Manolić: Privatizacija je propala na večerama po Kanadi

Privatizacija je u Hrvatskoj počela prije rata - prema takozvanom Markovićevu zakonu privatizirani su Tvornica duhana Rovinj, Slobodna Dalmacija i Novi list. Većina dionica išla je zaposlenicima. 

Radnici TDR-a i Novog lista, barem oni koji su dobili veće pakete dionica, s vremenom su postali bogataši... 

Privatizacija Slobodne Dalmacije je pak poništena, kako bi se list dao u ruke stranačkim kadrovima. U međuvremenu, na Hrvatsku je izvršena agresija - a u jeku agresije, državni se vrh odlučio na privatizaciju bivšega društvenog vlasništva.

Ta je odluka bila šokantna za mnoge jer je sudbina zemlje bila upitna, a uvjeti za privatizaciju nepošteni i nepovoljni. Masa je muškaraca, naime, bila na ratištu, uvjeti u zemlji kaotični, a cijene svega - od nekretnina do proizvodnih pogona - na samom dnu... 

Patrik Macek (PIXSELL)

Ipak, i u tom kontekstu bilo je boljih i gorih ideja. Početna je zamisao bila da se ide na tzv. vaučersku privatizaciju - kojom su svi građani trebali dobiti svoj dio vlasništva nad poduzećima koja su nekoć pripadala “društvu”. 

Takvu su privatizaciju, uspješno, obavile neke bivše socijalističke zemlje (Češka, Poljska) i pokazala se uspješnom.

Poduzeća su, pojednostavljeno govoreći, darovana građanima, a oni su onda s vaučerima radili što su htjeli. 

No u Hrvatskoj je izabran najgori model privatizacije - poduzeća su najprije prešla u ruke države, a potom predana u ruke vlasti bliskih ljudi...

"Činjenica je, piše Josip Manolić u knjizi “Politika i domovina”, da smo nekoliko dana prije sjednice vlade, u najužem rukovodstvu, zaključili da ćemo prihvatiti prijedlog o takozvanoj vaučerskoj privatizaciji, a da smo na vladi zaključili da se ide s podržavljenjem cjelokupne društvene imovine", piše Manolić.

To je bio presudan trenutak - tada je građanima Hrvatske oteto ono što su stvarali desetljećima, da bi potom bilo predano u ruke onih koji će te tvrtke uglavnom upropastiti, maloj četi odabranih koju su novinari nazvali tajkunima.

"Do tog je obrata došlo zbog pritisaka desnog krila HDZ-a i tehnomenadžera u vladi, ali i oko nje, a na samoj su sjednici predlagatelji novog koncepta bili Mate Babić i Franjo Gregurić. Dvojac j odbio ideje prof. dr. Dragomira Vojnića, vještim manevrom da ćemo najprije podržavljenjenjem kapitala vladi dati pravu kontrolu nad privatizacijom, putem Agencije za pretvorbu i privatizaciju u tijeku privatizacijskog procesa, i očuvati vitalne hrvatske gospodarske interese i tvrtke."

Manolić tvrdi da su se njegovi javni medijski istupi o privatizaciji poklopili s Tuđmanovom sintagmom o “200 bogatih obitelji koje Hrvatska mora imati”. 

Manolić kaže kako početkom ‘90-ih nije znao o čemu je tu doista riječ, ali je poslije doznao. Koncepcija je osmišljena u Kanadi...

Riječ je zapravo o modelu, nastavlja Manolić, koji se je oblikovao na večeri s hrvatskim poslovnim ljudima u Kanadi, iz kojeg se vidi da zapravo postoji obećanje za svojevrsne kompenzacije onim pojedincima koji su materijalno pomogli stvaranju stranke...

Nel Pavletić (PIXSELL)

"Mnogo godina poslije, napominje Manolić, koji sprema i nastavak memoara, bit će mi dostupni transkripti Tuđmanovih razgovora po Kanadi, i bit će mi mnogo jasnije zašto smo toliko brzali s privatizacijom. Od nastajanja HDZ-a svi mi okupljeni oko tog programa nismo bili informirani glede predsjednikovih obećanja i zapravo su te “kanadske teme” prešućivane na našim užim skupovima, pa čak i u četiri oka."

Nakon odluke o početku pretvorbe i privatizacije, stotine i stotine najvrednijih hrvatskih tvrtki dane su u ruke stranačkim miljenicima. Kako oni, u pravilu, do rata nisu bili imućni, smišljen je i poseban institut tzv menadžerskih kredita: banke bi dale “menadžeru” kredit za kupnju tvrtke, za koji bi se jamčilo samom imovinom tvrtke. 

To je značilo da bez kune možete dobiti cijelu tvornicu. Mnogim tajkunima ni na kraj pameti nije bio nastavak proizvodnje u darovanim im pogonima, nego su ih vodili prema stečaju kako bi na kraju prodali placeve i nekretnine. Najjači tajkuni imali su u vlasništvu i više od stotine poduzeća.

Kakav je to bio eksperiment, pokazuje i sudbina tih ljudi - od svih tajkuna samo je jedan, Luka Rajić, očuvao i donekle razvio tvrtku, Dukat, ali ju je na kraju prodao francuskom Lactalisu. Svi drugi su propali.

Novac od prodaje Dukata danas je privatno vlasništvo Luke Rajića i njegove bivše supruge Borne, koja je nakon rastave braka dobila oko 270 milijuna kuna. Rajić je dobio veći dio bogatstva.

Da je u Hrvatskoj provedena vaučerska privatizacija, taj bi novac išao radnicima Dukata, i tu se lijepo vidi sva veličina i tragika hrvatskog privatizacijskog procesa, za koji Manolić optužuje Franju Gregurića.

Josip Manolić tvrdi kako je tu, zapravo, bila riječ o svojevrsnom udaru prividno poraženih bivših kadrova. Franjo Gregurić bio je, naime, jedna od perjanica bivšeg sustava. 

U vrijeme socijalizma, Gregurić je rukovodio sisačkom Radonjom, zagrebačkim Chromosom i Astrom. Zadnje dvije tvrtke bile su jako velike, moćne i utjecajne, naročito Astra.

Dalibor Urukalović (PIXSELL)

Gregurić se u partijskim biografijama iz tog vremena rado predstavljao kao “sin seoskog kovača i potkivača” (komunisti su voljeli naglašavati da potječu iz siromašnih, radničkih ili seljačkih obitelji, to je bila preporuka za napredovanje u partijskoj hijerarhiji). 

Gregurić je bio šef predstavništva Astre u Rusiji, gdje je bio i šef partijske organizacije saveza komunista Astre u Moskvi. To znači da je uživao veliko povjerenje svih ondašnjih vlasti. 

Ono je u jednom trenutku bilo ozbiljno poljuljano - Gregurić je u zelenom pojasu Zelenjaka sagradio desetak vila bez adekvatnih dokumenata, pa je postao središnjim likom istoimene afere, ali je početak rata “aferu Zelenjak” stavio ad acta. 

Gregurić početkom rata u Beču vodi trvrtku Omnico, koja obavlja poslove “strateške važnosti za hrvatsku državu” a neko vrijeme poslije, postaje predsjednik vlade nacionalnog jedinstva - vlade koja je spašavala Tuđmana u trenutku kad je njegova pozicija, 1992,. godine, bila najslabija. 

No pitanje je kakve su bile Gregurićeve ambicije i za čiji je interes radio.

"Bili smo upoznati, piše Manolić, sa stavovima Zbigniewa Brzezinskog s jednoga tajnog skupa na kojemu je ustvrdio da bi u Srbiji nasljednik Miloševića trebao biti Zoran Đinđić, a u Hrvatskoj da bi Tuđmana trebao zamijeniti Franjo Gregurić..."

Zbignew Brzezinski je, uz Henryja Kissingera, vodeći američki stručnjak za strategiju i geopolitiku, i nema običaj govoriti napamet.

"Nakon te obavještajne informacije, Tuđman će početi raditi na micanju Franje Gregurića i povjeriti to meni, iako naši odnosi nisu bili odnosi međusobna povjerenja..."

Franjo Gregurić doista je tiho maknut s velike pozornice, ali je i dalje ostao silno važan. Danas je jedan od najbogatijih HDZ-ovaca a prošle godine, u travnju, Tomislav Karamarko pozvao je njega i Nikicu Valentića, drugog istaknutog predstavnika menadžerske struje u toj stranci, na savjetovanje o ekonomskom programu Hrvatske. 

Čini se da ga je Manolić odlučio, drugi put u 20 godina, pospremiti ad acta.

"Franjo Gregurić je bio zadužen za privatizaciju", rekao je Manolić u Nacionalu.

"Naš stav u tom trenutku je bio dosta naivan. Mislili smo da će se pitanje privatizacije i pretvorbe gospodarstva rješavati na slobodnom tržištu. To je bila velika zabluda, ali shvatili smo da na tom tržištu vladaju vučji zakoni. Tko je snažniji, taj pobjeđuje. A ta privatizacija ima svoj početak i svoje protagoniste koji su se pretežno pokazali kriminalcima."

Na pitanje bi li Gregurić trebao odgovarati zbog toga, odgovorio je:

"Gregurić bi trebao odgovarati po zapovjednom principu, s obzirom na to da je bio potpredsjednik Vlade, najodgovorniji za privatizaciju. Mislim da odgovornost postoji. On se može vaditi na to da je imao izvjesnu suglasnost predsjednika i drugih sudionika koji su odlučivali o tome..."

Gregurić je vrlo brzo odgovorio na Manolićeve napade. U intervju u za Jutarnji list, rekao je da je imao dobre namjere.

Zarko Basic (PIXSELL)

"Poštujem dob gospodina Manolića i ovom prilikom želim naglasiti da smo tijekom zajedničkog rada u Vladi kojom je on predsjedao, a ja bio potpredsjednik surađivali korektno i s punim međusobnim poštovanjem. Na sjednicama Vlade nikad nije bilo nesuglasica, ali je bilo razlika u mišljenjima. Najveći interes Josip Manolić je kao iskusan policajac pokazivao u području sigurnosti jer je njegovo iskustvo iz bivšeg sustava bilo u prvim danima samostalne Hrvatske iznimno važno. To je vjerojatno i bio motiv predsjedniku Tuđmanu da ga imenuje predstojnikom Ureda za nacionalnu sigurnost nakon odlaska iz Vlade", rekao je Gregurić za Jutarnji list, odbacivši mogućnost da kazneno odgovara za privatizaciju i pretvorbu. 

Točno kako je Manolić i predvidio, Gregurić se pozvao na kolektivnu suglasnost o donošenju zakona o privatizaciji i pretvrobi.

"Kad je riječ o izjavi gospodina Manolića o odgovornosti za donošenje Zakona o privatizaciji društvenih poduzeća i pratećeg Zakona o Fondu za privatizaciju u Hrvatskom saboru - istina je da sam kao resorni potpredsjednik bio predlagač Zakona o privatizaciji na sjednici Sabora u prvom kvartalu 1991., nakon što je Vlada pod predsjedanjem Josipa Manolića prihvatila prijedlog Zakona i uputila ga u saborsku raspravu i usvajanje. 

U Saboru je bila rasprava o prijedlogu zakona s amandmanima koje su predlagali saborski zastupnici.

U pripremi donošenja zakona direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj obavio je više od 30 javnih prezentacija i više od 700 konzultativnih sastanaka s predstavnicima komora, sindikata i velikih radnih organizacija. 

Nikola Cutuk (PIXSELL)

U raspravi je i isticana potreba za donošenje tog zakona jer su bili na snazi postojeći savezni zakoni, a upravo smo zbog negativnih posljedica koje bismo mogli imati u dijelu hrvatskog gospodarstva htjeli donijeti novi zakon.

Vječno je pitanje je li trebalo donositi zakone o pretvorbi i privatizaciji 1991. godine, kada je rat već bio na vidiku, ili cijeli proces zamrznuti za neko novije doba. 

Svi smo očekivali da će rat u Hrvatskoj trajati kratko. Vlada kojom sam ja predsjedao nakon Manolića imala je u svom radu temeljne zadatke borbe za međunarodne priznanje i prijam u Ujedinjene narode, u čemu smo zajedno s hrvatskim braniteljima i uspjeli, te brigu o više od 600 tisuća prognanih i izbjeglih građana Hrvatske."

Manolićevo prozivanje za “zapovjednu odgovornost” prema njegovu intervjuu u jednom tjedniku nije korektno. 

Neodgovorno je i u konačnici nije istina, tvrdi Gregurić.

Bio on u pravu ili ne, čini se da mu možemo samo staviti soli na rep...