U Japanu milijun mladih ljudi boluje od poremećaja koji se naziva hikikomori. Ovi se pojedinci u jednom trenutku odlučuju povući iz društva i svoje vrijeme provoditi u svojim sobama, a njihova izolacija ponekad traje godinama. Slična situacija posljednjih godina događa se i u Italiji gdje imaju 200.000 takvih pojedinaca.
„Sve studije, uključujući one Nacionalnog instituta za zdravlje i Nacionalnog istraživačkog vijeća, usredotočuju se na srednje škole i procjenjuju da se između 50.000 i 70.000 djece nalazi u prvoj fazi, fazi napuštanja društvene interakcije. Zatim slijedi druga faza, faza napuštanja škole. Ali zabilježili smo brojne slučajeve treće faze, kada se vrata dječje sobe zatvore i prekidaju odnosi s roditeljima, koji više nisu u mogućnosti komunicirati. Ukupno možemo govoriti o, procjenjuje se, dvjesto tisuća slučajeva", rekao je za Corriere Della Seru psiholog Marco Crepaldi, predsjednik udruge Hikikomori Italia, koja se pomno bavi stvarnošću koja utječe na živote desetaka tisuća adolescenata i njihovih obitelji.
Kaže kako se na početku dječak ili djevojčica često bore sa školskim obavezama, pokazujući znakove nestrpljenja i povremeno odbijajući ići na nastavu. Tada se povlače iz svega, iz sporta, iz izlazaka s prijateljima. Pravi rizik je da stres povezan s tjeskobom zbog osuđivanja, strahom od uspoređivanja s vršnjacima, dovodi do izgaranja, iscrpljivanja živčane i motivacijske energije koja potiče tinejdžera da nastavi, unatoč teškoćama. Tu počinje napuštanje škole. Hikikomori također nisu baš suradljivi; poriču da imaju problem. A to zbunjuje učitelje i roditelje.
U drugoj fazi dijete više ne pohađa školu. " Tijekom ove faze često se rade pogreške: isključivanje interneta, pritisak na dijete da se vrati u školu prijetnjama. Umjesto toga, moramo sa školom razgovarati o personaliziranom planu učenja koji može pomoći djetetu da pronađe svoje mjesto, čak i unutar prostora koji se čini iscrpljujućim i stresnim, često zbog maltretiranja ili pritiska da poboljša svoje ocjene", kaže Crepaldi dodajući kako je najdramatičnija treća faza:
„To je mjesto gdje se savez roditelja i djeteta raspada. Otac i majka doživljavaju se kao izvor socijalne anksioznosti usporedive s anksioznošću od koje bježimo u društvu. Bježim iz škole jer me ona čini tjeskobnom, bježim od roditelja jer me oni čine tjeskobnom. U tom trenutku situacija se pogoršava. Ako dijete više ne izlazi iz spavaće sobe, čak i roditelji imaju vrlo malo prostora za manevriranje. Zato smo osnovali grupe za samopomoć za roditelje diljem Italije kako bismo ih podržali u ponovnoj izgradnji ovog potrebnog saveza.“ Knjiga Jonathana Haidta "Tjeskobna generacija" povezuje široko rasprostranjenu anksioznost s dolaskom pametnih telefona.
Ovisnost o pametnim telefonima
"Studije dosljedno pokazuju utjecaj ovih uređaja na socijalnu anksioznost, a socijalna anksioznost zasigurno pokreće začarani krug. Pomalo poput hikikomorija. To jest, što više bježite, što više potičete strah, to vas više uništava. Trebali bismo postupno povećavati pristup tim alatima i, prije svega, pružati digitalno obrazovanje. Ali to se sukobljava s multinacionalnim kompanijama koje žele djecu ovisnu o pametnim telefonima. Regulacija bi trebala biti provedena uzvodno, odnosno od strane onih koji dizajniraju ili reguliraju ove uređaje, što je znanstvena literatura sada istaknula kao nefunkcionalno za rast, posebno među mladima."
"Manje djece znači veći pritisak na roditelje, veću želju da ih se zaštiti. Čini se da je hikikomori neuspjeh u razvojnom prijelazu iz adolescencije u odraslu dob, toliko da je jedan od prvih psihijatara koji je raspravljao o hikikomori u Japanu, Tamaki Saito, napisao knjigu s znakovitim naslovom "Beskrajna adolescencija". Hikikomori nalikuju adolescentima koji ne mogu postati odrasli, ne mogu raditi, ne mogu se odvojiti od svojih obitelji, a ne mogu to učiniti jer su razvili morbidnu vezu s roditeljima. Odnos koji ne mogu prekinuti. Ne mogu izgraditi neovisan identitet od svoje obitelji, a to je također zbog činjenice da su roditelji danas vrlo zaštitnički nastrojeni, vrlo nametljivi. Sve to ometa fiziološku dinamiku odvajanja identiteta."
Hikikomorija nema u najsiromašnijim zemljama
Čini se, kažu stručnjaci, da hikikomori nije prisutan u najsiromašnijim zemljama svijeta. To je oblik društvenog povlačenja koji je moguć samo u bogatim zemljama koje mogu pružiti obiteljska ili socijalna jamstva, koja mogu podržati neaktivne ljude. Hikikomori se povlače jer imaju alternativu. Da, čine to jer su bolesni. Ali to ne znači odricanje od beneficija, hrane, topline doma, ali znači odricanje od društvenog života. Ako u prošlosti rad nije bio izboran za ljudska bića, danas to postaje za mnoge.
„Povlače se iz društva za koje smatraju da se ne pridržava njihovih moralnih vrijednosti, a politički krajolik, klimatske promjene i neodgovorni medijski terorizam tome doprinose. Danas mladi ljudi dobivaju informacije prvenstveno s društvenih mreža, a društvenim mrežama dominiraju vijesti koje izazivaju tjeskobu, negativne i pesimistične vijesti. Tu je i fenomen doomscrollinga , kompulzivnog skrolanja u potrazi za vijestima koje izazivaju stres. To stvara posebno negativnu sliku budućnosti kod mladih. Dolazi do gubitka smisla; više nemaju ni volje za borbom. U konačnici, hikikomori je suprotnost aktivizmu. Hikikomori ne vjeruje da se društvo može promijeniti i da je neizbježno osuđeno na kolaps. Stoga je svaki napor u sadašnjosti besmislen.“
Mladi koji boluju od ovog poremećaja u pravilu imaju obrnuti ritam spavanja i buđenja. Većina te djece obično spava danju, a noću ostaje budna. Igraju videoigre, budu na društvenim mrežama, ali često i izbjegavaju viđanje roditelja. Jer se boje da će im roditelji postavljati pitanja o njihovoj budućnosti, njihovim namjerama. Pogotovo ako su godinama bili izolirani.
„Kad se probude, odmah počnu igrati, igrati se na računalu, gledati TV serije. Videoigre su alat za iskaljivanje ljutnje, stresa i frustracije. Tu je i problem obiteljskog nasilja: hikikomori koriste verbalnu, a ponekad čak i fizičku agresiju prema roditeljima. To čine iz ogromne frustracije koju doživljavaju i ne mogu priznati. Hikikomori ne priznaju da imaju problem; ponosni su. Neki razgovaraju s roditeljima, ručaju ili večeraju s njima, dok drugi nikada ne izlaze iz svoje sobe. Mnogi hikikomori imaju tendenciju spavati više od deset sati dnevno. To je često povezano s depresijom. Sve su to načini da se ne razmišlja o budućnosti. Jer hikikomori ne mogu vidjeti budućnost, a ako razmišljaju o njoj, osjećaju se loše", zaključio je Crepaldi.
