U ranim danima svibnja 1945. godine, dok se dim još dizao iznad ruševina europskih gradova, Treći Reich je proživljavao svoje posljednje sate. Šestogodišnji pakao Drugog svjetskog rata u Europi primicao se kraju, no konačni čin predaje bio je složeniji nego što se činilo. Odvijao se u dva dijela, na dva različita mjesta, što je rezultiralo time da saveznici pobjedu slave na dva različita datuma. Bio je to kraj obilježen političkim tenzijama koje će uskoro prerasti u Hladni rat.
Put prema slomu Trećeg Reicha
Vojni poraz Njemačke dramatično se ubrzao od ljeta 1944. godine. Nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji 6. lipnja, Njemačka se našla u potpunom ratu na dva fronta. S istoka, Crvena armija je nezadrživo napredovala nakon goleme ljetne ofenzive, operacije Bagration. Do početka 1945., borbe su se vodile na njemačkom tlu. Sredinom travnja započela je bitka za Berlin, posljednji čin drame. Nakon žestokih uličnih borbi koje su odnijele stotine tisuća života, sovjetske trupe su zauzele glavni grad.
Prvi čin u Reimsu: Pokušaj djelomične predaje
U skladu s tim planom, Dönitz je poslao izaslanstvo na čelu s general-pukovnikom Alfredom Jodlom u Reims u Francuskoj, gdje se nalazio Vrhovni stožer savezničkih ekspedicijskih snaga. Nadao se da će iskoristiti rastuće nepovjerenje između zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza.
Međutim, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, američki general Dwight D. Eisenhower, prozreo je njegovu namjeru. Odbio je bilo kakve pregovore o djelomičnoj predaji, smatrajući to pokušajem razbijanja savezničke koalicije. Eisenhower je postavio ultimatum: trenutna i bezuvjetna kapitulacija svih njemačkih snaga na svim frontovima ili će zapadni saveznici prekinuti primati njemačke zarobljenike i nastaviti s bombardiranjem.
Pritisnut ultimatumom, Dönitz je popustio. U ranim jutarnjim satima 7. svibnja 1945. godine, general Jodl je u ime njemačkog Vrhovnog zapovjedništva potpisao dokument o bezuvjetnoj predaji. U ime zapadnih saveznika potpisnik je bio general Walter Bedell Smith, a sovjetsku stranu predstavljao je general Ivan Susloparov. Dogovoreno je da sva neprijateljstva prestanu 8. svibnja u 23:01 po srednjoeuropskom vremenu. Ipak, na inzistiranje Sovjeta, u dokument je uvršten i dodatni protokol koji je nalagao da se čin kapitulacije mora formalno ratificirati na višoj razini u Berlinu.
Staljinov bijes i zahtjev za novom ceremonijom
Kada je vijest o potpisu u Reimsu stigla do Moskve, Josif Staljin je bio bijesan. Sovjetski vođa smatrao je neprihvatljivim da se ključni povijesni trenutak odigra na teritoriju koji su oslobodili zapadni saveznici, a ne u Berlinu, srcu nacističke agresije koji je osvojila Crvena armija uz ogromne žrtve. Sovjetski Savez je podnio daleko najveći teret rata i Staljin je zahtijevao da se ta uloga prizna i kroz simboliku samog čina predaje.
Službeni prigovori Moskve bili su da general Susloparov nije imao puna ovlaštenja za potpis te da se tekst razlikovao od prethodno dogovorenog. Međutim, stvarni razlog bio je politički. Staljin je inzistirao da kapitulacija bude jedinstven povijesni događaj, potpisan u glavnom gradu poraženog neprijatelja i pod predsjedanjem sovjetskog maršala. Eisenhower se odmah složio, priznavši da je potpisivanje u Reimsu bilo "kratki instrument vojne predaje" te da je potrebna formalnija ceremonija.
Konačna kapitulacija u srcu Reicha
Tako je za 8. svibnja organizirana nova, konačna ceremonija potpisivanja. Mjesto radnje bila je neoštećena zgrada bivše časničke menze vojne inženjerijske škole u berlinskom predgrađu Karlshorst, gdje je bio smješten stožer maršala Georgija Žukova. U Berlin su zrakoplovom prebačeni najviši zapovjednici njemačkih oružanih snaga: feldmaršal Wilhelm Keitel kao načelnik Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta (OKW) i predstavnik kopnene vojske, general-admiral Hans-Georg von Friedeburg kao vrhovni zapovjednik mornarice i general-pukovnik Hans-Jürgen Stumpff kao predstavnik zrakoplovstva.
Ceremonija je kasnila nekoliko sati zbog tehničkih razloga. Trebalo je pripremiti rusku verziju dokumenta, a bilo je i rasprava oko stilskih preinaka. U jednom trenutku, francuski predstavnik, general Jean de Lattre de Tassigny, primijetio je da u dvorani nema francuske zastave, pa se ona morala improvizirati.
Sve je napokon bilo spremno tek oko ponoći. U napetoj tišini, Keitel, von Friedeburg i Stumpff potpisali su instrument o bezuvjetnoj predaji, koji je bio antidatiran na 8. svibnja. Nakon njih, dokument su potpisali maršal Žukov u ime sovjetskog Vrhovnog zapovjedništva i britanski zračni maršal Arthur Tedder u ime Vrhovnog zapovjedništva savezničkih ekspedicijskih snaga. Kao svjedoci, potpisali su se američki general Carl Spaatz i francuski general de Lattre de Tassigny. Cijela ceremonija trajala je oko 45 minuta.
Zašto Rusija slavi pobjedu 9. svibnja?
Upravo je kasno potpisivanje u Berlinu razlog zašto Zapad i Rusija ne slave Dan pobjede istog dana. Kada je dokument potpisan u Berlinu, bilo je to oko 0:45 sati 9. svibnja. Zbog vremenske razlike, u Moskvi je već bilo 2:45 ujutro. Sovjetska vlada je službeno objavila vijest o pobjedi tek 9. svibnja, i taj je datum postao Dan pobjede, najvažniji državni praznik u Sovjetskom Savezu, a kasnije i u Rusiji. Zapadne zemlje, s druge strane, pobjedu u Europi (VE Day) obilježavaju 8. svibnja, na dan kada je prekid vatre stupio na snagu.
Kraj rata donio je olakšanje, ali i svijest o stravičnoj cijeni koja je plaćena. Drugi svjetski rat bio je najsmrtonosniji sukob u povijesti, a Istočni front, koji Rusi nazivaju Velikim domovinskim ratom, bio je njegovo najkrvavije poprište. Brojke vojnih gubitaka saveznika koji su iznijeli pobjedu su zastrašujuće.
Sovjetski Savez je pretrpio gubitke nesagledivih razmjera. Procjene se kreću između 8,8 i 10,7 milijuna poginulih vojnika, dok je ukupan broj mrtvih, uključujući civile, dosegao nevjerojatnih 24 milijuna. Njemačka, kao poražena sila, platila je visoku cijenu s oko 5,5 milijuna poginulih vojnika. Gubici zapadnih saveznika, iako manji u usporedbi sa sovjetskim, također su bili ogromni. Ujedinjeno Kraljevstvo izgubilo je oko 383.600 vojnika, a Francuska oko 217.600. Ti brojevi svjedoče o brutalnosti sukoba koji je zauvijek promijenio lice Europe i svijeta.
