Već na stubištu Sabora smo Mirandu Mrsiću postavili goruće pitanje: "Ode Uljanik...?" "Ode...", rekao je Mrsić pa odmah nastavio:
"Očito su procijenili da u Puli i Istri nemaju nikakve šanse, tamo je IDS neupitan, pa su odlučili Uljanik pustiti niz vodu. Treći maj će spašavati. Izračunali su da je to moguće pa će onda za sljedeće izbore, akonto toga, pokušati preuzeti Rijeku, možda s Bandićem."
Njegova je dijagnoza precizna. Zapanjuje da Mrsić u procjeni razvoja bolesti dvaju škverova, riječkog i pulskog, nigdje ne spominje ekonomsku računicu, samo političku. To je anamneza iskusnog liječnika, u kojoj nema mjesta sentimentima. Upitno je, dakako, bi li u slučaju škverova ijedna druga vlada, i bilo koja druga računica, dovela do drugog rezultata - Treći maj ima perspektive, Uljanik nema. No one koji o tome odlučuju vodi jedino njihova politička matematika.
Mirando Mrsić, doktor medicine - jedan od 17 liječnika u Saboru - doktor je znanosti. Jedan je od najpoznatijih hematologa na području transplantacije matičnih stanica. Njegov stručni i znanstveni interes je liječenje akutnih leukemija transpalntacijom matičnih stanica. Pet godina nakon diplomiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu odlazi u SAD gdje radi sa Robertom P. Gale, Mortimerom M. Bortinom i Marry M. Horowitz.
Iako je bilo predviđeno da ostane dvije godine, vraća se odmah nakon postavljanja balvana oko Knina, videći što se sprema. Neki danas puno razvikaniji domoljubi u to su vrijeme zbrisali u Njemačku. Mrsiću žrtvovanje za domovinu nije puno pomoglo. Prepoznat kao ljevičar, u nevelikoj skupini ljudi koju su u medicinskoj zajednici pejorativno nazvali "crvenim doktorima", počeo je primati anonimne prijetnje, uvrede i sugestije da se "seli iz Hrvatske".
No to ga nije omelo - ostao je raditi svoj posao u kojemu je, ukupno, proveo 30 nezaboravnih godina. Na pitanje da prokomentira fajt Milana Kujundžića i Andrije Hebranga - koji je završio na sudu jer je Hebrang tvrdio da je Kujundžić tijekom rata "zapalio" u inozemstvo, Mrsić kaže: "To je obiteljski sukob. Sjećam se vremena kad su njih dvojica dobro surađivali, Kujundžić je godinama bio ravnatelj KB-a Dubrava".
Premda domoljub, i Hebrang je zapalio u inozemstvo, ali ne za vrijeme rata nego na operaciju. "Time je pokazao što misli o hrvatskom zdravstvu", kaže Mrsić.
Neko vrijeme Mirando Mrsić paralelno je vodio političku i liječničku karijeru, liječnik je ostao sve dok nije postao ministar u Milanovićevoj vladi. Taj je poziv tražio cijelog čovjeka, kao i medicina, a Mrsić može svašta, no ne može se bilocirati, pa je morao odabrati. Odabrao je politiku. Prvi je politički inkubator bila klinika Vuk Vrhovec, s koje su došla dvojica važnih dijabetologa, danas zaboravljeni Zdenko Škrabalo i još uvijek aktivni Mate Granić, koji je svojedobno liječio i premijerku Milku Planinc.
"Ni Rebro ne zaostaje" kaže Mrsić.
"S Rebra je došao Frane Vinko Golem, koji je bio ministar vanjskih poslova, pa Željko Reiner, koji se tih godina počeo intenzivno politički profilirati. Početkom devedesetih to se zbivalo s većinom šefova klinika. Počeli su se politički svrstavati, i to uglavnom na stranu HDZ-a, za što postoje dva razloga: liječnici su po prirodi stvari konzervativni, s druge strane, oni su pripadnici građanskog sloja, i utoliko tendiraju toj političkoj opciji više nego ljevici. Mi, ljevičari, 90-ih nismo bili popularni i tada su krenuli ti pozivi koje sam vam spominjao, ali mene to nije uplašilo" kaže Mrsić, koji zadnjih mjeseci odrađuje jednako težak posao: putuje po Hrvatskoj i osniva ogranke svojih Demokrata.
Kretati sa strankom ab ovo, iz početka, strašno je težak posao, ali Mrsić kaže da ga veseli, a da je posebno sretan zato što će se na listama naći mnogo mladih ljudi. Stoga je i predložio da na listi Amsterdamske koalicije za EU parlament kao nezavisna kandidatkinja ispred njegove stranke Demokrata bude mlada liječnica dijabetolog dr Marina Gradišer iz Čakovca.
"Ljudi često kažu: školovali smo vas da liječite ljude, zašto ste išli u politiku? Moj odgovor je jasan: ja sam u zdravstvu bio 30 godina, dao sam sve od sebe. Hematologija zahtijeva 100 posto čovjeka na poslu. I sad sam u Saboru i opet dajem 100 posto, posao oko nove stranke je takav da ne razmišljam o povratku u medicinu, no moj mobitel je uvijek dostupan mojim pacijentima, ljudima koji imaju nedoumice oko liječenja, oni me i dalje zovu i uvijek me mogu dobiti i to me veseli. Puno sudbina je prošlo kroz moj liječnički život i uvijek me dirne kada na ulici me netko zaustavi i kaže, Dobar dan, dr. Mrsić. Znam da me se ne sjećate ali ja sam Vam onaj iz sterilne broj dva. Evo to je moja supruga, to su moja djeca, podarili ste mi život i hvala Vam. Tu su trenuci koji su nagrada za sve što ste radili u životu. Možda se i vratim u medicinu, no zasad mi to nije plan.." Pacijenti ga nisu zaboravili, ali, nikad ne reci nikad.
"U medicini sam" nastavlja dr Mrsić, "napravio dosta stvari koje me čine zadovoljnim. Kada pogledam unatrag, pomogao sam tisućama pacijenata, ostvario sam znanstvenu karijeru, ostavio trag u hematologiji, educiraio nove generacije hematologa i mogu reći da sam zadovoljan" kaže on.
"U hematologiju sam ušao već za vrijeme studija. Tijekom turnusa iz psihijatrije jedan divan čovjek, dr Miljenko Jakupčević, zapazio me i ponudio da radim diplomski rad iz psihijatrije. Kako mi je poslije priznao kanio me usmjeriti na psihijatriju. No ja sam imao puno više sklonosti prema ‘radu ruku’ i stjecajem okolnosti tijekom trunusa iz interne medicine boravio sam na hematologiji. Tu sam sreo dr Borisa Labara, našeg najpoznatijeg hematologa, koji me uputio u svijet hematologije. I to je bilo to, jer hematologiju ili volite ili bježite od nje. To je teška grana medicine koja se bavi bolestima krvi, od kojih na žalost najviše obolijevaju mladi ljudi, i tu je puno teških životnih priča, ne može to svatko izdržati. Moj život vezan je uz medicinu i liječenje hematoloških bolesnika. U 30 godina karijere postigao sam sve o čemu sam sanjao i puno više od toga. Kada sam upisivao medicinu želio sam isto što i danas, svojim znanjem i radom pomagati drugima. Među tisućama ljudskih sudbina na mom liječničkom putu jedna je posebna, Ana Rukavina.Pokazala nam je kako se u životu i u najtežim trenucima daje sebe za druge. Ponosan sam na Zakladu Ana Rukavina, moj životni projekt i svih ljudi koji su radili u Zakladi. Ponosan sam i zbog registra dobrovoljnih davatelja koštane srži, koji je sad šesti u svijetu po veličini, imamo li na umu broj stanovnika..." priča Mrsić, pa nastavlja nabrajati trenutke u dugoj liječničkoj karijeri, zbog kojih se osjetio ispunjenim.
"Iako su bile ratne godine nismo htjeli zaostajati za te smo 1994 godine izvršili prvu transplantaciju krvi iz pupkovine, a 1995 godine prvu transplantaciju od nesrodnog darivatelja. Ponosan sam što sam zajedno sa prof Labarom pokrenuo liječenje nesrodnom transplantacijom matičnih stanica. No nisam samo bio hematolog, tih ratnih godina liječnici iz Hrvatske su odlazili raditi u ratnu bolnicu u Rumbocima kod Prozora na Ramskom jezeru. Još uvijek imam lijepa sjećanja iz tog vremena, a posebno na razgovore sa gvardijanom samostana na Ščitu. "
Nastavak na sljedećoj stranici...
HOĆE LI SU U SABORU I DRŽAVNIM ORGANIMA PROVJERAVATI DIPLOME I SVJEDODŽBE, IMA LAŽNJAKA I DIPLOMA KOJE NISU NOSTROFICIRANE ?