Tko je bio Saif Gadafi: Playboy je u Hrvatsku dolazio s dvije žene

Saif al-Islam bio je progresivno lice libijskog režima. Drugi sin bivšeg libijskog diktatora Moamara Gadafija, obrazovan na zapadnim školama, s doktorskom titulom iz Londona bio je predodređen za Gadafijevog nasljednika.

Prema prvim izvješćima koja su se pojavila u utorak, a koja su potvrdili izvori bliski njegovoj obitelji, Saif al-Islam Gadafi ubijen je u 53. godini. Navodno su četvorica naoružanih napadača upala u vrt rezidencije u Zintanu gdje je boravio i usmrtila ga. Iako službene potvrde libijskih vlasti još nema, to bi značio konačan kraj Gadafijeve ere i ostavlja Libiju da se i dalje suočava s nasljeđem podjela koje je ta era stvorila.

Saif je ljetovao na svojoj jahti Blue Bay i u Dubrovniku, 2009. godine gdje bi se sa svojom svitom usidrio u Gružu, a njegov je boravak uvijek bio pod budnim okom policije. 

Kako su pisala 24sata, pri dolasku u Dubrovnik zbog želje za anonimnošću je odigran pravi igrokaz za novinare. Tom su se prigodom u dva luksuzna Mercedesa s velikim brojem kofera ukrcale dvije žene za koje se pretpostavlja kako su Saifove supruge.

Gadafijeve navodne žene u Dubrovniku 2009. Grgo Jelavic/PIXSELL

Žurno i u pratnji policijskog vozila s upaljenim rotirkama kolona je napustila međunarodni dio luke Gruž, a tom je prigodom šef osiguranja ”glumio” gazdu Saifa. Tek kad su se novinari udaljili, kolona vozila je načinivši krug, ponovno došla u međunarodni dio luke Gruž i pred “Blue bay”.

Saif Gadafi u Dubrovniku na jahti 2009. Grgo Jelavic (PIXSELL)

Miljenik Zapada postao bjegunac

 Obrazovan na Zapadu, vješt diplomat i čest gost europskih kraljevskih palača, predstavljao je nadu u modernizaciju Libije. Međutim, njegov put od reformatora do ratnog huškača, zarobljenika i na koncu, prema posljednjim izvješćima, žrtve atentata, odražava tragičnu i kaotičnu sudbinu same Libije. Početkom veljače 2026. godine, nakon desetljeća provedenog u sjeni, stigla je vijest o njegovoj smrti, zatvarajući jedno od najkontroverznijih poglavlja post-revolucionarne ere.

Rođen 25. lipnja 1972. godine, Saif al-Islam se od rane mladosti profilirao kao figura drugačija od ostatka Gadafijeve obitelji. Dok su njegova braća bila poznata po ekscesima i okrutnosti, Saif je gradio imidž intelektualca. Nakon diplome inženjerstva na sveučilištu Al Fateh u Tripoliju, stječe magisterij na poslovnoj školi u Beču, a potom i doktorat na prestižnoj Londonskoj školi ekonomije (LSE) 2008. godine. Upravo je taj doktorat kasnije postao predmetom skandala zbog optužbi za plagijat i donacije od 1,5 milijuna funti koju je njegova dobrotvorna zaklada uplatila sveučilištu.

Iako nikada nije imao službenu državnu funkciju, Saif je djelovao kao "de facto" premijer i ključni diplomat libijskog režima. Preko svoje Međunarodne Gadafijeve zaklade za dobrotvorne udruge posredovao je u brojnim međunarodnim krizama. Bio je ključan u pregovorima koji su doveli do toga da Libija 2003. napusti program razvoja oružja za masovno uništenje. Također je odigrao središnju ulogu u rješavanju slučaja Lockerbie, gdje je Libija pristala isplatiti 2,7 milijardi dolara odštete obiteljima žrtava, te u oslobađanju bugarskih medicinskih sestara optuženih da su namjerno zarazile djecu HIV-om.

Saif Gadafi na balu Bečke opere 2006. godine

Svojim reformskim idejama, koje je promovirao kroz projekt "Libija sutrašnjice", zagovarao je donošenje ustava, slobodu medija i ekonomsku liberalizaciju. Zbog toga je stekao simpatije na Zapadu, gdje su ga doživljavali kao umjerenu snagu unutar režima, a vrata Buckinghamske palače i Windsorskog dvorca bila su mu otvorena. Njegov životni stil uključivao je druženja s britanskim plemstvom, poput lorda Mandelsona i Nathaniela Rothschilda, te posjedovanje vile vrijedne gotovo 11 milijuna funti u Londonu.

Imidž prozapadnog reformatora raspao se s prvim danima Arapskog proljeća u Libiji u veljači 2011. godine. Dok su mnogi na Zapadu očekivali da će iskoristiti svoj utjecaj kako bi smirio situaciju, Saif je stao čvrsto uz oca. U večeri 20. veljače, u dramatičnom televizijskom obraćanju naciji, odbacio je svaku pomisao na kompromis i zaprijetio prosvjednicima.

​- Borit ćemo se do posljednjeg čovjeka, do posljednje žene, do posljednjeg metka. Libijom će teći rijeke krvi - poručio je, optužujući strane sile i islamiste za poticanje nemira.

Paul Hackett/REUTERS

Tim govorom zauvijek je zapečatio svoju sudbinu. Međunarodni kazneni sud (ICC) u Haagu izdao je 27. lipnja 2011. nalog za njegovo uhićenje zbog zločina protiv čovječnosti, tereteći ga za ubojstva i progon civila. Njegova transformacija iz nade u represivca bila je potpuna.

Nakon pada Tripolija u kolovozu 2011. i brutalnog ubojstva njegova oca u listopadu, Saif al-Islam je postao najtraženiji bjegunac u Libiji. Pokušao je pobjeći u susjedni Niger, ali je 19. studenog 2011. uhićen u libijskoj pustinji od strane milicije iz planinskog grada Zintana. Njegovo uhićenje pokrenulo je pravnu bitku između privremene libijske vlade u Tripoliju, koja mu je željela suditi u Libiji, milicije iz Zintana, koja ga je odbijala izručiti, i Međunarodnog kaznenog suda, koji je tražio njegovo premještanje u Haag.

Godine 2015. sud u Tripoliju osudio ga je na smrt u odsutnosti, putem video-veze iz Zintana, u procesu koji su Ujedinjeni narodi i organizacije za ljudska prava oštro kritizirali kao nepoštivanje međunarodnih standarda poštenog suđenja. Cijelo to vrijeme proveo je u zatočeništvu u Zintanu, odsječen od svijeta, a o njegovu stanju kružile su brojne glasine.

U lipnju 2017. godine, milicija Abu Bakr al-Siddiq, koja ga je držala, objavila je da je Saif al-Islam oslobođen temeljem zakona o amnestiji koji je donio parlament sa sjedištem u Tobruku, na istoku zemlje. Njegovo puštanje izazvalo je osudu vlade u Tripoliju i ICC-a, koji je ponovio da je nalog za uhićenje i dalje na snazi.

ISMAIL ZETOUNI/REUTERS

Nakon oslobađanja, godinama se skrivao, no nagađalo se da gradi saveze s moćnim plemenima i ostacima starog režima. Njegov iznenađujući povratak u javnost dogodio se u studenom 2021., kada se osobno pojavio u gradu Sebha kako bi registrirao svoju kandidaturu za predsjedničke izbore. Taj potez izazvao je političku krizu i pravne bitke koje su u konačnici dovele do odgode izbora na neodređeno vrijeme. U rijetkom intervjuu za The New York Times te godine, svoj je povratak opisao slikovito: "Moraš se vraćati polako, polako. Poput striptizete. Moraš se malo poigrati s njihovim umovima."