Europski su socijaldemokrati u neprekidnom padu - pokazuju to njihovi izborni rezultati, popularnost, relevantnost i 'svježina' ideja. U nedavnim izborima u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj nekada mase "ljevičara" svedene su na petinu nekadašnjih glasova. Umjesto njih, cvjetaju populisti i stranke desnog centra. No, to je, argumentira Foreign Policy, zapravo netočno. Upravo su stranke desnog centra - demokršćani posebno - u pravoj krizi.
Sve je, naime, manje jasno koje oni stavove zapravo zagovaraju, i za razliku od socijaldemokrata, oni su u opasnosti da ih zamijeni populistička desnica.
Socijaldemokrati se već dugo bore s "trećim putom" na čijem je čelu krajem devedesetiih svojedobno u Velikoj Britaniji bio Tony Blair, a u Njemačkoj Gerhard Schröder. Oni su aktivno poticali kapitalizam, deregulaciju i s time rastuće nejednakosti koje su samo rasle pod paskom nominalno lijevih vlada, što se danas smatra svojevrsnom izdajom socijalističkih ideja. No nema sumnje u to, tvrdi FP, koji su to "ljevičarski ideali".
Neočekivani uspjeh Jeremy Corbyna prošle godine u Britaniji pokazatelj je kako ljevica i dalje može dobro kotirati no pod dva uvjeta - socijaldemokrati moraju obnoviti svoj kredibilitet i baviti se drugim pitanjima osim onog koje će gotovo uvijek podijeliti i njihove birače - a to je imigracija.
Sviđale se Corbynove ideje nekome ili ne, činjenica je kako je on "oživio" ljevicu time što je uspješno izbrisao toksičnu povezanost Laburističke stranke s diskreditiranom politikom Tonyja Blaira.
U vrlo sličnom scenariju njemačka Socijaldemokratska partija (SPD) trudi se ponuditi program koji nudi bolju zaštitu za radnike i dostupniju zdravstvenu zaštitu. Nedavno im je koalicija s demokršćanima pomalo zamutila program, no SPD će se vjerojatno nastaviti truditi da se isprofilira kao "prava" lijeva stranka.
Ako građane pak pitate za što se danas u Europi zalažu stranke desnog centra većina građana neće biti u stanju artikulirati odgovor. To treba kontribuirati i povijesnoj amneziji od koje posebno pate vođe tih stranaka. Nakon II. Svjetskog rata demokršćani su dominirali Njemačko, Italijom i jednim djelom Francuskom. Uvjeti su bili fantastični za rast stranaka koje su uvjerenja vukle iz vjerskih temelja. Fašizam je diskreditirao nacionalističku desnicu, a demokršćani su se etablirali i kao anti-komunisti. Tvrdili su i kako su oni jedina zlatna sredina s društvom na umu, između liberalnih materijalista s jedne strane i komunista s druge. Danas se gotovo nitko ne sjeća kako su demokršćani bili i vrlo progresivni.
Upravo su demokršćani, ne smije se zaboraviti, bili arhitekti europskih integracija koje su duboko ukorjenjene u njihovoj težnji za medijacijom između interesa i različitih identiteta. Ta potraga za kompromisom izašla je i iz ideja pape Lava XIII. - kako će kapital i radnici zajedno surađivati za dobrobit društva - što je trebalo zaustaviti plimu socijalističkih stranaka. Demokršćani su kao cilj imali izbjeći ideološke i kulturološke sukobe kao i konflikt "klasa".
Danas je od tog nasljeđa ostalo vrlo malo. Demokršćani i ostali iz spektra desnog centra ostaju pragmatičari, no često je nejasno što im je, osim ostanka na vlasti, krajnji cilj. Predsjednici Europske Komisije, Europskog Parlamenta i Vijeća Europe su - demokršćani. No, niti jedan od njih nije iznio neku novu, hrabru ideju nastavka integracija i budućnosti Unije. Svi uzimaju zdravo za gotovo da su građani zasićeni integracijama. Sasvim sigurno, to je narativ kojeg guraju desni populisti, no ankete pokazuju da stvarnost nije tako jednostavna.
Treba li se, ili ne, prilagoditi desnom populizmu jedna je od glavnih strateških dilema europskog desnog centra. Najveći uspjeh populista u Europi jest zasigurno Brexit, a nije ga "uzrokovao" samo Nigel Farage, tadašnji lider Stanke nezavisnosti UK. Farage je računao na, i dobio, potporu Borisa Johnsona i Michaela Govea. Tamo gdje centristički političari nisu podržali populiste, populizam se, ipak, nije tako jako razjačao. U Austriji je 2016. ipak pobjedio profesor ekonomije i "zeleni" političar Alexander Van der Bellen umjesto populista Norberta Hofera, a upravo zato jer su se demokršćani pobunili protiv Hofera.
Austrija također ilustrira opasnosti druge strategije prema populizmu. Mnogi su konzervativci mislili kako mogu "obuzdati" populizam tako što selektivno uključuju populističke ideje u svoje programe i vlade. Kada je demokršćanin Wolfgang Schussel 2000te ušao u koaliciju sa populistima, pobunilo se pola Europe.
U Italiji je pak populistička Lega već potukla Forza Italiu Silvija Berlusconija (nominalno demokršćanina), koji je istu tu stranku 'prigrlio' devedesetih. Iako Nacionalna Fronta trenutno prolazi kroz krizu njihove ideje besramno kopira 'centrist' Laurent Wauquiez.
Ta vrsta selektivne potpore samo dovodi do toga da politike populist postaju sve bolje prihvaćene u očima birača koji su do tada birali političare desnog centra (ako demokršćani to podržavaju, ne može biti alt-desno, govore si birači). Rezultat toga jest da su zemlje poput Danske i Nizozemske doživjele to da se čitav politički spektar radikalno otklizao desno i to ne zato jer birači svjesno žele ići više desno već zato jer je to konzekvenca dugotrajno stvarane političke kulture i uvjeta.
A onda postoji i "udruživanje". Bavarska Unija je regionalna stranka koja je dio koalicije Angele Merkel. Ujedno je i najveći zaštitnik europskog "najdesnijeg" političara, mađarskog premijera Viktora Orbana koji vlastoručno razmontirava demokraciju i vodi kampanje prepune mržnje protiv svih neistomišljenika - od izbjeglica do Georga Sorosa. Neki se njemački konzervativci dive Orbanovom zagovaranju "obiteljskih vrijednosti" i viziji isključivo kršćanske Europe, što je pozicija koja je strana većini glasača Angele Merkel. No Orbanov prikaz Brisela kako neprijatelja Europe nema nikakve veze s tradicionalnim demokršćanskim idealima velike unije naroda.
Cinizam nije nova stvar u politici, piše Foreign Policy. No ideološka pogubljenost desnog centra jest najčešće indikacija kako će se te stranke odlučiti za jednu od tri strategije konfrontacije s alt-desnim populistima - kolaboracija, kopiranje ili koluzija. Naravno, nema ništa lošeg u tome da i demokršćani naprave ono što se socijaldemokrati trude učiniti - a to je izbrusiti profil nakon dugog perioda koalicija centra u kojem su izbljedjele i temeljne razlike strana. No to ne znači da treba posegnuti za oportunističkim spajanjem s populistima koji decidirano tvrde kako samo oni predstavljaju "narod" i "tihu većinu" u kontrastu s, navodno, korumpiranim elitama. Merkeličin bavarski saveznik Alexander Dobrindt pozvao je na "konzervativnu revoluciju" kojom se treba suprotstaviti "lijevoj revoluciji elita". Teško je to rastumačiti, piše FP, kada je Dobrindtova stanka neprekidno na vlasti u Berlinu od 2005. godine,
Ta vrsta retoričkog rata, i "mainstream" oportunizma daleko je od pragmatizma i želje za medijacijom kojom su se demokršćani nekada ponosili. Jednako je tako udaljena i od ideja koje je desni centar nekada zagovarao.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Zašto Vam Viktor toliko smeta ? Neće terorizam i no-go zone. Kaže Merkelici: "Ako ja nekog pozovem u goste, neću ih slati na večeru i konak susjedima!"