Godinama prije nego što je Fidel Castro, prkosni lider revolucionarne Kube, umro 25. studenog, o njegovoj smrti izvijestilo se mnogo puta. Prvi put to je bilo prije 60 godina, kada su New York Times i neke druge novine na naslovnicama objavile da je poginuo u neuspjeloj invaziji na Kubu 2. prosinca 1956. Tadašnja kubanska vlada pod Fulgenciom Batistom proširila je lažnu priču kako bi obeshrabrila pobunu koju je poveo Castro. Mjesecima je svijet vjerovao da su Fidel i njegov mlađi brat Raul neslavno skončali na zabačenoj kubanskoj plaži. Istina o tome da je Fidel ipak živ nije bila poznata sve do sljedeće veljače kada je izvjesni američki novinar prošao kroz nekoliko vojnih blokada po cestama, često i prerušen, kako bi došao do pobunjenika u njihovom planinskom skrovištu u Sierra Maestri na Kubi.
Bilo je to kratko nakon zore sa slabašnim zimskim suncem koje se još probijalo iznad planinskih vrhova i šuma orošenima kapljicama od noćne kiše kada se pred njim ukazao mladi i vrlo živi Fidel Castro. Bila je veljača 1957. i američki reporter bio je hipnotiziran. "Bio je to impresivan čovjek, snažan, visok više od metar osamdeset, preplanuo, okruglog lica, razbarušene brade", napisao je Herbet L. Matthews u svojoj ekskluzivnoj priči na naslovnici New York Timesa. "Osobnost tog čovjeka bila je očaravajuća. Bilo je lako vidjeti i da ga njegovi ljudi obožavaju, a i zašto je uspio pridobiti maštu kubanske mladeži diljem otoka. Stajao je tu jedan obrazovan, odlučan, fanatičan idealist, hrabar i s izvanrednim osobinama vođe."
Susret Matthewsa, 57-godišnjeg ratnog izvjestitelja i izvrsnog kolumnista, s 30-godišnjim revolucionarom s diplomom prava, označio je početak onoga što će prerasti u kompleksan i za neke problematičan odnos koji je pomogao pri Castrovom usponu na vlast. To je prouzročilo i najraniju zabrinutost o istini onoga što se pojavljuje u vijestima, odnosno onoga što danas poznajemo kao "lažne vijesti". U sljedećih pet godine Mathewovi izvještaji stvorili su mit o Castru, o genijalnom latinoameričkom Robinu Hoodu koji se bori za siromašne i obespravljene. Autorovi blještavi opisi doveli su i do simpatija kubanskog vođe, kao i do podrške u američkoj javnosti. Pripomogli su također učvršćivanju Castrovog prisustva na otoku i odigrali bitnu ulogu u izgrađivanju dramatičnog lica revolucije, što je konačno dovelo do nuklearne krize 1962. koja je umalo svela zapadnu hemisferu na pepeo.
Castrov uspon počeo je 1. prosinca 1956. kada je mladi pravnik sa svojim mlađim bratom, argentinskim liječnikom Ernestom "Che" Guevarom i još 79 mladih Kubanaca pokušao pristati u prekrcanoj drvenoj jahti "Granma" pristati na Kubu na jugoistočnoj obali provincije Oriente. Planirali su pridružiti se svojim simpatizerima na otoku i pokrenuti pobunu kojom bi svrgnuli pukovnika Fulgencija Batistu koji je zemljom povremeno vladao još od 1933., ponekad i kao marionetski predsjednik. Nakon što je nekoliko godina bio izvan vlasti, Batista se natjecao za predsjednika 1952., a nakon što se suočio s činjenicom da mu prijeti skoro siguran poraz na izborima, pokrenuo je vojni puč i spriječio izbore, uključujući i one za kongres na kojima se kandidirato i Fidel Castro. Fidel je tada posegnuo za oružjem protiv Batistinog režima i u jutro 26. srpnja 1953. sa suborcima napao vojne barake Moncada u Santiagu u istočnom dijelu Kube.
Napad je ispao fijasko, jer su Batistini vojnici pobunjenike ili pobili ili zarobili većinu revolucionarnih pobunjenika. Fidel i Raul su uspjeli pobjeći, da bi se ubrzo našli u okruženju i da bi ih vojnici poslali u zatvor. Manje od dvije godine poslije toga Batista, koji je mislio da je pobuna uništena, pustio je iz zatvora braću Castro i ostale koji su sudjelovali u tom napadu. Ali Fidel i Raul nisu bili gotovi i praktično odmah su nastavili borbu. Braća su otputovala u Meksiko gdje su pronašli podršku i dobili novac za kupnju oružja i tu rabljenu jahtu Granma kako bi se krajem 1956. ili vratili na Kubu ili poginuli. Pobunjenici su iz Meksika krenuli 25. studenog 1956., točno 60 godina prije Fidelove smrti, ali su do Kube stigli dva dana kasnije nego što su planirali, čime su zakasnili ustanak koji je trebao buknuti točno u trenutku kad oni pristanu.
A to nije bilo i sve što je krenulo po zlu. Umjesto da se usidre u plićaku plaže, brod se zabio u mangrovu močvaru, daleko od obale. Pobunjenici su se morali probijati kroz more koje im je dosezalo do prsa i zato su iza sebe morali ostaviti većinu svojih zaliha. Usto, Batistine snage su ih čekale. Njegovi su avioni pobunjenike mitraljirali i bombardirali dok su se probijali prema kopnu. Mnogi su poginuli, ali ne svi. Te noći novine diljem svijeta prenijele su izvještaj UPI-ja da su avioni i pješaštvo zbrisale pobunjenike skupa s Fidelom Castrom. Većina pobunjenika i jest bila ubijena ili zarobljena, ali su se Fidel, Raul, Guevara i šačica drugih ipak uspjeli domoći obronaka Sierra Maestre, kolijevke kubanskih revolucija. Podigli su logor, vidali si rane i počeli s regrutiranjem svojih simpatizera. Batistina vlada nastavila je još tjednima izvještavati da je Fidel mrtav, a on je ostajao za njega tako nekarakteristično pritajen.
A onda je u jednom trenutku odlučio da je vrijeme da svijet dozna istinu. Znao je da je kubanske novinare previše strah Batiste da bi prenijeli priču i zato je poslao po stranog izvjestitelja. New York Timesov izvjestitelj iz Havane R. Hart Phillips pokrivao je Kubu desetljećima, ali je samo nekolicina ljudi na otoku znala da je R. Hart Phillips zapravo žena, jedna od rijetkih novinarki tog doba. Bila je iznenađena kad je doznala da je Fidel preživio, ali i preplašena da bi jedna tako zapaljiva priča dovela do njenog izgona. Osim toga Castro je bio na glasu kao usijana glava i zbog onoga što je znala o napadu na Moncadu, nije baš vjerovala da bi ta pobuna mogla uspjeti. Odbila je intervju, ali ga je i ponudila svom kolegi u uredu Tedu Scottu s NBC-a. Ali i on je odbio, iz istih razloga. Phillips je shvatila da će jedini način da novinar napravi priču biti da doleti na Kubu, intervjuira Castra i odmah potom napusti zemlji, prije nego što se priča objavi.
Nazvala je New York i proslijedila informaciju Matthewsu, koji je pak žarko želio obaviti taj intervju. U društvu svoje supruge Nancie, Matthews je ubrzo stigao. Nekoliko su dana čekali u hotelu u Havani u kojem su odsjeli prije nego što su dobili signal da je put prema brdima slobodan. Njihov je plan bio da u planine odu pod krinkom američkog plantažera i njegove supruge koji su u potrazi za novim plantažama. I upalilo je. Vojska ih je propustila kroz barikade sve do Sierre. Pobunjenici su Nancie zbrinuli u sigurnoj kući, a Matthewsa poveli sa sobom sve do ruba Sierre, gdje je počeo s napornim cjelonoćnim usponom. Pothlađen, umoran, gladan i izboden komarcima, Matthews je došao do logora malo prije zore i tamo čekao sa svojom pratnjom da Castro napokon dođe iz šume.
Razgovarali su satima, nekad na engleskom, ali uglavnom na španjolskom, dok je Matthews zapisivao rijetke bilješke na nekoliko listova ispresavijanog papira. Zabilježio je opis Fidelovog oružja teleskopskim vidom i usput izbrojao pobunjeničke vojnike koji su se uokolo kretali. Matthewsa su nahranili i potom su Castro i on zapalili cigare. Prije nego što je otišao, reporter ga je zamolio da mu se u notes potpiše uz datum kako bi imao materijalni dokaz da je obavio intervju s njim. Potom je otišao i pridružio se Nancie. Jedan od Fidelovih ljudi odvezao ih je sve do Havane gdje su se ukrcali na avion za New York, a bilješke s intervjuom, sakrili su u Nanciein pojas, gdje su bili sigurni da nitko neće pretraživati. Matthews je o tom dramatičnom otkriću napisao tri članka.
Prvi je objavljen u nedjelju 24. veljače 1957., u broju u kojem je New York Times na naslovnici objavio da Fidel ne samo što nije mrtav još od prosinca, nego prikuplja snagu. Još važnije, Matthews je predstavio takvog Fidela koji vlast ne želi za sebe. "Prije svega", citirao je Castra "mi se borimo za demokratsku Kubu i kraj diktature." Castro je naglašavao da je njihov cilj ponovna uspostava vlade u skladu s ustavom i održavanje izbora. Kubanski revolucionar je rekao da ne gaji nikakvo neprijateljstvo prema SAD-u ili američkom narodu i nije natuknuo baš ništa što bi makar izdaleka ukazivalo na komunističku ideologiju. Kad se pojavio taj prvi članak, Batistina vlada ga je nazvala "poglavljem fantastičnog romana".
Unatoč tome što se na naslovnici pojavio Castrov potpis iznad fotografije njega kako drži oružje, kubanski službenici zabilježili su da fotografija Castra i reportera ne postoji. Sljedeći dan Times je objavio zamućenu fotografiju Matthewsa i Castra kako puše cigare. Zbog loše kvalitete fotografije nisu je objavili prije nego što je Havana dovela u pitanje vjerodostojnost priče. Batistini cenzori držali su većinu stranih novina izvan zemlje, a i one koje su dopuštali na Kubi, jako su cenzurirali. Čak i primjerak koji je došao do američkog veleposlanika na Kubi nije imao Matthewsov članak. Ali, Castrovi poklonici u SAD-u bili su pametni.
Prikupili su mnoštvo poštanskih adresa i razaslali fotokopije tisućama simpatizera, opinion mejkera i vodećh poslovnih ljudi. Uskoro su na Kubi svi znali da je Fidel živ i da nastavlja svoju pobunu. Skoro dvije godne poslije toga Fidel se borio protiv Batistine vojske. Ali, nakon što je administracija predsjednika Eisenhowera obustavila prodaju oružja Batisti 1958., kraj je bio jasan. Na Staru godinu 1958. Matthews je bio na primanju u Havani, Fidel je i dalje bio ukopan u Sierri, a Batista je s obitelji, s najbližim suradnicima i gomilom blaga odletio iz Havane za Dominikansku Republiku. Sljedeći dan pobunjenici su prodrli u glavni grad i preuzeli kontrolu. Castro se spustio s planine i polako se provezao kroz zemlju. 8. siječnja trijumfalno je ušao u Havanu. Dan poslije Eisenhowerova administracija službeno je priznala novu vladu, koju su činili umjereni kubanski dužnosnici koji su ograničavali Castrovu vlast nad vojskom. No, to nije potrajalo. Kada se Castro pojavio u SAD-u nekoliko mjeseci nakon toga, dočekali su ga kao prvoklasnu zvijezdu.
Eisenhoweer se s njime odbio susresti, ali se Castro zato susreo s potpredsjednikom Richardom Nixonom koji je potom izjavio da je Castro "ili nevjerojatno naivan u vezi komunizma ili pod utjecajem komunističke ideologije". Nixon je otvoreno rekao da smatra da je posrijedi ovo drugo. U New Yorku Castro je govorio ispred Overseas Press Cluba. Po prvi put se pohvalio da je zavarao Matthewsa kako bi ovaj povjerovao da su Castrove snage snažnije nego što što su doista bile, i to tako što su ih, za vrijeme intervjua, stalno obilazili jedni te isti ljudi. Matthews je uvijek tvrdio da ga ovaj nije uspio prevariti, ali je nesumnjivo bio zaslijepljen Castrovom tajnom vezom s marksističkom ideologijom kao što su bili i neki Kubanci koji su se s njime borili rame uz rame.
Pobunjenički zapovjednik Huber Matos smartao je Castrov zaokret prema komunizmu za izdaju, kao i mnogi drugi. Kubanci diljem zemlje i u SAD-u krivili su Matthewsa i New York Times za sudjelovanje u činu izdaje. Matthews je zadržao svoj ekskluzicni pristup Castru i nastavio ga je braniti skupa s revolucijom, inzistirajući da nije riječ o komunizmu "u nijednom smislu te riječi", čak i nakon što se Kuba sve više stala okretati prema SSSR-u. Ali, nakon što je Castro proglasio svoju revoluciju "socijalističkom" točno u vrijeme invazije u Zaljevu svinja u travnju 1961., Matthews je priznao. Tijekom žestokog petosatnog govora krajem 1961. Castro je prkosno izjavio: "Ja sam marksist lenjinist i to ću biti do posljednjeg dana svog života."
Moć izmanipuliranih vijest da oblikuje događaje u svijetu bila je poznata već tad. U godinama nakon revolucije, Che Guevara je napisao u svojim memoarima da je Matthewsov članak pobunjenicima dao nešto još i vrednije od vojne pobjede. Isto su smatrali i mnogi drugi, posebno protucastrovski nastrojeni Kubanci. U bivšoj predsjedničkoj palači u Havani, danas Muzeju revolucije, jedan cijeli dio posvećen je susretu Castra i Matthewsa iz 1957. Uz obalu Malecona, najpoznatijeg bulevara u Havani, spomenik kubanskim junacima uključuje i mesinganu ploču s Matthewsovim imenom. A duboko u Sierri, na skrovitom platou koji je dostupan samo nakon višesatnog uspona preko polja kukuruza, kroz gustu šumu i preko muljevitih potoka, stoji kameni spomenik koji podsjeća na susret američkog novinara i pobunjeničkog comandantea, susret koji je stvorio mit koji nastavlja inspirirati i proganjati obje zemlje sve do danas.
