'Graditelj Zagreba' Herman Bollé je postao podsjetnik da smo još teška provincija

Poznat kao "graditelj Zagreba", Herman Bollé svakako je i dalje ključno ime kad se govori o graditeljskom nasljeđu glavnoga grada. Pitanje obnove nakon potresa i njenog upornog odgađanja tek je ogolilo odavno prisutan problem vlasničkih odnosa i nemogućnosti građana često starije životne dobi – što je slučaj u većem dijelu Donjega grada – da samostalno financiraju održavanje, a kamoli obnovu uveliko dotrajalih konstrukcija. S druge strane, problem obnove rasvijetlio je i činjenicu kako se dio zgrada u cijelosti nalazi u vlasništvu onih koji si jednostavno mogu priuštiti nebrigu, dok se usporedno odvija proces gentrifikacije, odnosno preobrazbe izvorno stambenog dijela grada u komercijalno-ugostiteljski, s velikim brojem stanova pretvorenih u smještajne jedinice za strane turiste.

Oba se slučaja ogledaju, između ostalog, u stambenim zgradama zaslužnog zagrebačkoga graditelja. Iako poznatiji po svom restauratorskom djelovanju i projektima javnih zgrada te sakralne arhitekture, stambena arhitektura Hermana Bolléa također svjedoči o vremenu i prilikama u Zagrebu s kraja 19. stoljeća. Onom Zagrebu dostupnom, naravno, višoj klasi.

Na adresi Žerjavićeva 4, nasuprot Trga Petra Svačića, nalazi se stambena najamna dvokatnica u kojoj je Herman Bollé živio sa suprugom Marijom i posvojenom kćeri Hertom od 1899. do svoje smrti 1926. godine. Samo deset godina nakon stalnog preseljenja u Zagreb, Bollé kreće s izgradnjom vlastite stambene zgrade. Zgrada će, uz manja odstupanja od izvornog projekta, biti dovršena u nešto manje od godinu dana. Projekt zgrade u Žerjavićevoj detaljno su obradili povjesničari umjetnosti Irena Kraševac i Dragan Damjanović (Peristil 56/2013), koji su uz Dina Milinovića nedavno održali i tribinu na temu problematike njezine obnove u prostorijama Društva povjesničara umjetnosti.

Nacrt pročelja zgrade u Žerjavićevoj 4 Arhiva

Zgrada se oblikovanjem arhitektonske plastike uvelike izdvaja od ujednačenog poteza karakterističnog za zagrebačke blokove. Radi se o jednom od dojmljivijih rješenja donjogradskih pročelja, izvedenom u neorenesansi, i to u vještoj reinterpretaciji bečkog pristupa i njegovih suptilnih, gotovo slikarskih ukrasa i profilacija. Ističu se bočno postavljene lođe prvog i drugoga kata s trodijelnim arkadama: iz pješačke je perspektive teško uočiti decentan grb nad središnjim lukom drugoga kata, gdje tri polja odvojena kutomjerom kao simbolom graditeljstva predstavljaju arhitekturu, slikarstvo i kiparstvo. Ostale dekoracije pročelja čine za historicizam uobičajeni biljni motivi vinove loze, cvijeća i lišća. Ono značajno u ovom je slučaju sama izrada, koju i Kraševac i Damjanović pripisuju učenicima Obrtne škole u Zagrebu, kojoj je utemeljitelj i dugogodišnji ravnatelj bio upravo Bollé.

U trenutku gradnje zgrada je imala sedam stanova: po dva trosobna, četverosobna i peterosobna stana sa salonom, kuhinjom i djevojačkom sobom te jedan suterenski stan za pazikuću, koji izvorno nije imao kupaonicu. Upravo u tom stanu živi posljednji stanar Žerjavićeve 4. Arhitekt i investitor nije živio u cijeloj zgradi nego se obitelj dodatno financirala iznajmljivanjem ostalih stanova – praksa uobičajena za kraj 19. stoljeća, zbog čega sve te stambene zgrade izvorno imaju i epitet "najamne". Klasna diferencijacija i nepostojanje stambenog prava utješno imaju korijene u temeljima toga građanskog, srednjoeuropskog Zagreba, koji nikako ne možemo prežaliti.

Manje je poznato, no važno je napomenuti kako Bollé, koji poput većine tadašnjih graditelja što su djelovali na ovim prostorima nije imao formalno obrazovanje, ipak nije djelovao isključivo kao arhitekt. Suprotno današnjoj praksi, djelovanje historicističkih arhitekata ne bi prestalo samom gradnjom; cilj je bio upisati se u svaki detalj jedne kuće. Ono u čemu je uistinu Herman Bollé bio izuzetan oblikovanje je uporabnih predmeta, urbane opreme i interijerskih elemenata. "Gesamtkunstwerk" zgrade u Žerjavićevoj, cjelovito projektirane dekoracije te oprema stubišta i stanova izdvajaju je od drugih najamnih zgrada, kao i perivojno uređeni voćnjak koji je autor formirao u dvorištu zgrade. Danas više nema vidljivog izvornog inventara Bolléova stana, a zgrada je, sa svim pomno projektiranim detaljima, prepuštena propadanju.

Herman Bollé sa suprugom Marijom i posvojenom kćeri Hertom Arhiva

U nekom se trenutku nakon njegove smrti kći odselila iz Zagreba te je zgrada prodana drugom vlasniku. Tijekom 20. stoljeća doživjela je nekoliko promjena vlasništva i interijerske preinake, no ni u jednom trenutku cjelovitu obnovu, iako je još 1986. godine zaštićena preventivnom zaštitom kao spomenik kulture. Trebalo je samo 19 godina da se 2003. upiše u Registar kulturnih dobara kao pojedinačno kulturno dobro. Postojala je inicijativa da se namijeni za sjedište francuskog veleposlanstva, od koje se naposljetku odustalo zbog zahtjeva za izgradnjom dvorišne zgrade na mjestu također zaštićenog vrta. Posljednje sanacije provedene su početkom 2000-ih. Riječ je o manjim zahvatima na krovištu i kiparskim restauracijskim radovima. I ništa više za ostavštinu velikog zagrebačkoga graditelja.

Trenutno je u vlasništvu tajkuna Milana Lončarića, koji se nalazi u zatvoru zbog, između ostalog, podmićivanja bivšega gradonačelnika. Živimo, dakle, u državi u kojoj jedan ginekolog po zvanju, poduzetnik po zanimanju te nekadašnji vlasnik propalog TEŽ-a može otkupiti sve stanove zaštićenoga kulturnog dobra, nakon sustavnog maltretiranja stanara - jedan jedini nije popustio i zadržao je svoj suterenski stan. Može taj isti tajkun prepustiti to kulturno dobro propadanju, nitko neće reagirati što ne postoji ulaganje u obnovu statički narušene zgrade, uvelike dotrajale i na putu prema urušavanju.

Ako prošetamo samo desetak minuta odatle, pokraj trenutno ogoljenoga krovišta Bolléova Muzeja za umjetnost i obrt, do Dalmatinske ulice, zateći ćemo malo drukčiju situaciju. Unutar južne strane Bloka 19, na broju 10 nalazi se kuća Spevec-Carnelutti, izgrađena istodobno s onom u Žerjavićevoj prema Bolléovu projektu, uz izvođača Gjura Carneluttija, jednog od važnih aktera izgradnje zagrebačkog Donjega grada. Građena na pravokutnoj osnovi, s raskošnim stanovima orijentiranima i na ulicu i na dvorište, bila je u vlasništvu tadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu, Stjepana Speveca. Simetrično oblikovanje pročelja, ponovno u neorenesansnom jeziku s historicističkim elementom erkera nad ulazom, podcrtava tvrdnju kako je upravo neorenesansa – a ne neogotika – stil u kojem je Bollé najvještije radio. Ono po čemu se kuća u Dalmatinskoj ističe i ne samo među Bolléovim projektima činjenica je da nije bila namijenjena najmu nego stanovanju jedne obitelji, što je smješta u mali broj takvih reprezentativnih građanskih palača zagrebačkog Donjega grada te predstavlja jedinstven primjer unutar arhitektova opusa.

Stubište zgrade u Žerjavićevoj ulici 2015. godine Arhiva

Unatoč tome, nije zaštićena kao pojedinačno kulturno dobro, iako postoji prijedlog za to prema Konzervatorskoj podlozi GUP-a iz 2015. godine, s obzirom na to da je valorizirana kao povijesna građevina visoke arhitektonske kvalitete i visokog stupnja očuvanosti izvornih obilježja. Prema podacima u katastru, vlasništvo nad parcelom dijele tri privatne osobe, od kojih dvije u srodstvu, sudeći po prezimenu – nasljednici vlasnice, koja je 1957. godine provela zadnje adaptacije na prvom katu, podijelivši šesterosobni stan na dva trosobna. Novom dispozicijom omogućeno je višestruko korištenje, pa se tako sad na adresi Dalmatinska 10 nalaze odvjetnički uredi i agencija za nekretnine. Davanje stanova u najam tvrtkama vjerojatno je spasilo kuću od sudbine one u Žerjavićevoj – iako je nakon potresa procijenjena privremeno neuporabljivom s obzirom na statička oštećenja te konzervatorske smjernice upućuju na potrebu cjelovite obnove. Ipak, kuća Spevec mnogo je bliža izvornom stanju od prethodnog primjera.

U prostranim su hodnicima još vidljivi interijerski elementi kovane ograde kamenog stubišta i u nju ugrađene dizajnirane lampe, a pogled na strop stubišta otkriva oslik u pompejskom stilu. Unatoč tome, korisnici uredskih prostora na moju izjavu kako je riječ o projektu "graditelja Zagreba" odgovaraju: "A to je Bollé?". Valorizacija bi trebala podrazumijevati i osnovno informiranje. I zaista, ako je uvriježeno da uz slikarske i kiparske radove stoji potpis, ako on postoji i na naslovnicama knjiga ili omotima glazbenih albuma, zašto na građevinama, a pogotovo onima od osobitog značaja, ne postoji pločica s podatkom o projektantu?

O tom osobitom značaju arhitekt s iskustvom na području obnove graditeljskog nasljeđa i predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Alan Braun, govori kako treba razlikovati djelovanje Hermana Bolléa kao arhitekta i ono kao restauratora, odnosno konzervatora.

"To su dvije odvojene teme. Kad je riječ o obnovi kulturnih dobara, tu ima prostora za diskusiju. Neke obnove, poput zagrebačke katedrale, suvremene su konzervatorskoj praksi diljem srednje i zapadne Europe s izuzetkom Engleske. No neki njegovi zahvati i prijedlozi datirani početkom 20. stoljeća svakako se mogu okarakterizirati kao zastarjeli." O kritikama kako se ne radi o školovanom arhitektu nego obrtniku priučenom u bečkim ateljeima, Braun odgovara: "Kad on dolazi u Zagreb, kasnih 1870-ih, mi uopće nemamo školovanih arhitekata. Bollé dolazi preko svog učitelja Friedricha von Schmidta. Prvo dobiva posao na obnovi đakovačke katedrale, a potom i projekte u Zagrebu. Važno je naglasiti kako je Friedrich von Schmidt tad vrhunsko ime srednjoeuropske restauracije i arhitekture, a to je nešto što danas ne možemo – angažirati vrhunska imena na velikim i značajnim projektima, što je velika šteta i smatram da bismo se trebali vratiti toj praksi."

Alen Braun Marko Lukunić/PIXSELL

Oba Bolléova doprinosa – i onaj restauratorski i onaj arhitektonski – Alan Braun ocjenjuje pozitivnima te dodaje: "Njegov je arhitektonski opus u stambenom fondu relativno skroman, no svakako je, uz onaj Kune Waidmanna, čiji su projekti stambene arhitekture brojniji i rekao bih uspješniji, izuzetno vrijedan u kontekstu visoko historicističke arhitekture. Svakako bi preostale primjere trebalo zaštititi i sačuvati, odnosno obnoviti, no standardno su problem vlasnički odnosi i protiv toga se ne može puno napraviti".

Podsjeća i na "zaboravljenu" Bolléovu stambenu kuću na Prilazu Gjure Deželića 32, izvorno jednokatnicu kojoj je prema projektu Josipa Kaučića 1909. dograđen drugi kat te je izvedeno preoblikovanje pročelja, zbog čega je potisnuta iz popisa Bolléovih ostvarenja.

S jedne strane meta kritike još od svojih suvremenika; s druge, naveliko istican kao "onaj koji je Zagreb učinio europskim gradom". Daleko od toga da je Bollé samostalno proveo preobrazbu Zagreba iz provincijskog austrougarskoga gradića u presliku prijestolnice: vješto se ugradio u netom izrađene Regulatorne osnove po kojima je formiran Zagreb kakav i danas poznajemo. I daleko od toga da je bio jedini koji je unio neostilski izričaj u zagrebačku arhitekturu. Odgovor na to zašto od svih ipak najviše pamtimo Bolléa moguće je pronaći u razlogu njegova dolaska u Zagreb, bliskom odnosu s Izidorom Kršnjavim i biskupom J. J. Strossmayerom; državom i Crkvom, što je djelomično tematizirano izložbom posvećenom Bolléu održanoj u MUO 2015. godine. Nisu mu slučajno najvažniji projekti upravo oni sakralni.

Viktor Kovačić, jedan od pionira modernizma, Bolléovu je purističku obnovu katedrale – kakva se danas ne bi mogla dogoditi – komentirao riječima da bi "topove trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve". Tornjevi do danas ipak, doduše jedva, stoje. Ono vjerojatno najbolje od Bolléove arhitekture, uz iznimku vrhunskog Mirogoja, jedino je zapravo srušeno.

Na sjevernoj strani glavnog trga 1886. godine podignuta je palača Pongratz, najamna kuća s komercijalnim sadržajima u arkadama rastvorenom prizemlju, s dvorištem otvorenim javnim događanjima. Radi se o jedinstvenoj parceli u kontekstu Trga bana Jelačića, onoj uz čiju se zapadnu stranu prema Gornjem gradu uspinje Radićeva ulica, dok je istočno otvoren prolaz prema tržnici Dolac. Upravo tamo za poduzetnika i bankara Guida Pongratza Herman Bollé gradi ovu trokatnicu, nakon što je investitor zadužio Grad kreditom za obnovu nakon potresa 1880. godine te nakon što je ustupio zemljište za gradnju današnjeg Muzeja za umjetnost i obrt. Bollé itekako zna s kim surađivati. Na prvi pogled, radi se o uobičajenoj donjogradskoj najamnoj zgradi; obitelj Pongratz, naime, ne živi u njoj nego u palači u Visokoj ulici na Gornjem gradu, danas u funkciji državne rezidencije. No u ovom slučaju historicizam uistinu je arhitektonska invencija. Prvenstveno, radi se o citatu projekta Ruperta Melkusa iz 1875. godine za sjeverno pročelje trga, koje projektira kao jedinstveno pročelje palače prema bečkim uzorima. Jedino će se Bollé i Janko Jambrišak, autor dvokatnice na uglu s Bakačevom (zgrada Varteksa, u kojoj se danas nalazi Müller) svojim rješenjima nasloniti na postojeći projekt. "Palaču Pongratz gradi jedno tako značajno ime onodobnog Zagreba, a dovoljno je pristojan da citira ideju svog prethodnika", zaključuje naš sugovornik Alan Braun.

Arhiva

Ujednačeno, strogo neorenesansno pročelje, što nepravilnoj tlocrtnoj osnovi daje dojam pravilnosti i simetrije, bilo je nadsvođeno naglašenim, razvedenim krovištem, netipično izloženim – uobičajeno su donjogradska krovišta skrivena profiliranim zabatima. Ova je zgrada tako činila nježan prijelaz iz historicističkih ovojnica Donjeg u srednjovjekovni Gornji grad. Srušena je 1937. godine da bi na njenome mjestu Marcello Piacentini, jedan od omiljenih arhitekata Benita Mussolinija, izgradio modernističko sjedište osiguravajuće kuće Generali, zgradu u potpunosti previsoku i neprimjerenu mjerilu lokacije. S balkona trećega kata okrenutog na sam trg Duce nikad nije pozdravio narod, kako je to bila izvorna namjera, no zgrada i dalje stoji.

U tretmanu naslijeđa arhitekta koji je navodno dokinuo provincijalnost Zagreba ogleda se upravo suprotan proces kojem svjedočimo danas. Za ilustraciju, zamislite da u Barceloni stojite pred zaključanim vratima Casa Mile, kroz prozore nazirete oronule zidove, a posljednji stanar odbija vam otvoriti, govori kako stalno netko želi ući i da on od toga nema ništa. Ili da se zaposlenica nekog ureda nedaleko od nje, u Casa Batllo, čudi tome da se nalazi u Gaudijevoj kući. Barcelona je od svog arhitekta napravila brend. Bollé svakako nije ni blizu Gaudiju, niti Zagreb Barceloni – no drugog nemamo. To jest - naše nasljeđe i kao takvo zaslužuje svoje vrednovanje, pa i na način koji dopušta diskusiju i podijeljena mišljenja. Nije da hvalim turističku eksploataciju i oduzimanje izvorne funkcije arhitekturi, no nisu dvije krajnosti jedine mogućnosti. Nije uopće potrebno potegnuti tako daleko za primjerima dobre prakse – dovoljno je i manje od dva sata vožnje, do Ljubljane. Vlastita kuća arhitekta Jože Plečnika pretvorena je u memorijalni muzej, uz vrlo uspješnu primjerenu dogradnju i adaptaciju slovenskih arhitekata Zorec, Živec i Bolčine. Ostali njegovi projekti i dalje su u izvornoj funkciji, očuvani i obnovljeni te označeni. Inicijativa za pretvaranjem zgrade u Žerjavićevoj u sličan muzejski prostor posvećen Bolléu postoji, kao i već spomenute imovinske barijere koje nas 150 godina kasnije dijele od Europe - a zamalo smo joj se približili.