Top News
5470 prikaza

'Hrvatskoj se o glavu obija višegodišnji flert s ustaštvom'

Hrvoje Klasić
Sanjin Strukić/PIXSELL
Odjednom nam savjete iz Srbije dijele oni koji rehabilitiraju Dražu Mihailovića, Mladića, koji negiraju Ovčaru...

Hrvoje Klasić, uz Tvrtka Jakovinu najaktivniji mlađi hrvatski povjesničar, dao nam je intervju o erupciji govora mržnje koja je zapljusnula internet na dan obilježavanja sjećanja na holokaust. Klasić smatra da nema mjesta čuđenju - riječ je, po njemu, o pojavi koja je dugo inducirana, a vrlo neuvjerljivo sprečavana.

Na portalima i društvenim mrežama obilježavanje sjećanja na holokaust proteklo je uz ozbiljnu eskalaciju mržnje, pri čemu se moglo vidjeti dosta antisemitizma. I mi i Europa opet klizimo u desno?

Ni mi ni Europa ne 'klizimo u desno': mi generalno jesmo desno. Zadnjih 27 godina Hrvatska uglavnom ide desnom stranom. Kad kažem 'desno', ne mislim na 'konzervativno desno' kao u razvijenim demokracijama nego na najčešće vrlo vulgarni nacionalizam, koji onda vodi prema antisemitizmima, šovinizmima, vrijeđanjima na nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj bazi. S vremena na vrijeme to u Hrvatskoj eskalira, s obzirom na političku situaciju ili neke događaje, ali mislim da to nikog ne bi trebalo čuditi. Mržnja s weba, o kojoj govorite, ne bi nas smjela iznenaditi, nema u njoj ništa senzacionalno.

U Hrvatskoj gotovo i nema Židova, ali ima antisemitizma, što se osobito jasno vidjelo nakon smrti Slavka Goldsteina, ali nije ni Branko Lustig ovih dana bio pošteđen. Kako to tumačite?

Hrvoje Klasić | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

U trenutku u kojem Hitler dolazi na vlast u Njemačkoj, u Njemačkoj je oko 1,5 posto Židova. Kad vidite svu silinu, svu mržnju, intenzitet i način obračuna sa Židovima, čovjek bi mislio da su predstavljali većinu. Antisemitizam ne mora nužno biti vezan uz broj Židova.

A kod nas su prisutni u promilima.

U Hrvatskoj je od stvaranja države prisutniji nacionalizam i šovinizam usmjeren prema Srbima. Antisemitizam je tu u onoj mjeri u kojoj se tolerira ustaštvo. Tu dolazimo do ključnog problema. Mi zadnjih 28 godina koketiramo s ustaštvom, ne u privatnom nego u javnom prostoru. Ovdje ću malo 'skočiti' na jedan recentan događaj, bez obzira na to što mislim da je potpuno neprincipijelno da politička elita iz države kao što je Srbija - koja rehabilitira Dražu Mihailovića, neki i Ratka Mladića, te koja relativizira zločine, primjerice na Ovčari - dijeli savjete te vrste.

Dakle, nama se kao bumerang vraća činjenica da i mi dijelimo savjete o periodu Drugog svjetskog rata, posebno o Jasenovcu, a da pritom još u Hrvatskoj postoje gradovi s ulicama Mile Budaka. Taj čovjek je bio doglavnik Nezavisne Države Hrvatske. On je potpisao rasne zakone, zbog kojih su ljudi išli u Jasenovac.

Mi i dalje imamo po ulicama i stadionima izvikivanje 'Za dom spremni', imamo vojne postrojbe koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima i, što je možda najgore, ova vlada, prije možda mjesec dana, dodjeljuje novčanu potporu jednom udruženju povjesničara diletanata koji svojim izjavama negiraju ono što se događalo u Jasenovcu. Mi se sad čudimo i dovodimo u situaciju da želimo nekome biti uzor principijelnosti, a u vlastitom dvorištu nismo principijelni već godinama.

Hrvatska i Srbija opet se svađaju zbog Jasenovca. Mrtvi se opet iskorištavaju u političke svrhe, čime ih se na neki način ponižava i u smrti...

Naša prošlost je glavni uteg. Volio bih da se hrvatski i srpski političari, gospodarstvenici, menadžeri, utrkuju tko će više povećati industrijsku proizvodnju, tko će pokupiti više novca iz europskih fondova ili povećati zaposlenost, s obzirom na to da - i Srbi i Hrvati - imamo elite koje nemaju jasnu viziju razvoja, strategije i jedino po čemu se razlikuju, ne samo Hrvati i Srbi nego i Hrvati između sebe, jest prošlost.

To je prošlost Drugog svjetskog i Domovinskog rata, pri čemu je ovo s Drugim svjetskim ratom stvarno nakaradno jer imamo u javnom prostoru ljude koji veličaju poredak i neke ličnosti koje je sav demokratski svijet proglasio zločinačkim. Oni slave suradnike Hitlera i Mussolinija, a neki kod nas se uporno trude iz svih žila taj sustav prikazati kao hrvatski i nametnuti ga kao protutežu partizanskom ili komunističkom, antifašističkom pokretu, i time napraviti medvjeđu uslugu ne sebi nego cijelom hrvatskom društvu.

Opsesivno se fokusiramo na mrtvu prošlost. I svi tako rado vole biti žrtve. Imamo li svojevrsnu viktimofiliju masovnih razmjera?

Hrvoje Klasić | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Kad nemate jasnu viziju budućnosti, onda prošlost postaje isprika za sve. Pokušavate se pozicionirati u svijetu u kojem živite, ako se ne možete pozicionirati kao uspješna ekonomija ili vanjska politika, onda se pozicionirate s nečim gdje vas netko poštuje po bilo čemu, u ovom slučaju kao žrtvu u nekom ratu. Tu onda dolazimo do činjenice da je nakon Drugog svjetskog rata došlo do pumpanja broja žrtava. To se koristilo kako bi se dobila veća ekonomska pomoć nakon Drugog svjetskog rata.

Mislite na pretjerivanje u broju žrtava Jasenovca, kao da ih ionako nije bilo puno?

U tom pumpanju broja žrtava godinama su se te brojke držale bez nekakvih pravih analiza, neki su došli do toga da je u Jasenovcu bilo 700.000, milijun ili koliko već mrtvih, ali kvalitetnije analize slučaja pokazale su da je to apsolutno nemoguće. Mi smo društva apsolutno lišena empatije. Nama postoji samo naša žrtva i samo njihovi zločinci. Uvijek je u igri slavljenje i komemoriranje vlastite žrtve i osuda tuđih zločina i zločinaca. A kada dođe red na vlastiti problem, tu počnu poteškoće.

Bio sam nedavno u Haagu na zatvaranju Haškog suda i razgovarao s nekim istaknutim odvjetnicima i sucima. Oni su mi rekli: sve je bilo dobro kad je Hrvatska potpisala suradnju s Haškim sudom, sve je bilo dobro dok se lovilo i procesuiralo Srbe odgovorne za zločine. Kad su na red došli Hrvati, tad je počelo svakovrsno opstruiranje rada suda. Mi nismo prava pravna država jer sudske presude priznamo samo ako nama idu u korist.

Ali ni mimo sudova nismo previše skloni katarzama?

Da, mi nismo ni građansko i demokratsko društvo jer ne priznajemo tuđu bol, patnju i tuđu istinu. Još živimo kao nakon 1945. godine, još imamo propisani narativ. Nemamo preispitivanje i suočavanje s prošlošću na nekim različitim dokumentima, različitim pristupima, nego ponavljamo pogreške koje su počinili komunisti nakon Drugog svjetskog rata, kad je pogled u prošlost bio ideologiziran, tendenciozan i selektivan. Isto radimo i sad. Imamo tabue o kojima se ne smije govoriti, imamo kultove ličnosti koji su nedodirljivi, imamo narative koji se uopće ne smiju ispitivati. Ponavljamo iste greške.

Pospremanje povijesnih istina pod tepih gotovo uvijek se obije o glavu?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • fukara 18:34 09.Veljača 2018.

    Zbog tih groznih klanja u Jasenovcu i danas nosimo epitet genocidne nacije.

  • vjaceslav 14:54 07.Veljača 2018.

    kako prihvatiti 80 000 ubijenih kad je antropološka komisija u sastav dva slovenca i jedan srbin, a na zahtijev boraca enobea bosne i hercegovine, na prostoru jasenovca, gdje bi očekivali naići na desetke tisuća kostura, jedva pronašla 481 (četiristo osamdeset ... prikaži još!t i jedan)? ili prihvatiti da je u jasenovcu ubijeno 20 101 (dvadeset tisuća sto jedno) dijete mlađe od 14 godina, a diana budisavljević ih spasila 12 tisuća, što daje ukupni broj od 32 101 kozaračko dijete mlađe od 14 godina?