Opušteni premijer Andrija Plenković pozirao je uz obitelj Plančić kakvog ga rijetko viđamo – u kratkim hlačama, s ogoljenim koljenima. No Hvar nije jedino što povezuje ove dvije obitelji. Priča ima i vinske korijene. Kako je svojedobno ispričao Antun Plančić, Plenkovićev stric zasadio je vinograd s oko pet tisuća trsova, vjerujući da je riječ o plavcu malom. Tek je prva berba pokazala da u vinogradu zapravo raste više različitih sorti. Vinograd je desetljećima poslije preuzela obitelj Plančić, a nakon što su identificirali sorte koje se u njemu nalaze, od grožđa su napravili kupažu koja je među ljubiteljima vina postala poznata kao „Plenkovićevo vino“.
No iza ove idilične slike stoji gotovo filmska drama o padu na samo dno, o vinskom carstvu koje se urušilo, a čijem će ponovnom podizanju važnu ulogu imati djevojčica koja je tada imala samo četrnaest godina – Magdalena Plančić (27).
Uspon i pad hvarskog vinskog carstva
Tradicija proizvodnje vina u obitelji Plančić seže duboko u povijest, sve do 1919. godine, kada je djed Ante Plančić stigao iz Staroga Grada u Svirče i zasadio prve loze. Moderna era obiteljskog posla započela je sredinom osamdesetih, kada je njegov unuk Antun, Magdalenin otac, s braćom Marijem i Jerkijem krenuo u profesionalnu proizvodnju. Već 1986. njihova Bogdanuša i Opolo osvajaju medalje u Novom Sadu, lansirajući ih među najpriznatije jugoslavenske, a poslije i hrvatske vinare.
Na vrhuncu moći, u vrijeme Magdalenina rođenja 1999. godine, iz podruma u Vrbanju izlazilo je i do pola milijuna butelja godišnje. Vina Plančić pila su se na najprestižnijim mjestima, a u njima je uživala i britanska kraljica Elizabeta II. Bili su simbol uspjeha i pioniri privatnog vinarstva u Hrvatskoj. A onda je uslijedio strmoglavi pad.
Vođen, kako je i sam kasnije priznao, megalomanskim ambicijama, Antun Plančić krenuo je u širenje posla koje obitelj više nije mogla financijski pratiti. Golemi krediti i dugovi počeli su se gomilati. Do 2013. godine situacija je postala neizdrživa: 2,5 milijuna tadašnjih kuna duga za koncesiju nad državnim zemljištem, 1,5 milijuna kuna poreznog duga, milijunski iznosi prema dobavljačima i neisplaćene plaće. Račun tvrtke bio je blokiran, a obiteljsko carstvo, uključujući vinariju i koncesiju za četrdeset hektara vinograda, palo je u ruke investicijskog fonda.
Obitelji je čak bio zabranjen ulazak u vlastitu vinariju. Na vrata je postavljen zaštitar, a san o najvećem vinogradu na Mediteranu pretvorio se u noćnu moru. Tri duge godine nisu smjeli kročiti u podrume koji su za njih predstavljali život.
Djevojčica koja je odrasla preko noći
U trenutku poslovnog sloma Magdalena je imala samo četrnaest godina. Živjela je u Splitu, tipičnim životom bezbrižne tinejdžerice. Svirala je klavir, trenirala cheerleading i sanjala o studiju rehabilitacije u Zagrebu. A onda se sve srušilo kao kula od karata. Obitelj je preko noći ostala bez ikakvih prihoda.
– Moji roditelji su teško donijeli odluku o odvojenom životu, no to je za nas bilo jedino rješenje. Život na otoku mnogo je jeftiniji nego u gradu – prisjetila se Magdalena u razgovoru za Gloriju. Njezina majka Mirjana i mlađa sestra Annet ostale su u Splitu, gdje se majka zaposlila, dok se Magdalena s ocem preselila u njegovu staru rodnu kuću u Svirču. Prijelomni trenutak koji ju je natjerao da napusti dječje snove i odraste dogodio se tog ljeta.
– Još mi je bilo teže zbog oca: tog ljeta sam ga prvi put vidjela da plače poput malog djeteta. Tada sam znala da smo došli do kraja. Da, bilo mi je 14 i tada sam svojom željom odlučila Split zamijeniti hvarskim Svirčem. Osjetila sam potrebu i dužnost pomoći obitelji.
Život na otoku bio je sve samo ne idiličan. Monotonija, siromaštvo i osude okoline ostavili su dubok trag. Bilo je dana, pričala je, kada u hladnjaku nisu imali ništa osim pokojeg jajeta i margarina. Od stresa i neimaštine oboljela je od gastritisa. Brinula se o kućanstvu, učila kuhati i svakog se jutra ustajala u pet kako bi stigla u školu u tri kilometra udaljenoj Jelsi. Pritisak je bio golem.
– Kad sam se jednom u razredu potužila da od hladnoće i iscrpljenosti ne mogu učiti, dobila sam jedinicu uz komentar da smo „sami krivi što si ne možemo priuštiti grijanje“. Nema centimetra u sobi, u kući na Hvaru, u kojem ja suzu pustila nisam. Eto kako nam je bilo. No umjesto da je slomi, ta ju je patnja ojačala. Tih godina provodila je mnogo vremena uz oca i učila svaki detalj vinarskog zanata. Slijedila ga je, kako je pričala, poput vjernog psića i u bilježnicu zapisivala svaki stručni izraz i svaku tajnu posla.
Učila je od oca, ali i od stričeva – Marija, koji u obitelji ima najbolji „nos“ za vino, i Jerkija, zaduženog za rad u vinogradu. S nepunih petnaest godina znala je mnogo o poslu koji će joj uskoro postati život.
Feniks iz hvarskog vinograda
Agonija je trajala tri godine. Krajem 2015., nakon duge pravne bitke, Antun Plančić uspio je vratiti vinariju. Obitelji je ostalo sedam hektara vinograda oko Svirča, dovoljno za novi početak. Idućeg ljeta Magdalena je odradila svoju prvu pravu berbu. Bio je to početak nove ere koju će i sama pomoći oblikovati. Shvatila je da povratka na staro nema. Masovna proizvodnja koja ih je umalo uništila morala je postati prošlost.
Predložila je radikalnu promjenu strategije: prelazak na limitiranu, ekskluzivnu proizvodnju. Danas vinarija proizvodi oko 75 tisuća butelja godišnje, koje se ne prodaju u trgovačkim centrima, već prvenstveno kroz restorane, hotele i specijalizirana prodajna mjesta. Uveli su i numeraciju, pa svaka boca nosi redni broj punjenja i ukupan broj proizvedenih butelja te berbe, čineći svaku unikatnom.Nakon završetka srednje škole Magdalena je preuzela promociju i distribuciju. Sama odlazi na poslovne sastanke, sajmove i festivale.
– Na poslovne sastanke idem u štiklama jer me zbog mojih godina ionako gledaju s dozom nepovjerenja. Iako se šokiraju kada vide da se pred njima na poslovnom sastanku ukaže sitna 19-godišnjakinja. Šokiraju se još više kada shvate koliko znam. Ali niti jedan me do sada nije odbio – pričala je prije osam godina za Gloriju.
Kako bi produbila znanje, od novca koji je sama zaradila u vinariji upisala je online studij marketinga. Njezina vizija nije stajala samo na njoj. U posao je planirala uključiti i mlađu sestru Annet, koja se školovala za slastičarku, pa joj je dala zadatak osmisliti deserte koji će se sljubljivati s njihovim vinima. Njihov najpoznatiji barrique, Pharos Grand Cru, vratio je dio starog sjaja, a priča o „Plenkovićevom vinu“ svjedoči o dubokoj povezanosti obitelji s otokom. Magdalena je nastavila četvrtu generaciju obiteljske vinarske tradicije, ali nije željela ostati samo nasljednica poznatog prezimena. Prije dvije godine predstavila je i vlastita vina.
Nova generacija, ali bez rušenja temelja
U razgovoru koji je 2024. godine dala Večernjem listu Magdalena je otvorenije govorila o svom mjestu u poslu koji se i danas često doživljava kao pretežno muška domena. Kaže da se nikada nije previše obazirala na takve predodžbe niti je imala osjećaj da zbog toga mora bilo kome dokazivati da pripada među vinare. Od samog početka zauzela je stav da mora upoznati svaki dio posla, bez obzira na to koliko on bio fizički zahtjevan. Odrasla je uz vinograde i poljoprivredni rad, pa joj odlazak u vinograd, pomoć u vinariji ili dostava vina nikada nisu bili nešto neobično.Najdraži dio cijelog vinogradarsko-vinarskog procesa ostala joj je upravo berba.
– Koliko god te fizički iscrpi, toliko budeš ponosan na sebe kad navečer dobiješ prvi mošt od grožđa koje si ubrao – ispričala je tada.
U obiteljskom poslu vidi sebe kao dio nove generacije koja donosi novu energiju i drukčiji pogled na svijet, ali bez rušenja temelja koje su postavili prethodnici. Nove ideje uvodi postupno i uz savjetovanje s ocem Antunom i stricem Marijem, od kojih je naučila najveći dio posla.Svaka generacija, smatra, suočava se s vlastitim izazovima. U vinarstvu je potrebno istodobno biti uporan i kontinuiran u radu u vinogradu, imati istančan osjećaj u proizvodnji vina i biti dovoljno dinamičan u prodaji. Te se stvari mijenjaju s vremenom, ali temelji ostaju isti.
Upravo je iz te želje da napravi vlastiti iskorak nastao brend Moderna. Magdalena je htjela osmisliti nešto u čijem fokusu neće biti samo prezime Plančić, nego sorte, moderniji izričaj i drukčiji vizualni identitet. Dobila je povjerenje obitelji i praktički odriješene ruke za razvoj projekta, na kojem je šest mjeseci aktivno radila. Tako su nastala vina Optimus i Superbus. Bijeli Optimus kupaža je pošipa, bogdanuše, vugave i parča – autohtonih dalmatinskih sorti – dok je crveni Superbus spoj plavca malog, darnekuše, merlota i cabernet sauvignona.
Za obitelj koja je desetljećima bila prepoznatljiva po monosortnim vinima, to je bio značajan zaokret. Podijelili su i uloge: otac je bio zadužen za vinograd, stric Marijo za podrumarske poslove, a Magdalena za vizual i prodaju. Novi projekt pokazao je koliko se njezina generacija razlikuje u pristupu tržištu, ali i koliko je i dalje oslonjena na znanje koje se u obitelji prenosilo desetljećima.
Najveći izazov pri stvaranju vlastitog vina, rekla je Večernjem listu, nije joj bio samo sadržaj boce, nego stvaranje cijelog identiteta oko nje. Od imena i dizajna do poruke koju vino šalje prije nego što ga kupac uopće kuša, Magdalena je željela sudjelovati u svakom koraku.
Ipak, njezina filozofija proizvodnje ostala je vrlo tradicionalna u jednom važnom smislu – dosljednost je važnija od eksperimentiranja po svaku cijenu. Vino mora imati prepoznatljiv karakter iz godine u godinu. Priroda, naravno, ne dopušta potpunu kontrolu: lošija godina može značiti manje grožđa i manje boca. Ali, smatra Magdalena, važno je zadržati isti „touch“, prepoznatljivo tijelo i aromu zbog kojih se kupac vraća upravo tom vinu.
*uz pomoć AI
