Politika je, kaže Karl Mannheim, iracionalni manevarski prostor. Vi tu možete razumski predvidjeti niz elemenata, događaja ili scenarija, ali na kraju vam presudi neki neuhvatljiv, nepredvidiv, iracionalan splet okolnosti. Bilo je zamislivo da na Agrokoru, Borgu ili Uljaniku dođe do teških političkih ratova, pa i pada Vlade, ali Plenković je sve te prepreke preskočio.
One teže savladive iskrsavale su na nepredvidivim dionicama puta do "Lige prvaka" - do jučer u Hrvatskoj posve nepoznati pojmovi poput "Istanbulske konvencije" ili "Marakeš kompakta" zadali su mu silne glavobolje. I njih je svladao, a onda se iz posve neočekivanog smjera - školstva - počela valjati lavina koja je narasla do nevjerojatnih dimenzija.
Analiziramo li kako je došlo do ovog "crnog labuda" (prema teoriji njegova savjetnika Roberta Kopala, to je kataklizma koju nije moguće predvidjeti, jer se u poznati algoritam ubacuje neki nepredvidivi element), vidjet ćemo da su rastu štrajka kumovale i nečiste savjesti. Prije svega, HNS-ova. Ta je stranka u protunaravni blud, brak s HDZ-om, ušla zbog snažnih materijalnih interesa koji imaju više veze s energetikom nego s prosvjetom. To je svima koji u ovoj zemlji politički misle bilo jasno pa je bilo nužno naći kakvo-takvo moralno opravdanje.
Formulu je pronašao Ivan Vrdoljak: "Mi smo u pakt s hadezeovcima, s kojima nismo htjeli ni u isti tramvaj, ušli zato što nam je na srcu budućnost naše djece, obrazovna reforma, pa nema cijene koju nećemo platiti za to".
Što se grbavo rodi, vrijeme ne ispravi, kaže crnogorska poslovica. Kad su oni koji obrazuju djecu počeli štrajkati tražeći više dostojanstva, matematički izraženog kroz veće koeficijente, HNS se osjetio pozvanim istupiti kao ambasada prosvjetnih sindikata u Vladi pa su navukli masku boga Janusa - dopodne su bili predstavnici Vlade, a popodne sindikalni vođe.
Ova uloga, sindikalna, nije bila prvenstveno motivirana željom da se prosvjeti poboljša položaj - to je bio drugotni cilj - nego namjerom da se pred sljedeće izbore, kad god oni bili, spasi barem komadić idealističkog imidža. Šezdesetak tisuća prosvjetnih radnika u Hrvatskoj, to nije tako malo biračko tijelo - uz jedan mandat, stranka bi nastavila postojati.
Blaženka Divjak i Ivan Vrdoljak dali su, dakle, sindikalnoj lavini presudan "impetus", jer su sindikati shvatili da u Vladi imaju neočekivane saveznike. Saveznici su se počeli javljati i na drugim stranama. Šira javnost je već dulje prilično iritirana premijerovim japajakanjem - on je Kralj Sunce, igra u Ligi prvaka, nitko mu nije ravan, a sa sindikatima nije htio ni razgovarati - pa se opće nezadovoljstvo javnosti bahatom političkom klasom razvilo do krajnjih pozicija.
Moguće je da je tu bilo i stranačkih interesa, ali politička dimenzija ovih pregovora je sama po sebi jasna - nejasno je zašto to premijera čudi.
Pred samo finale ovotjednih pregovora, Plenković je u vatru bacio Zvonimira Frku Petešića, osobnog deputata, ali manevar nije uspio i premijer je na kraju u Canossu morao sam. Nekoliko mjeseci prije Plenkoviću su sindikati već zviznuli gadnu, zvučnu pljusku kad su ga natjerali na odricanje od barnumovski reklamirane mirovinske reforme. Krivnja za fijasko prebačena je na SDP (koji se tu ponio još gore jer se Bernardić pridružio sindikatima u borbi protiv reforme koja je izašla iz SDP-ove kuhinje).
Nešto ranije Plenković je obećao povišicu svim javnim službama, što nije ništa drugo nego masovna kupovina naklonosti državnih službenika godinu pred izbore.
A sindikatima prosvjete je na kraju bio spreman dati sve, pa i više od onoga što traže, ali samo jednu stvar nije htio - dati im baš ono što traže - povećanje koeficijenata. Jer bi to bio njegov politički poraz. Premijer sve ovo vidi kao borbu za vlastitu političku agendu i sve shvaća osobno.
To je, uz slabost koju su svi prepoznali - on je opsesivno fokusiran na vođenje Europe i za to je spreman platiti svaku cijenu - bio zadnji element koji je pridonio prerastanju prosvjeda u lavinu koja bi, možda, mogla dovesti i do izbora. Ako prosvjetari na referendumu odbiju njegovu ponudu, svi su scenariji mogući.
"Ponuda sindikatima je kvalitetna, jer ide i s povišicom i s promjenom koeficijenta, i to u nekoj razumnoj dinamici, ali s dodatnim osiguračima", kaže jedan sugovornik blizak Vladi. Blaženka neće dati ostavku. Niti je ne treba dati jer je svoje napravila. Privela ih je dijalogu. Nema više "na mišiće", i to zahvaljujući njoj.
Premijer bi uveo radnu obavezu, ali to zakonski ne može. Politički je tu profitirao Vrdoljak, koji sad likuje jer je Divjak izborila ulogu medijatora, onoga koji se rukovodi općim interesom. To što ne sudjeluje u pregovorima njezina je prednost, a ovi to ne kuže. Svoju zadnju kartu - ostavku - ona nije odigrala, jer sjekira je prijeteća samo dok je u zraku, no ona tim ponašanjem koristi objema stranama, prije svega, dijalogu i suradnji.
Koji se nastavljaju...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
stari vic : kako znas da politicar laze? Otvara usta.
hdz treba rušiti s vlasti šta prije to bolje.,bagra
premijera cudi i da je sunce izaslo danas , ma vidi cuda.