Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata nova vlast u javnom prostoru negirala ono što se događalo u svibnju i lipnju 1945. godine. Naravno da je to bitno otežalo suočavanje s tim tamnim, crnim stranama jugoslavenske povijesti. Kako je vrijeme odmicalo, to je bilo sve teže. Slična priča je ne samo s Jasenovcem nego i s ostalim mjestima masovnih stradanja ljudi tijekom Drugog svjetskog rata od strane ustaša, Talijana i Nijemaca.
Sad je prostor za manipulacije golem jer, primjerice za Jazovku, koju godišnje pohode nekakve ekstremne desne organizacije koje samo komemoriraju hrvatske žrtve, međutim, dokazano je da su u tu jamu bacani pripadnici raznih postrojbi i raznih nacionalnosti. Slična je stvar i s borbama oko Zagreba '45., ali i s borbama u Sloveniji, gdje su pronađene jame s kosturima i truplima. Tamo su se vodile žestoke bitke, tisuće partizana su poginule.
Zašto svi ne pobroje žrtve poimence? To se može?
Kako vrijeme odmiče, sve je teže, možda i nemoguće, napraviti kvalitetan registar poginulih. Mi nemamo kvalitetan registar poginulih i nestalih u Domovinskom ratu. Govorimo o prijelazu s 20. na 21. stoljeće, kad su postojali bitno drukčiji standardi i mogućnosti, ali još ne možemo reći sa sigurnošću koliko je točno poginulih. Iluzorno je očekivati da ćemo doznati točan broj.
Treba uzeti u obzir i to da se u dijaspori, tj. u političkoj migraciji, koja pripadnicima oružanih formacija Nezavisne Države Hrvatske i simpatizerima koji su uspjeli pobjeći iz Hrvatske i Europe, njegovao drugi narativ, koji je preuveličavao ove brojeve, a prešućivao one podatke do 1945., između ostalog i Jasenovac. Slažem se sa svima koji kažu da nisu brojevi ključni, posebno danas, 70 godina kasnije. Važnije je na koji način su ti ljudi ubijeni, zašto su ubijeni, tko ih je ubio, to su ključne stvari.
Je li u Jasenovcu ubijeno 84.000 ili 184.000 ljudi, mislim da je danas manje relevantno nego reći da je to bio državni projekt države koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska i koja je u taj logor smrti slala potpuno nevine ljude, žene, djecu, starce, civile, i ubijala ih samo zbog rasne, nacionalne, vjerske pripadnosti. Treba naglasiti da je '45. godine u svibnju, bez obzira na nepostojanje izričitih zapovijedi, postojao planski provođen projekt da onoga koji se smatrao neprijateljem treba kazniti na način da ih se po kratkom postupku eliminira gdje god se za to pružila prilika.
Zašto predsjednica Republike sama posjećuje mjesta pijeteta?
Ja to ne razumijem i nikad nisam razumio. Predsjednica je javna osoba i njezin posao mora biti javan. Ovakve stvari moraju biti javne. Ako se radi o mjestima koja su dokazano mjesta velikih stradanja, stravičnih zločina, ne vidim zašto bi se to trebalo skrivati i zašto bi se to moralo raditi u tajnosti. Usporedbe s drugima su potpuno nepotrebne. Zašto mi jednom ne bismo usvojili nekakve standarde, upravo zato što smo bili napadnuti, što smo bili žrtva agresije, što je bilo stravičnih zločina nad Hrvatima?!
Mislim da bismo upravo zbog toga trebali na neki način uputiti na jedan novi standard u komemoriranju žrtava kao zalog za budućnost. I pokazati kako imamo snage suočiti se sa žrtvama, zločinima koji su počinjeni prema nama, ali isto tako i sa zločinima koji su pripadnici našeg naroda, naše vojske i policije, učinili drugima. Ja sam bio 1991. godine u ratu, znam da su 99 posto oko mene bili pošteni ljudi koji su branili svoje obitelji, svoje gradove i koji su jedva čekali da završi rat.
Ali svi mi dobro znamo da su oko nas bili i oni koji su sudjelovali na način koji nije baš najpošteniji, koji nema veze ni sa kakvim humanitarnim djelovanjem ili s patriotizmom. Prešućivanje toga ide protiv svih nas i protiv svih onih koji su u cijeloj priči sudjelovali srcem, pošteno i koji se nemaju čega sramiti. Skrivanje svih tih koji su skrivili bilo kakve zločine iza 99 posto ovih... Ne znam kako smo došli do toga da se ta manjina nametne i da su onda oni ustvari na neki način zaslužni što se na Domovinski rat počelo gledati velikim dijelom kao na problematičan baš zato što sami nismo imali snage obračunati se sa svim onim lošim stranama koje su počinjene. Nema tog rata u kojem nisu počinjeni zločini sa svih strana.
Kod nas postoji inflacija tih isprika – Tadić, Mesić, Josipović, Kolinda, Vučić u BiH... Willy Brandt je kleknuo jednom i upisao se u povijest.
Gesta Willyja Brandta ostat će jedna od najpoznatijih gesta 20. stoljeća. No nije problem u gesti nego u onom što je dovelo do te geste. Situacija u Njemačkoj, osoba Willyja Brandta i sve ono što će se razvijati, ta njegova politika, pokazali su da ta gesta nije bila samo na papiru i nije bila samo čisto nekakva forma nego je bila dio sadržaja neke politike. Nama ne trebaju takve geste, nama treba Willy Brandt.
Nama, Bosni i Hercegovini, Srbiji trebaju političari poput Willyja Brandta. Ne geste nego ljudi koji će te stvari raditi stvarno sa srcem, ali kad odu kući, neće zaboraviti na te geste nego će sav njihov rad pokazivati da iskreno misle, da se ispričaju nekome kad upozore na neki zločin itd. Sama gesta je bezvezna ako nije plod cijele jedne politike, u obrazovanju, u medijima, u vanjskoj politici, u svemu.
Nacionalizam jača, a nacije slabe - na kraju će svi odavde otići u Europu? Džaba smo krečili?
Obično to biva tako. Kad ste dovoljno jaki, onda ne obraćate pažnju na neke stvari, ali kad ste slabi, obraćate na puno stvari. Hrvatski patriotizam je najjači bio kad je bio ugrožen bilo u Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji... Tad vas osjećaj da ste inferiorni i zanemareni potiče da postanete sve glasniji. Veliki sam protivnik nacionalizma i uvijek ću radije birati građansku od nacionalne države. Uvijek će mi važnije biti je li netko stručan a ne koje je nacionalnosti.
To je moj stav, no čini mi se da ovo što se događa u Europi, da je Europa svjesna sebe, svoje misije u budućnosti, mislim da bi se onda svi osjećali puno bolje. No budući da toga nema u Europi, onda se uvijek se pojavljuju alternativna rješenja, gdje svatko prvo gleda na sebe. Sjećam se kad je Poljska ušla u Europsku uniju pa su svi u Velikoj Britaniji svi strepili da će tog dana avioni iz Varšave i Krakowa dolaziti u Veliku Britaniju, ali to se nije dogodilo.
Tako da mislim kako se ni u Hrvatskoj to ne bi trebalo dogoditi, to se vrlo lako može riještiti pametnim politikama pametnih političara. Europa pruža brojne mogućnosti, no ja i dalje ne vidim da mi imamo političare koji imaju jasnu strategiju i viziju, entuzijazam i znanje što učiniti s državom i s društvom.
Što mislite o Vučićevu posjetu Hrvatskoj?
Apsolutno podržavam svaki oblik razgovora i suradnje, ne samo hrvatskih i srpskih političara nego i gospodarstvenika, intelektualaca i, naravno, običnih ljudi. Međutim, moram priznati da mi je ipak zasmetao jedan dio u predsjedničnu govoru, koji bih pribrojio višegodišnjim pokušajima povijesnog revizionizma kad je u pitanju odnos prema jugoslavenskoj povijesti.
Kao da predsjednica pokušava sve one koji su živjeli u toj zemlji, kao i one koji nisu, uvjeriti da je Jugoslavije bila isključivo vrijeme i prostor sukoba, a ona je bila puno više od toga, ne zanemarujući sve pogreške, pa i brutalnosti. To je bila zemlja u kojoj su i Hrvati i Srbi pokazali da mogu i živjeti i surađivati, zemlja koja je i Hrvatima i Srbima donijela velik napredak u standardu, kulturi, industriji, poljoprivredi, o prosvjeti i školstvu da i ne govorimo.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Zbog tih groznih klanja u Jasenovcu i danas nosimo epitet genocidne nacije.
kako prihvatiti 80 000 ubijenih kad je antropološka komisija u sastav dva slovenca i jedan srbin, a na zahtijev boraca enobea bosne i hercegovine, na prostoru jasenovca, gdje bi očekivali naići na desetke tisuća kostura, jedva pronašla 481 (četiristo osamdeset ... prikaži još!t i jedan)? ili prihvatiti da je u jasenovcu ubijeno 20 101 (dvadeset tisuća sto jedno) dijete mlađe od 14 godina, a diana budisavljević ih spasila 12 tisuća, što daje ukupni broj od 32 101 kozaračko dijete mlađe od 14 godina?