Između korone i potresa: Kako je opstao čovjek...

U ova teška vremena češće nego ikad prije se okrećemo čovjeku, dok nas nepogode zatiču jedna za drugom, bez reda i milosti. I onda se, začudo, u svoj toj muci i strahovima prisjetimo Baretovih  proročanskih stihova kojima nas je odavno gotovo posprdno upozoravao da se gubimo i nestajemo  u obilju ambicija, pohlepe, manipulacija i korupcije pitajući se  „gdje je nestao čovjek…kojim putem krenuti može li itko reći gdje je put ka sreći…Kakva je to istina kad s druge strane je laž izvrnute vrijednosti strah, samo strah, neostvareni snovi,  radiš ono sto ne voliš,…“

Zar je poruka morala biti tako zastrašujuća, poput šokantnog horora života drugih koje smo gledali u filmovima, da bi preko noći postali  sudionicima jedne drugačije stvarnosti, likovi  zbilje kojoj nije dorasla ni jedna filmska iluzija. U nepredvidivosti dugovječne izolacije „obogaćene sa šest sekundi gromoglasne  grmljavine potresa u ozračju idiličnog nedjeljnog jutra. 

Luka Stanzl/PIXSELL

U tim sekundama straha i otrežnjenja zaboravili smo sve megalomanske planove,  sebične porive nadmetanja i licemjernu zaboravljivost na bližnje koji nisu na našem „nivou“.

Bolest ne bira, potres ne selekcionira, ostaje i opstaje tek čovjek, briga o čovjeku, put ka sreći koji podrazumijeva razumijevanje prema svima bez obzira bili oni, ona, ja, ti  ili on bogat ili  siromašan, obrazovan, nepismen, vjernik, agnostik, star, mlad,  borac ili kukavica, lijen ili ambiciozan, snalažljiv,  depresivan, naivan, isključiv…

I svima,  bez obzira na nacionalnu, religioznu i spolnu pripadnost,  taj put treba biti prohodan, a upravo za to se bori Ministar Vili Beroš i njegov Stožer civilne zaštite. Mnogi će  ustvrditi kako nam je Vili Bogom dan,  malo njih će zapitati „zašto su se  tek sada sjetili  Vilija?“.  Bolje ikad nego nikad, tim prije što se na muci prepoznaju junaci, a samozatajni Vili je i više od toga sa svojom 
nepresušnom energijom, autoritetom i  dosljednošću, osoba kojoj vjerujemo. 

Bajke sa sretnim krajem Top News Većina patuljaka pretvorila se u gorostase koji nas spašavaju

Eto, kako se u par redaka i nekoliko citata može mnogo naučiti, samo ako prepoznamo iskrenost, osjetimo poštene namjere i povjerujemo. Jer poruka je ista za sve – Čovjek je središte  koje nikada i ni po koju cijenu ne smijemo izgubiti,  bez obzira tko, kada i kako o tome brinuo. Naši heroji su  liječnici i medicinske sestre, vatrogasci, policajci, vojnici,  a prije svih mi sami.

Kao kovači vlastite sudbine ne smijemo zaboraviti pravila,  ponašati se disciplinirano i  ponizno.  Izolacija nije zatvor, boravak u kući, sretni što nam zidovi  nisu napukli, prihvatimo kao naredbu vlastitoj savjesti, bez bahatog prenemaganja, djetinjastog nadmetanja i pubertetskog corona tulumarenja jer sve to,  u ovim uvjetima – je čin  terorizma,  kao što je rekla dr. Markotić.

Čovjek je središte koje nikada ni po koju cijenu ne smijemo  izgubiti u sebi  i oko sebe. Naučimo se poštivati različitosti, dokažimo da je skromnost vrlina, te da  moralnost nije  zapovjedna forma.

Slike grada i ljudi Top News Zagreb je bio i ostao nepokoreni grad!

Corona i potresi nas otrežnjuju i ukazuju kako ništa više nije važno; ni izbori, stranke, saborska laprdanja, smetlarska mafija, nogometni mešetari i  kukavičji bjegunci od zatvora  i kazne, ili sebičnost Dinamovih igrača kada drhture nad „plaćicama“ koje ne mogu u cjelini dati za nastradale. Siroti, valjda će uspjeti sastaviti kraj s krajem u bespućima vlastite ispraznosti.  

I napokon, za opće dobro, ignorirajmo blogove velikih majstora prevara i krađa koji su povjerovali u vlastitu nedodirljivost. Jer kao što kaže Papa Franjo:

VATICAN MEDIA/REUTERS/PIXSELL

Zato budimo ono što jesmo, zaduženi, osramoćeni, pokradeni, jadni, mizerni, ali  zadržimo iskrenost i poštenje ljudskog bića koje kreće u potragu za čovjekom u sebi i oko nas. Tako će  opstati čovjek.

…Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami, samo  stoj na svjetlu i doći će kraj tami…