljanjem potpisa za spas TLM-a | Author: Hrvoje Jelavic (PIXSELL) Hrvoje Jelavic (PIXSELL)
Privatizacija Zagrebačke banke je posebna priča jer je ona bila u vlasništvu stotina ustanova, tvrtki, malih dioničara. Ponudu Unicredita većina je prihvatila, a zlatar Pašk Kačinari objavio je niz dokumenata kojima otkriva mutne pozadinske igre i traži poništenje privatizacije.

Neuspješno. Čini se da je sve to samo proliveno mlijeko nad kojim se više ne isplati plakati. Ali građani su ipak oplakali. 

Hrvatski bankarski sustav je tijekom krize ostao stabilan, ali milijarde kuna dobiti svake su se godine odlijevale u njihove matice.

No kriza je stavila hrvatske banke u stranom vlasništvu na stup srama zbog slučaja švicarskog franka. 

Sad je već i sudski dokazano da su banke davale nepoštene kredite, određivale kamate, ubirale milijarde na raznim naknadama...

I Pliva je posebna, crna priča, gledajući iz današnje perspektive. Ona je bila u farmaceutici ono što je Ina bila u naftnom i plinskom biznisu. 

Tvrtka koja je ulagala u razvoj, zapošljavala vrhunske stručnjake, imala svoja odmarališta, rasla bez kredita. Dionice su bile na Zagrebačkoj burzi, a država je imala kontrolu nad 17,8 posto dionica. 

U veoma čudnim i nerazjašnjenim okolnostima američki Barr dobio je naklonost države kojoj je na čelu bio Sanader.

Putovanje na operu u Veronu čelnika Barra, premijera i čelnika Plive godinama je zabavljalo javnost, ali Barr je na kraju kroz javnu ponudu preuzeo Plivu. Policija je istraživala, ali bez uspjeha.

U deset godina Pliva je izgubila velik dio svog imidža i postala manja provincijska kompanija. Sad joj je vlasnik izraelska Teva, koja je 1990. bila manja tvrtka od Plive.

Zbog svih tih primjera, koliko god Hrvati ljuti bili na loše upravljanje državnim poduzećima, nerado pristaju na daljnju privatizaciju, pogotovo tvrtki poput HEP-a, čak i kad bi IPO bio potpuno opravdan. 

Politika se sad može tome čuditi, ali upravo je ona za to odgovorna.

  • stevo33 10:32 23.Siječanj 2017.

    e sada vidite kako se stvari rade u Jrvatskoj tako se stvari rade u Nizozemskoj i ovdje je privatizacija dosta opljacjkala i jos pljackaju zahvaljujuci vladi

  • prozac 07:24 20.Siječanj 2017.

    Otkup INE prodajom dijela HEP-a još je jedan u nizu hrvatskih gospodarstvenih promašaja. INA je danas tvrtka bez ljudskih i materijalnih resursa. svejedni je da li će izdahnuti na rukama Mađara ili Hrvata