Ove nedjelje Bjelorusi će ponovno vidjeti Lukašenkovo ime na glasačkom listiću. Uz njegovo, na glasačkom listiću naći će se još četiri druga pozorno odabrana i odobrena imena. Neovisni promatrači nisu dopušteni pa više nego izvjesno da će 71-godišnji diktator ostati na vlasti još jedan mandat.
Izbori, koje je oporba opisala kao "farsu", dolaze četiri i pol godine nakon prethodnih predsjedničkih izbora u Bjelorusiji, koji su izazvali prosvjede diljem zemlje zbog optužbi za lažiranje glasova i bili suočeni s brutalnom represijom, navodi Guardian.
Tada je izbore, uvjereni su Bjelorusi i međunarodni promatrači, dobila Svetlana Tihanovska. Njen suprug Sergej Tihanovski je u prosincu 2021. godine bio osuđen na 18 godina zatvora, jer je navodno organizirao masovne nemire i poticao raspirivanje mržnje. Ustvari je Tihanovski, popularni video-bloger i aktivist, namjeravao biti kandidat na predsjedničkim izborima u kolovozu 2020. On je, međutim, uhićen u svibnju iste godine - samo dva dana nakon što je objavio svoju kandidaturu.
U zatvore strpao 35.000 ljudi
Tihanovska, nekadašnja profesorica engleskog jezika, tada se kandidirala umjesto svog supruga. Ona i drugi pripadnici bjeloruske oporbe odbacili su službene rezultate izbora, koji su Lukašenku 80 posto glasova osigurali šesti predsjednički mandat. Nakon što se Lukašenko proglasio pobjednikom, u Bjelorusiji je došlo do pokretanja do tada nezabilježenih demonstracija.
Lukašenko je brutalno ugušio prosvjede. Optužbe za izbornu prijevaru pokrenule su višemjesečne prosvjede, izvukavši stotine tisuća Bjelorusa na ulice. Vlasti su pritvorile više od 35.000 ljudi, od kojih su mnogi bili mučeni u pritvoru ili prisiljeni na bijeg iz zemlje. Tihanovska, koja je bila jedna od glavnih organizatorica prosvjeda, bila je prisiljena napustiti zemlju i otići u egzil u Litvu.
“Ono što u demokratskom svijetu nazivate izborima nema ništa zajedničko s ovim događajem u Bjelorusiji”, rekla je oporbena čelnica u egzilu Svetlana Tihanovska, govoreći ovog tjedna u Davosu. “Zato što je to uglavnom poput rituala za diktatore kada se ponovno imenuju.”
Budući da Lukašenkove sigurnosne službe čvrsto kontroliraju zemlju, ovaj put se ne očekuju prosvjedi. Tihanovska je rekla: "Sada nije vrijeme da bjeloruski narod izađe na ulice ili organizira vidljive ustanke, jer je razina represije jednostavno previsoka."
Lukašenko je bio otvoren u svojoj podršci Rusiji, nedavno je objavio da Bjelorusija posjeduje rusko nuklearno oružje i da se također nada da će smjestiti najnoviji ruski hipersonični balistički projektil Orešnik. Kako je Bjelorusija godinama pod sankcijama gospodarstvo joj ovisi o Rusiji u koju najviše izvozi, a i uvozi. Prema nizu različitih izvora prosječna plaća iznosi oko 2271 bjelorusku rublju, odnosno oko 667 eura, s tim da su plaće nešto više u glavnom dvomilijunskom gradu Minsku.
Jednim okom gleda na Trumpa
No, s dolaskom Trumpove administracije i sve većim očekivanjima za pregovore o prekidu vatre oko Ukrajine, promatrači kažu da se čini da Lukašenko također pokušava oživjeti svoje odnose sa zapadom. U opreznom potezu koji nagovještava napore da se ublaži izolacija Bjelorusije, Lukašenko je od prošlog srpnja izdao rijetka pomilovanja za 250 političkih zatvorenika, iako je oko 1250 još uvijek u zatvoru.
Također je dopustio ograničeni pristup zatvoru dvjema najpoznatijim oporbenjacima, Mariji Kalesnikavi i Viktoru Babariku, koji su bili izolirani gotovo dvije godine bez kontakta s vanjskim svijetom i nitko ih nije vidio.
Artyom Šraibman, bjeloruski politički analitičar i nerezidentni znanstvenik u think tanku Carnegie Endowment for International Peace, rekao je: "Čini se da su pomilovanja pokušaj Lukašenka da otvori dijalog sa zapadom, ne nužno u očekivanju trenutnog ukidanja sankcije, ali barem da procijenimo hoće li ih u budućnosti biti moguće ublažiti ili ukloniti.”
Ukazujući na izglede za mirovne pregovore u Ukrajini, Šraibman je rekao: "Lukašenko ne bi želio da njegov režim bude izostavljen ako u regiji počne neka vrsta detanta."
Bio je komunistički instruktor političke propagande
Lukašenko je bio omladinski komunistički dužnosnik, instruktor političke propagande u sovjetskoj vojsci i direktor kolhoza. Kada je 1990. izabran u Vrhovni sovjet Bjelorusije o snovao je skupinu Komunisti za demokraciju. Kao predsjednik Antikorupcijskog odbora, tijekom 1993. i 1994. godine populističkom antitržišnom retorikom stekao je znatnu popularnost, pa je na predsjedničkim izborima u srpnju 1994. godine nadmoćno pobijedio favoriziranoga kandidata premijera Vjačeslava Kebiča.
Uklonio političke protivnike i preuzeo kontrolu nad medijima
Nakon dolaska na vlast brzo je počeo graditi sustav koji mu je omogućio potpunu kontrolu nad državom. Godine 1996. proveo je kontroverzni referendum kojim je značajno proširio predsjedničke ovlasti, omogućivši si vladanje dekretima i nadzor nad parlamentom. Postupno je uklonio političke protivnike i preuzeo nadzor nad novinama i televizijom. Njegov režim uveo je stroga ograničenja za neovisne medije, zabranio kritičko izvještavanje i uspostavio sustav državne propagande.
"Ja sam posljednji diktator u Europi"
U razgovoru s novinarima 2012. godine, Lukašenko je dao jednu od svojih najpoznatijih izjava:
"Ja sam posljednji i jedini diktator u Europi, i zaista takvih više nema nigdje u svijetu."
Nakon spornih izbora 2020. godine, usred masovnih prosvjeda, Lukašenko je izjavio: "Neće biti novih izbora dok me ne ubijete", što je izazvalo dodatno nezadovoljstvo građana i međunarodnu osudu, objavio je svojedobno Večernji list.
Posebno zabrinjavajuće su bile Lukašenkove antisemitske izjave koje su izazvale oštre reakcije izraelskog Ministarstva vanjskih poslova. Među najkontroverznijima je komentar o Armeniji gdje je sugerirao da su "Armenci pametni jer među njima nema Židova".
Još 2007. godine Aleksandar Lukašenko koji je izgradio kult ličnosti, nagovijestio je da će svog najmlađeg sina pripremiti za nasljednika jer je „poseban i neponovljiv".
Posljednjih godina često je govorio o potrebi za smjenom generacija. „Moramo pripremiti našu djecu da preuzmu, štite i cijene Bjelorusiju", izjavio je 7. siječnja tijekom posjete crkvi u gradu Logoisku nedaleko od Minska.
