Top News
123 prikaza

Grcima su najveći problem ipak njihovi političari

Demonstracije građana protiv referenduma
DPA/PIXSELL
Namjera mi je potcrtati da brojke ipak potvrđuju kako je 2014. godina otvorila određenu šansu koju grčka politika nije znala ili nije željela prepoznati

Jedna je članica EU zabilježila prošle godvaroufakisine rast od 0,8 posto, prvi puta nakon šest godina. Proračunski deficit smanjen je na 3,5 posto BDP-a što je manje od iznosa plaćenih kamata zbog čega je ostvaren primarni suficit od 0,4 posto BDP-a.

Našla se tako ova zemlja tek na korak od konačnog zaustavljanja daljnjeg rasta ogromnog duga od 177 posto BDP-a, najvećeg u EU. Izvoz je pri tome rastao za 11 posto, ali je industrijska proizvodnja smanjena za 2,3 posto. Nezaposlenost je uz minimalnu plaću od 683 eura dosegla 26,5%.

Aleksis Cipras | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

Pogađate? Radi se o Grčkoj koja danas postepeno tome u kaos bankrota za koji se općenito smatralo da nije niti moguć niti zamisliv u razvijenoj europskoj državi.

Gore prikazane brojke kao brojke. Mnogo toga skrivaju , ali ipak mnogo toga i otkrivaju. Skrivaju naravno kompleksno tkivo društvenih odnosa i brojne pojedinačne sudbine od kojih su neke dio zabilježenog rasta ekonomije, a neke dio vojske nezaposlenih.

Međutim, te iste brojke jasno i nedvosmisleno otkrivaju da je postojala prilika i za drugačiji razvoj događaja u 2015. od onoga koji pratimo proteklih mjeseci i koji upravo doseže jedan od svojih vrhunaca.

Grčkoj se prošle godine ipak upalilo svjetlo na kraju tunela. Potpun izlaz iz tunela je zahtijevao još puno upornog rada, truda, političke i društvene energije za provođenje promjena koje bi otklonile brojna uska grla u grčkoj ekonomiji i povećale njezinu sposobnost da proizvodi i zarađuje.

I što je jednako važno povećale njezinu sposobnost da ostvaruje pravednije društvene rezultate. Jer mnogo onoga što grčka vlada danas tvrdi da ne želi ili ne može promijeniti, pozivajući se na brigu za grčke građane, je u stvari duboko nepravedno.

Kao, na primjer, pravo mnogih zanimanja da porez plaćaju temeljem procjenjenog, a ne stvarnog dohotka ili ustavno jamstvo trajnosti zaposlenja u državnoj službi. I tako dalje.

Nije mi namjera iznositi ovdje nelogične detalje grčke društveno ekonomske strukture. Imai ih puno i ne samo u Grčkoj. Namjera mi je potcrtati da brojke ipak potvrđuju kako je 2014. godina otvorila određenu šansu.

Šansu koju grčka politika nije znala ili nije željela prepoznati. I zato je glavni epicentar grčkih problema njezina politika, a nikako nedostatak kršćanske empatije i suosjećanja drugih europskih država.

Jasno je da situacija u kojoj se danas našla Grčka sažima u sebi posljedice odluka koje su donosile generacije grčkih političara.

Međutim, kontrast između šanse koju je nudila 2014. i već poznatih ishoda u 2015. jasno pokazuju porazne posljedice politike čiji je sadržaj populizam, isključivo negiranje svega što su činili prethodnici i busanje u prsa nacionalnog dostojanstva i ponosa.

Baš kao što su vrlo često činili predstavnici sadašnje vlade odbijajući prepoznati ono svjetlo na kraju tunela jer, po njihovom mišljnju, nije sjalo dovoljno snažno. Nevideći istovremeno da je upravo na njima zadatak da pojačaju snagu i doseg njegova sjaja.

A što to grčka vlada uopće želi?

Cijeli je svijet, stoga, jasno i glasno čuo što grčka Vlada ne želi. Međutim, i dalje je ostalo nejasno što to grčka vlada želi. Što je to što je grčka vlada, sa svim instrumentima ekonomske politike kojima raspolaže, u proteklih šest mjeseci učinila i poduzela za jačanje rasta gospodarstva, poboljšanje naplate poreza, veću pravednost raspodjele poreznog tereta i društvenih troškova fiskalne prilagodbe?

Osim ponavljanja činjenice da Grci ne mogu živjeti i raditi po istim pravilima po kojima žive i rade građani drugih europskih država zbog čega im onda dugove treba ili otpisati ili odobriti nove kredite koji se vjerojatno neće vratiti.

Umjesto hvatanja u koštac s mjerama za jačanje konkuretnosti ekonomije I njezinih kapaciteta da proizvodi I zarađuje, grčka je vlada zaključila da troškove vlastite nespremnosti za upravljanje ekonomijom trebaju platiti porezni obveznici država u kojima ima više reda i rada.

Ne bi se, stoga, trebali čuditi zbog čega to nije naišlo na oduševljenje država koje su grčki vjerovnici. A dokument od 26. lipnja, koji je objavila Europska komisija, otkriva da u sadržaju reformi koje grčka vlada odbija nema ultimativnih zahtijeva za snižavanjem niti plaća niti mirovina.

Zahtijevaju se promjene u sustavima koje   će omogućiti da se dio tog reda i rada koji postoji kod vjerovnika prenese i u samu Grčku. Raspored troškova I tereta te prilagodbe prepušten je grčkoj vladi.

Zanimljivo bi bilo znati što Hrvati, na primjer, misle o jednom od zahtijeva koji traži standardnu stopu PDV-a od 23 posto uz snižene stope od 13 i 6 posto. Težak teret, neizdrživ. Ali Hrvati nose i veći.

Ono što se danas događa u Grčkoj je stoga konačna manifestacija dugotrajnog sukoba ekonomije i politike u kojem je grčka politika uvjerila sebe, ali i mnoge Grke da politički zakoni mogu trajno nadvladati ekonomske.

Da se politički popularna rješenja mogu provoditi bez velike brige i razmišljanja tko će to sve zaraditi i platiti. Na žalost bankrot grčke države pokazuje da to nije moguće.

A ima i jedna druga članica EU

I zato je najvažnija lekcija koja se može naučiti iz zbivanja u Grčkoj ona politička. Politički populizam, izbjegavanje dubine stvarnih problema, prebacivanje odgovornosti na druge i stvaranje uvjerenja da je bolja budućnost zajamčena samo ako se izaberu dovoljni ispravni domoljubi ima svoje granice.

Doduše, te granice nisu posve jasno i uvijek vidljive svima što onda ohrabruje populističkog političara u odmahivanju rukom na dobranamjerna upozorenja, koja se javljaju tijekom puta ka razotkrivanju granica koje politici nameće tržišna ekonomija.

Ali kada te granice postanu vidljive baš svima, kada baš svima postane jasno kako to izgleda kada objektivni zakoni tržišne ekonomije nadvladaju politička parole i uhu ugodna obećanja onda to izgleda kao u Grčkoj.

I nije lijepa slika. Svaki bi mudar političar iz toga trebao izvući poruku kako takvu sudbinu svome narodu ne želi. I što je još važnije poraditi na ravnoteži između toliko omiljene površinske brige za građane i političke odgovornosti za djelotvorno rješavanje neugodnih problema.

Jer ima i jedna druga   članica EU. Ona je u 2014. zabilježila šestu godinu uzastopnog ekonomskog pada od 0,4 posto. Proračunski deficit je dosegao 5,7 posto BDP-a što je značajno više od iznosa plaćenih kamata zbog čega je primarni deficit iznosio 2,2 posto BDP-a.

Ova je zemlja zbog toga još uvijek daleko od zaustavljanja rasta javnog duga koji ju je s visinom od 85% BDP-a krajem 2014. smjestio na sedmo mjesto u EU. Izvoz je pri tome rastao za 5,4%, a industrijska proizvodnja za 1,3 posto. Nezaposlenih je uz minimlanu plaću od 396 eura bilo 17,3 posto.

Pogađate? Radi se o Hrvatskoj. Svjetlo na kraju tunela se možda nazire. Hoće li se rasplamsati ili će prevladati zavodljiva želja za nižim porezima iz kojih se isplaćuju veće mirovine. Sat vremena nakon što se napunilo dvije godine hrvatskog članstva Grčka je i de jure bankrotirala.

Tekst je objavljen na blogu Martine Dalić.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.