Moderni SDP još nikad nije doživio stranački raskol. Ne onakav kakav je imao HDZ nakon sukoba Ive Sanadera i Ivića Pašalića, ili liberali na svom vrhuncu polovicom devedesetih, ili HNS nakon preslagivanja u Saboru, a o pravašima da se i ne govori. Sada su se, međutim, stekli svi preduvjeti da se i stranka Davora Bernardića raskoli i da sve brojniji buntovnici formiraju paralelnu partiju.
Nešto slično, iako ne baš u formi raskola, napravio je Ivica Račan 1993. godine, očistivši reformiranu Partiju od starog kadra i oslonivši se na mlađe političare. SDP je u dva izborna ciklusa gotovo nestao sa scene, ali se 2000. godine uspio dokopati vlasti. Uspio je to i desetak godina kasnije. U tom periodu bilo je odlazaka i isključenja, unutarnjih trvenja i sukoba. Zoran Milanović uveo je za svoje protivnike jednosmjernu "revolving door" politiku, ali nitko od izbačenih nije sa sobom poveo značajan broj pristaša.
Sada se, međutim, SDP našao na nepoznatom terenu. Ne radi se ovdje o pojedincima koji odlaze, poput Bojana Glavaševića, ili nekoliko pobunjenika, poput suspendirane četvorke, već o stotinjak dužnosnika koji su potpisali peticiju protiv Bernardića, kao i o rezigniranom članstvu. Sve glasnije spominje se njihov odlazak i osnivanje nove stranke. Novog SDP-a. Stranke demokratskih popravaka. Ili tako nekako. U pravilu, stranački raskoli ne donose ništa dobro.
Matična stranka dodatno se homogenizira oko autoritarnog vođe, disidenti bauljaju na sceni dok se ne ugase (ili vrate u maticu), politički potencijal se razvodnjava, a biračka baza osipa. U raskolima se manje radi o sukobu koncepta, ideja ili programa. Mahom su to ratovi oko fotelja, utjecaja nad strankom, oko financija i vlasti. SDP danas ne ratuje oko programa, nego oko utjecaja na vođenje stranke.
Radi se o rušenju nekompetentnog i destruktivnog Bernardića, premda su ti isti godinama držali leđa destruktivnom Zoranu Milanoviću. Istina, u tom rušenju ima rezona jer SDP je na aparatima. Ali neka nova stranka ne bi nužno ponudila nikakvu inovaciju, već samo drugačiju lidersku matricu. Godinama se, naime, ne zna što je SDP. Milanović je toliko koketirao s nacionalnom desnicom i neoliberalnom politikom da je doslovno potaracao programsku ljevicu.
Danas Bernardić udara u ljevičarske bubnjeve, govori o radnicima, socijali i obrazovanju, ali ljevičarski tribuni ga ruše jer "vodi stranku sto na sat ravno u zid". Što bismo onda mogli očekivati od nekog novog SDP-a, ako se on ikada izrodi? Nastavak Milanovićeve ili poboljšanje Bernardićeve politike? Odlazak više lijevo ili čvršće prema centru? Isto pitanje vrijedi i za post-Bernardićev SDP. Po čemu bi on točno bio bolji? Ako već ne bi mogao biti gori. Kako god, bio raskol ili ne, posve je jasno da su SDP-u uzmanjkala spasonosna rješenja.
