Bivša ukrajinska vojna pilotkinja Nadija Savčenko, koju ruske vlasti već godinu i pol drže pod optužbom da je sudjelovala u ubojstvu dvojice ruskih novinara, počela je štrajkati glađu.
A i u posljednjem ukazanju na suđenju u Moskvi, na kojem je bila smještena u kavez, pjevala je ukrajinsku himnu, pokazivala srednji prst sucu i slično. Riječ je o ženi oko koje se kao malo oko čega u ukrajinskoj krizi medijski sukobljavaju Moskva i Kijev.
Nadija Savčenko, danas 34-godišnja vojna veteranka, proslavljena je vojna pilotkinja po tome što je bila i ostala jedina žena na svijetu koja je imala kvalifikacije za letjeti bombarderom Suhoi Su-24 i helikopterom Mil Mi-24, pravom napadačkom letećom tvrđavom.
U ukrajinsko ruski rat ušla je kao dobrovoljka, među nekoliko stotina pripadnika bataljona Aidar koji su kao dio teritorijalne obrane Ukrajine ratovali protiv ruske pobunjeničke Narodne milicije Donbasa. I tako sve do 17. lipnja 2014. kad su je pobunjenici zarobili.
Ubrzo je postalo jasno da su je pobunjenici proslijedili vojnim vlastima u Rusiji, ali joj unatoč tome u Moskvi sude kao kriminalcu za ubojstvo dvojice novinara koje je ubila ukrajinska granata, pri čemu za nju traže 23 godine zatvora. Dakle, ne tretiraju je kao ratnog zarobljenika, što bi bilo za očekivati.
I tu je krenula obostrana politizacija njenog slučaja. Konzervativna Sveukrajinska stranka Domovina kandidirala ju je na izborima krajem 2014. za parlament, te je ona, iako odsutna, postala parlamentarna zastupnica.
Već u siječnju 2015. imenovali su je i ukrajinskom predstavnicom u Vijeću Europe i pozivali se na njen zastupnički imunitet, a u ožujku 2015. ukrajinski predsjednik Petro Porošenko dodijelio joj je najviše nacionalno odlikovanje Junak Ukrajine.
Rusija je u međuvremenu ustvrdila da je Savčenko sama ilegalno ušla u Rusiju gdje je zarobljena. Ona na suđenju, međutim, tvrdi da su je zarobili pobunjenici i izručili, a za optužbe da je sudjelovala u granatiranju u kojem su poginula dva ruska novinara, kaže da su je pobunjenici zarobili sat vremena prije ispaljivanja kobne granate.
I koliko god bi se sve te tvrdnje, i s jedne i s druge strane, lako mogle provjeriti samo da je rat u Ukrajini iole drugačije prirode nego što jest, slučaj Savčenko nastavlja biti jedno od onih mjesta oko kojih Moskva i Kijev, a povremeno i Zapad, vježbaju političku i medijsku propagandu.
Činjenica je i to da bataljon Aidar, čija je Savčenko bila dobrovoljka, ima veze s krajnjom desnicom, kao i to da su neki njegovi pripadnici uhvaćeni kamerom kako nose nacističke simbole.
U rujnu 2014. Amnesty international optužio je tu jedinicu za ratne zločine nad lokalnim stanovništvom u tom dijelu Ukrajine; otmice, mučenja, zatočenja, ubojstva, kao i za blokiranje humanitarne pomoći etničkim Rusima u Ukrajini.
A do travnja 2015. konačno je profunkcionirala i ukrajinska pravna država i pozabavila se bataljonom Aidar koji je, kako je navodio guverner pokrajine Lugansk, terorizirao područje.
Zapovjednik postrojbe Serhij Melničuk usto je u lipnju 2015. izgubio zastupnički imunitet kako bi ga državno tužiteljstvo moglo kazneno progoniti zbog organiziranja kriminalne organizacije, otmica i teroriziranja građana.
Za to vrijeme nastavlja se pravosudni cirkus oko Savčenko. Ona tvrdi da će štrajkati do smrti, osim ako je ne budu prisilno hranili, da sud ne priznaje, te da se, ako je budu proglasili krivom, u skladu s tim ne namjerava žaliti na presudu.
