Ako vas zanima kamo ide Zapad, nema smisla pratiti političke programe. Dovoljno je pogledati tko se sve poziva na svetog Augustina. I tko od milijardera čita Renéa Girarda. U Silicijskoj dolini, iza svjetlucavih ekrana i algoritamskih marifetluka, odvija se jedna neobično tiha metamorfoza: tehnološki vladari, nekoć apolitični proroci napretka, danas oblikuju novu teološku i političku doktrinu. I to ne na sveučilišnim katedrama, nego u investicijskim portfeljima i viralnim objavama na X-u te memovima koji putuju brže od istine.
U središtu te (per)mutacije stoji Peter Thiel, investitor, intelektualni provokator i neformalni guru sve više političara i poduzetnika s desnice, među kojima se ističe aktualni američki potpredsjednik J.D. Vance. Thiel nije samo lice kapitala. On se sve izraženije pretvara u autora nekog paralelnog katekizma za izabrane, i to one koji su dovoljno bogati da si priušte izolaciju i dovoljno lucidni da izbjegnu demokraciju. Njegova misaona Biblija zove se “Zero to One”, a njezina prva zapovijed glasi: ne natječi se, nego dominiraj. Jer konkurencija, smatra Thiel, stvara lanac oponašanja koji lako prelazi u sukob i nasilje.
Tu dolazimo do Girarda. René Girard je tijekom 1980-ih bio pravo otkriće za humanističke znanosti. Ovaj francuski književni povjesničar razvio je kritičku teoriju žrtve, koja ne polazi prvenstveno iz religijske povijesti, nego se temelji na sociološkim i psihološkim argumentima. Za razliku od Freuda, Girard ishodište društva ne vidi u nekoj fiksnoj, prirodnoj ljudskoj želji za određenim objektom, nego u želji koja se raspiruje željom Drugoga. Prema Girardu, ljudska želja je mimetička, odnosno oponašajuća. Želimo ono što žele drugi. I kad se te želje sudare, tražimo žrtvenog jarca, odnosno onoga na koga ćemo prenijeti kolektivnu agresiju kako bi se društveni red održao. Krist, po Girardu, raskrinkava taj mehanizam. On je nevina žrtva, koja razotkriva laž kolektivnog linča.
No Thiel ovdje uzima Girardovu ključnu misaonu strukturu te je pervertira. Umjesto da raskrinka nasilje, on ga racionalizira. Umjesto da oslobađa potlačene, on štiti moćnike. U njegovu tumačenju, tržište je poprište mimetičke destrukcije, a spasenje ne dolazi odozdo (od solidarnosti i empatije), nego odozgo: iz monopola, elitne kontrole i vizija koje narod ne mora razumjeti. Demokracija je, tvrdi, iscrpljena. Sloboda i demokratska većina više ne idu zajedno. U skladu s tim, sudbina svijeta leži u rukama jednoga čovjeka. Ili jedne platforme.
I tu se pojavljuje J. D. Vance. Thielov učenik, sad potpredsjednik SAD-a, konvertit na politički katolicizam, propovjednik postliberalnog poretka. U jednom svome medijskom istupu J. D. Vance pozvao se na svetog Augustina, kojega često citira i Peter Thiel. Augustin, a po njemu i Toma Akvinski, učio je o tzv. ordo amoris (“redoslijed ljubavi”): prema Vanceovu pogrešnom tumačenju, kršćani bi najprije trebali voljeti vlastitu obitelj, zatim bližnjega, potom svoju domovinu i tek tad se mogu usmjeriti na cijeli svijet. Vanceova teologija ljubavi strukturirana je kao hijerarhija, a Augustinov “ordo amoris” pretvoren je u političku matricu isključivanja. Nevolja tu nije samo u iskrivljenom tumačenju Augustina, nego u sustavnoj dekonstrukciji univerzalnog. Migranti? Ostaju izvan tog kruga ljubavi. Marginalizirani? Neka čekaju svoj red. Svijet se ponovno crta, ali ne tintom empatije, koju oni smatraju slabošću, već tintom straha.
Najopasniji trenutak dolazi, međutim, kad se jedan moćnik, milijarder, političar i influencer počne prikazivati kao žrtva. Nevin, progonjen, neshvaćen. Thiel, Vance, pa i sam Trump ne poistovjećuju se s Kristom zato da bi trpjeli u tišini, nego da bi, predstavljajući se kao žrtve, stekli moralni imunitet. Ako me napadaju, to znači da sam u pravu, možda čak i da spašavam svijet. Ako me ismijavaju, to je zato što govorim istinu. Ako sam moćan, a prikazujem se kao žrtva, onda sam svetac.
To je novi liturgijski obrat. Žrtva više ne mora biti nevina ni marginalizirana, dovoljno je da ima moć i narativ. A publika ili, bolje rečeno, algoritamski raspoređena sekta spremna je vjerovati. U tom trenutku pojam žrtve gubi etički naboj i postaje politički alat. Krist više nije znak otpora prema moći, nego njezin PR.
Girardova teorija, zamišljena kao kritika nasilja, tako biva pretvorena u apologiju dominacije. Od početnog pitanja “tko je stvarno žrtva?”, prelazi se na pitanje “tko se najuspješnije može prikazati kao žrtva?”. Kad se ritual žrtvovanja instrumentalizira, više nije važno tko strada, nego tko kontrolira narativ.
U eri postliberalnog kapitalizma, gdje se križevi kupuju, a evanđelja patentiraju, ostaje nam postaviti možda najvažnije girardovsko pitanje: tko je danas žrtveni jarac, a tko veliki svećenik koji upravlja obredom? Jer niti je svaka žrtva sveta niti je svaka istina algoritamski viralna.
