Josip Đakić, predsjednik Odbora za ratne veterane, poprilično nesmotreno je počeo gurati inicijativu za ukidanje Dana antifašističke borbe s popisa praznika u Hrvatskoj.
Podsjetimo, Odbor je predložio amandman da se s popisa liste praznika izbaci Dan antifašističke borbe te da postane spomendan, a da 8. listopada i dalje bude praznik, a ne spomendan na Dan Hrvatskog sabora kako to stoji u zakonskim izmjenama što ih predlaže Vlada.
Premijer Andrej Plenković uzvratio je podsjećanjem da je Dan antifašističke borbe odredio Franjo Tuđman i da ga on sigurno neće mijenjati. Zbog tako oštrog pristupa premijera, opet su aktualizirane priče o Đakićevom izbacivanju iz stranke.
"Svjestan sam prošlosti i sadašnjosti, svjestan sam svakog detalja. Ovo je bio prijedlog Odbora i nije usmjeren protiv nikoga, a naročito je usklađen s europskom rezolucijom", kazao je Đakić te ustvrdio da nikada nije radio protiv Tuđmanove politike, pa tako ni danas.
Na pitanje je li spreman zbog toga izaći iz HDZ-a, uzvratio je da neće izlaziti iz stranke, a na pitanje je li spreman na sve scenarije pa i da ga izbace iz HDZ-a na odlasku je samo kratko dometnuo "uvijek“.
I dok se čeka da HDZ završi priču s Josipom Đakićem i otarasi se svoje dugogodišnje uzdanice iz Virovitice, dobro je podsjetiti da je za njegovo izbacivanje iz visoke politike bilo do sad vrlo mnogo povoda.
A u visokoj politici kontroverzni prvi čovjek HVIDR-e je od prosinca 2003. godine, otkad je prvi put postao saborski zastupnik. No, samo četiri mjeseca ranije pred Općinskim sudom u Pitomači u kolovozu 2003. godine, započeo je protiv njega kazneni postupak u kojem ga se optuživalo da je počinio kazneno djelo prijetnje.
U optužnom prijedlogu, do kojeg je tada došao Jutarnji list, navelo se da je 3. svibnja 2003. godine oko 23.20 sati u disko baru Galaxy redaru Božidaru Kaleniku uperio pištolj u glavu.
Đakić nije mogao podnijeti da ga redar Božidar Kalenik tjera kupiti ulaznicu. Iz džepa je izvadio pištolj, uperio ga s metar udaljenosti u Kalenikovu glavu, a onda u prsni koš i udario ga nogom u trbuh, pisalo je u optužnom prijedlogu.
Na raspravu je došlo devet svjedoka koji su vidjeli da je Đakić potegnuo pištolj, ali svjedoci nisu saslušani jer je Kalenik odustao od progona, pa se postupak morao obustaviti. Nitko nikad nije ni pokušao istražiti zašto se Kalenik predomislio.
Novi incident Đakić je izazvao u Otrovancima. Opet se mnogo pilo pa se Đakić sukobio s izvjesnim Antunom Oberanom, kojeg je ohrabren svojim brojnijim društvom, saborski zastupnik potrpao u prtljažnik automobila i odvezao iz restorana.
Scene, kojih se ne bi posramila ni braća Cohen, opisali su brojni svjedoci, ali nije poznato je li postupak ikad dovršen ili je i Oberan doživio amneziju i zaboravio da je ikad bio u Otrovancima.
I opet 2006. godine Josip Đakić je bio kratak na živcima i brz na šakama. Dogodilo se to opet na derneku. U veljači 2006. godine slavila se 16. obljetnica HDZ-a u Virovitici. Policajcima je prijavu podnio Ivica Mihelčić i rekao da ga je pretukao Josip Đakić. No, kad je policija podnijela kaznenu prijavu, Mihelčić se, kao i svaka pretučena žena, sjetio da se strmoglavio niz stepenice.
Problem je što su Mihelčića pregledali liječnici Doma zdravlja i podnijeli tzv 'crvenu prijavu' hitne pomoći u kojoj je pisalo da je Mihelčić dobio bogovske batine jer je zadobio ozljede glave, očne jabučice, prsnoga koša, ruku i nogu. Ni ovaj put nitko nikome nije bilo sumnjivo zašto je Mihelčić naglo promijenio iskaz.
HDZ-ovi kadrovi iz Virovitice često su zabavljali hrvatsku javnost. Ako ne agresijom i prijestupima, onda barem glupošću. Svi se još sigurno sjećaju Đakićevog 10 godina mlađeg stranačkog pajdaša, svojedobno ministra unutarnjih poslova Ivice Kirina, zvanog YouBiTo, prema tome kako je izgovoro ime popularnog internetskog kanala.
Tadašnje prijateljstvo prvog čovjeka MUP-a i najutjecajnijeg Virovitičana, kako zovu Đakića, završilo je sramotnom Kirinovom ostavkom početkom 2008. godine. Netko, a priča se da je to bio upravo Đakić, pohvalio se novinarima lovačkim izletom.
Na fotografiji, koje se dokopao portal Virovitica.net, je cijelo krdo stradalih veprova, ali među 11-oricom lovaca na fotografiji su bili i ministar unutrašnjih poslova Kirin i do njega tadašnji haaški optuženik Mladne Markač, koji je umjesto u lovu trebao biti u kućnom pritvoru.
No, protiv Đakića postoje i mnogo teže i ozbiljnije optužbe nego što su tučnjave nakon pijančevanja na seoskim terevenkama. Još 2007. godine Ilija Stojić, koji danas živi u Novom Sadu, svjedočio je o tome kako je njega i suprugu Đakić sa svojim neformalnim vojnim postrojbama maltretirao početkom 90-ih.
Stojić je tad na Radiju 101 ispričao da je prije rata u Grubišnom polju radio kao vozač u lokalnoj bolnici, a u mjestu je imao i kafić. Dan koji će mu potpuno promijeniti život bio je 13. kolovoza 1991. Njega i suprugu, dok su autom išli do roditelja, izvan mjesta presreo je drugi auto iz kojeg su izašli ljudi u uniformama policije:
"Istrčali su iz auta s puškama i zaustavili nas. Ja sam, normalno, lijepo stao, a oni su mi rekli da idem nazad s njima. Njih je bilo pet i sve sam ih uglavnom poznavao. To su bili ljudi iz Virovitice, mogu reći i kako su se zvali - Renato Romić, Kožnjak Zvonko, Đakić Josip..."
Nakon što je uhićen, suprugu su mu odvezli natrag u njihovu obiteljsku kuću, koju su pretresli od krova do podruma, a ženu su maltretirali, vukli je za kosu, svlačili i prijetili silovanjem. U međuvremenu, u prtljažniku njegovog auta pronašli su 80-ak tisuća maraka i optužili ga da je novac namijenio financiranju rata protiv Hrvatske.
"Novac su mi oduzeli, vratili su se u policijsku stanicu, tukli me, razbijali. Znate kakva je tada bila atmosfera – samo ako si neke druge nacionalnosti, a nisi Hrvat, odmah si bio četnik, ovakav, onakav, pitali su me gdje je oružje... Normalno da ništa nisam ni imao, od kud bih i imao. Nisam se bavio politikom, ali vremena su bila takva kakva su bila. Mnogi su ljudi nastradali, a nisu bili ni krivi ni dužni."
Stojić se prisjetio i da je cijelu noć proveo u policijskoj stanici, a oni koji su ga mučili, među kojima je bio i Đakić - otišli su u njegov kafić i tamo pili do jutra.
"Toliko su me tukli da sam bio u nesvijesti, polomili su mi sva rebra s desne strane, morao sam dizati ruke u zrak, tukli su me puškom, nogama, ne znam što mi sve nisu radili."
Stojić je razmijenjen za nekoliko hrvatskih civila, a kako je rekao nikad nije sudjelovao u ratu, ni na čijoj strani, niti nosio oružje.
Đakić je sve te optužbe odbacio, rekavši da ne zna o kome govori Stojić, koji je odgovorio da će se rado suočiti s uvaženim HDZ-ovim saborskim zastupnikom i dokazati da laže.
"Pojma o tom čovjeku nemam. Ja sam 1994. došao u Viroviticu u 81. gardijsku bojnu. Do tada sam bio u MUP-u, u Bjelovaru. Apsolutno ne znam od kuda mu povod da spominje mene, jer ja nisam bio u virovitičkim postrojbama do 1994. godine, niti sam učestvovao u bilo čemu. Ne znam od kud mu moje ime i prezime i zašto me lažno optužuje za nešto što apsolutno nema nikakve veze sa mnom", rekao nam je Đakić.
Stojić mu je odgovorio:"Ma kakvi, laže, čovječe. Laže. Kad god hoće mogu na suočavanje, pa neka mi on ili bilo tko kaže u oči da lažem. Ja stvarno nemam razloga da lažem. Zašto nisam spomenuo nekoga Peru ili Juru da je bio tamo, a nije."
Prema HDSSB-ovcima, Đakić je također navodno lažirao i svoj ratni put, pa su protiv njega i podnijeli kaznenu prijavu. Đakić je navodno unio lažne podatke da je bio pripadnik Zapovjedništva II. zbornog područja Oružanih snaga RH od 15. kolovoza 1990. godine, iako je to zapovjedništvo osnovano tek 26. studenoga 1992. godine.
Tako je, koristeći privilegije koju su mu pripale, nezakonito stekao značajnu imovinsku korist, tvrdili su iz HDSSB-a, a pisao je tada tportal. Đakić se opravdao tvrdeći da je cijeli niz ljudi svrstan na taj popis na traženje i izričitu zapovijed generala Đure Dečaka zato što nisu mogli biti evidentirani kao ‘paravojska’.
Vječna HDZ-ova uzdanica sjedio je i u Upravnom odboru Fonda hrvatskih branitelja i podignuo ruku za to da se sedam posto dionica proda MOL-u. Ta je odluka utjecala na prepuštanje upravljačkih prava MOL-u nad Inom.
No, 2006. godine Jutarnji list je otkrio izvadak iz Odjela za kaznene evidencije Uprave za kazneno pravo Ministarstva pravosuđa koje svjedoči da je zbog nasilništva Đakić 1998. godine pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri mjeseca, uvjetno na godinu dana.
Osudio ga je Općinski sud u Virovitici, i to za kazneno djelo napada na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti, što prevedeno znači da je fizički napao policajca.
Uvaženi i višestruko odlikovani HDZ-ovac Đakić ujedno je najplaćeniji saborski zastupnik, čija plaća zbog raznoraznih olakšica, iznosi 21. 462,15 kuna netto, odnosno skoro 30.000 kuna bruto, pa puta 16 godina, pa puta 12 mjeseci. Osim hotela u Pitomači, kojeg ima njegov najmlađi sin Ivan, Đakići imaju na Šolti dva apartmana s tri zvjezdice koje u špici sezone iznajmljuju po prosječnoj cijeni od 60 eura na noć.
Đakić iza sebe ima dva braka i četvoricu sinova. Dok dvojica žive podalje od ekscesa, onaj najstariji i onaj najmlađi su već poznati javnosti. Najstariji Hrvoje (33), u siječnju 2010. godine autom je pokušao pregaziti Predraga Vukčevića.
U alkoholiziranom stanju, u Preku na Ugljanu, nakon sukoba u diskoteci, naišao je na Vukčevića i tri puta se pokušao zaletjeti na njega autom, a treći put je i uspio, pa je Vukčević glavom udario u vjetrobransko staklo i ostao ležati u lokvi krvi. Sutkinja i vještaci zaključili su da Đakić nije imao namjeru ubiti Vukčevića, pisao je Jutarnji list.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kakova stranka taki i članovi , govedo do goveda pa i liči na stoku
jadna je naša braniteljska udruga kada im ovakav sjedi na vrhu i u saboru.....
najobičnija bitanga koja bi u svakoj normalnoj državi trunula u zatvoru. obzirom da mi živimo u antun tun državi, ovo je - saborski zastupnik.