Uz prašnjavu cestu koja vodi kroz Belanglo State Forest - australsku državnu šumu koja se nalazi otprilike na pola puta između Sydneya i Canberre - osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća često su se mogli vidjeti mladi autostoperi iz čitavog svijeta. Opremljeni samo pretrpanim ruksacima i velikim količinama entuzijazma, oni su uz minimalne troškove turistički obilazili beskrajna prostranstva Australije, nadajući se da će usput doživjeti poneku avanturu. Dok bi stopirali na rubovima guste šume, nekima od njih stao bi nasmiješeni brkati vozač u srednjim četrdesetim godinama. Ljubazan i pristojan, premda pomalo neugledan, pozvao bi ih da uđu u njegov automobil i pokrenuo bi neobavezan razgovor. Za sedmero mladih turista, troje Nijemaca, dvije Britanke i dvoje Australaca, bila je to posljednja vožnja - i avantura - u životu.
Jedan od najzloglasnijih serijskih ubojica u australskoj povijesti Ivan Milat - sin hrvatskog imigranta s Korčule i Australke britanskih korijena - ubio je između prosinca 1989. i travnja 1992. sedmero mladih autostopera ubodima nožem, hicima iz vatrenog oružja ili davljenjem. On im međutim ne bi samo oduzeo život, već bi ih je prije toga zvjerski mučio. Na tijelima njegovih žrtava pronađene su ozljede koje su upućivale na dugotrajno sadističko iživljavanje. Neka od njih bila su raskomadana i izbodena desecima puta, a jednoj je djevojci bila odsječena glava koja nikada nije pronađena. Posljednja Milatova žrtva, 22-godišnja Britanka Joanne, imala je deset prostrijelnih rana na glavi - policija je njezino truplo kasnije opisala kao ‘metu za vježbu’ manijakalnog ubojice. Milat je uhićen poslije dugotrajne policijske istrage pokrenute nakon dojava o nestancima mladih autostopera. Krug se počeo zatvarati kad su sredinom rujna 1992. u šumi Belanglo dvojica trkača slučajno naletjela na tijela ubijenih Britanki, dok su kasnije u blizini pronađeni ostaci i drugih žrtava. Do Milata je policija došla zahvaljujući svjedočenju jednog mladića koji je nekoliko godina ranije uspio na vrijeme pobjeći iz njegova automobila, a kasnije je čitajući vijesti o pronađenim truplima povezao svoj slučaj s njihovima. Javio se policiji i uspješno identificirao počinitelja.
Ivan Milat
Kad je u veljači 1994. policija došla uhititi Ivana Milata, u njegovoj su kući pronađene osobne stvari ubijenih autostopera - ruksaci, šatori, vreće za spavanje - te puška koja se forenzički poklapala s mecima korištenima u ubojstvima. Na zidu se nalazila fotografija Milatove supruge u trenirci koja je pripadala jednoj od ubijenih mladih žena. Tijekom suđenja Milat je uporno tvrdio da je nedužan, ali je zbog obilja dokaza osuđen na doživotni zatvor za svako od počinjenih ubojstava. U zatvoru je bio do smrti od raka jednjaka 2019., no nikada nije promijenio priču ili priznao zločine. Njegova obitelj također je bila uvjerena u njegovu nevinost: jedan od njegove braće tvrdio je da je policija smjestila Ivanu zbog Olimpijskih igara u Sydneyu 2000., budući da bi niz neriješenih slučajeva ubojstava mladih autostopera predstavljao katastrofu za imidž Australije, kao i za potencijalne prihode od turizma.
Priča o najpoznatijem serijskom ubojici među Hrvatima samo je jedno od deset poglavlja knjige “Profil zla” upravo objavljene u izdanju Mozaika knjiga. Autori Katia Kozina i Filip Georgiev-Štimec na jednom su mjestu okupili deset detaljnih dokumentarnih pripovijesti o zloglasnim serijskim ubojicama iz čitavog svijeta, među kojima je Milatov slučaj možda jedan od manje jezivih.
Katia Kozina i Filip Georgiev-Štimec
“Birali smo one koji su nama zanimljivi ali da bude neka mješavina poznatijih i manje poznatih slučajeva. Imamo različite spolove - čak i jedan par - različite motive, oružja, modus operandije”, rekla nam je Kozina. “Milata smo izabrali jer je on - kao brutalni serijski ubojica - jedan od najpoznatijih kriminalaca općenito u Australiji. On je hrvatskih korijena pa smo mislili da bi bilo interesantno imati nekoga tko je povezan s nama - a opet dovoljno daleko. Milat je baš pravi ‘lik’, u smislu ogromna obitelj, puške, velike brčine, obiteljski i ljubavni odnosi na razini telenovele. Kao da ga je netko izmislio, a nije!”
Opremljena ilustracijama Marina Remića, knjiga “Profil zla” priče o monstruoznim serijskim zločinima donosi na pitak, duhovit, pa čak i zabavan način. “Humor ublažava grozne situacije, osvjetljava nekako taj mrak, mračne teme čini malo probavljivijima. U osobnom životu koristim humor da si olakšam neke teške trenutke. I to djeluje”, kaže Kozina.
Oduvijek fascinirani kriminalističkim misterijima - neriješenim slučajevima ubojstava, detektivskim romanima, serijama, filmovima - Katia Kozina i Filip Georgiev-Štimec pokrenuli su prije nekoliko godina prvi hrvatski true crime podcast “Mjesto zločina”. Dosad su objavili više od 160 epizoda podcasta u kojima su obradili najrazličitije zločine. “Oboje smo bili fascinirani ovom tematikom od malih nogu”, govori Georgiev-Štimec. “Kako je vrijeme prolazilo sve smo više toga čitali o stvarnim zločinima te smo - kad je Spotify izašao u Hrvatskoj - odlučili započeti i podcast. Podcast kao format je nešto što nam je bilo interesantno pa smo prirodno spojili te dvije niše.”
Nakon podcasta prirodno je bilo da napišu i zajedničku knjigu. “Svaki tjedan istražujem po jedan slučaj kako bih ga prezentirala u podcastu, pa mi je knjiga bila nekakva prirodna ekstenzija tog posla”, kaže Kozina. Zanima me po kojim su kriterijima birali glavne (anti)junake svoje knjige i kako su proveli istraživanja. “U knjizi je deset slučajeva, od kojih smo tri već prošli na podcastu, dok su ostali bili još neobrađeni. Tražili smo različite slučajeve koji imaju raznovrsne elemente koje možemo obraditi - motivacije, lokacije, rod, oružja i metode ubojstava. Istraživanje je bilo slično kao i za podcast, ali puno detaljnije i dublje. Članci, knjige, drugi podcasti, dokumentarci, sve su to korisni izvori podataka”, pojašnjava Georgiev-Štimec.
Katia i Filip slažu se gotovo u svemu, no kad ih pitam koji ih je serijski ubojica najviše fascinirao, odgovori se razlikuju. “Ed Kemper mi je oduvijek bio jedan od najfascinantnijih serijskih ubojica. Čovjek s jako groznom i dominantnom majkom - što je vrlo česta pojava u slučajevima koje obrađujemo - koji je zapravo svoju mržnju prema njoj projicirao na druge žene dok na kraju nije i nju ubio. Mislim da je on čisti psihološki primjer ekstremnih mommy issuesa”, kaže Kozina. Georgiev-Štimec je pak izdvojio slučaj Richarda Chasea. “Jedan od njegovih nadimaka bio je ‘Vampir iz Sacramenta’, tako da možete odmah zaključiti o kakvoj se priči radi.”
Ed Kemper (u sredini)
Istražujući nebrojene slučajeve brutalnih zločina, autori knjige “Profil zla” stekli su određenu ekspertizu o psihološkim motivacijama serijskih ubojica. “Mislim da velika većina ljudi koji postanu takve ekstremne individue ima užasno djetinjstvo prepuno zlostavljanja - emocionalnog, fizičkog, nerijetko i seksualnog. Trauma na traumu, često marinirana u nekakvoj mentalnoj dijagnozi koja može i ne mora biti produkt spomenutog djetinjstva, može izroditi osobu koja je spremna i voljna učiniti nezamislive stvari drugima”, smatra Kozina, a s njom se slaže i Georgiev-Štimec. “Primarno nas zanima psihologija ovih slučajeva i možemo reći kako se kod većine problemi pojavljuju u djetinjstvu. Roditelji koji sami imaju probleme, koje onda na psihološki, fizički ili seksualni način prenose svojoj djeci, najčešći je zajednički nazivnik. Stvari koje su neki od ovih ubojica doživjeli i prošli kao djeca stvarno znaju zgroziti.”
Kako bilo, “Profil zla” će svojim čitateljima približiti nestvaran svijet serijskih ubojica, ali će ih - iznad svega - dobro zabaviti. Pisana s ironičnim odmakom, knjiga će pronaći poveznice između slučaja Ivana Milata s traumatičnim iskustvom još jednog australskog Hrvata Joea Šimunića, koji je dobio tri žuta kartona na jednoj utakmici svjetskog nogometnog prvenstva, a Milatove traume ‘opravdat’ će obiteljskim prilikama u kojima je odrastao. “Njegovi roditelji imali su četrnaestoro djece, od čega desetoricu dječaka. Svi su odgajani u katoličkom duhu, dok je otac, naravno, bio nasilni alkoholičar, što nakon četrnaestero djece čak i možemo razumjeti. Zamislite samo koliko kreveta na kat morate slagati!”
