Hillary Cilnton bi ovih dana trebala biti u Iowi, gdje će navodno objaviti kandidaturu za predsjednicu, čime će postati prvi demokratski kandidat za predsjedničke izbore 2016. godine. Navodno će kandidaturu objaviti putem Twittera, piše Guardian, na kojem se aktivno aktivno izjašnjava o različitim političkim pitanjima.
Inače ovo nije prva Hillaryina kandidatura, jer je pokušala osvojiti predsjedničko mjesto i na izborima 2008. godine, no tad ju je pobijedio Barack Obama, koji je veliku podršku javnosti pridobio upravo putem društvenih mreža.
Iako je tad izgubila, činjenica je da je Hillary žena koja je došla najbliže tome da stane na čelo SAD-a, države koja se ponosi svojom demokracijom, no koju nikad nije vodila žena.
I dok se žene uspinju na ljestvici moći, većinom država nikad nisu rukovodile žene. Ipak, zanimljivo je znati da je više od 3/4 svih ženskih predsjednica i premijerki na tu poziciju došlo posljednjih 20 godina, kad se ženska prisutnost na tim položajima drastično povećala. Pa čak se i Hrvatska ubraja među naprednije države po tom pitanju.
Spol kao prednost
U SAD-u je posebno vidljiva naklonost muškim predsjednicima i nismo sigurni koliko će se to promijeniti do nadolazećih izbora. S druge strane, mnogi smatraju upravo njezin spol velikom prednosti. Naime, izgleda da će se Hillary povezati s milijunima ljudi kojima je dosta nejednakih mogućnosti. Kojima je dosta toga da se plaće i postignuća ne temelje na jednakim šansama, bilo da je razlog tome spol, boja kože ili obrazovanje, što znači da bi mogla dobiti podršku i muškaraca, a ne samo žena.
Također, prilično velik broj Amerikanaca spreman je sudjelovati u još jednom povijesno značajnom glasanju (prvo je bilo postavljanje Obame za predsjednika), a kad imaju mogućnost glasati za 'promjene', koju veću promjenu mogu izglasati nego ženu predsjednicu.
Trenutačno diljem svijeta zemljama rukovode 22 predsjednice, od Argentine i Liberije do Danske i Južne Koreje. S obzirom da se SAD proziva prvim borcem za ženska prava, bar prema zakonskim pravima, izborom ženske predsjednice simbolički bi pobijedila članica povijesno marginalizirane grupe. Taj bi pak potez mogao motivirati mnoge žene da se uključe u politiku i donose odluke koje direktno utječu na njihove živote.
SAD je jedina razvijena država koja nema plaćeni rodiljni dopust, u kojoj se ne plaća bolovanje, nema pristupačan vrtić ili univerzalno predškolsko obrazovanje. Također, ne postoji mandat prema kojem je obavezna ista plaća za isti posao.
Što se tiče prvog dijela problema, vezanog uz roditeljstvo i djecu, to je veliki problem kojem bi žena predsjednica, smatraju mnogi, pristupila iz osobnijeg aspekta i u kojem bi definitivno mogle uslijediti promjene. Koliko su joj važna djeca, dovoljno govori podataka da Hillary redovito ističe koliko želi uvesti besplatno zdravstveno osiguranje za svu djecu u Americi. Ako se već bori za ženska prava, a uz to je i sama majka, nije suludo pretpostaviti da bi pokušala pogurati promjene po pitanju rodiljnih prava i naknada, ako ne zbog majki, a onda zbog činjenice da novorođenčad zaista treba fizičku prisutnost majke.
Žene naglašavaju kvalitete, a ne igraju na kartu dominacije
Mnogi smatraju da samo zato što je netko žena uopće ne mora značiti da će se više zalagati za ova pitanja, ali s obzirom da se situacija nikako ne mijenja, ne bi bilo loše postaviti ženu na vodeću poziciju i vidjeti hoće li se ona pobrinuti da se stvari napokon maknu s mrtve točke. A ako bi uspjela nešto učiniti i po pitanju jednakih plaća, možda bi se to odrazilo i na ostatak slobodno svijeta, u kojem je to pravo jednakosti često tek mrtvo slovo na papiru.
Politologija je više puta dokazala da žene rukovode političkom moći na drugačiji način od muškaraca. Umjesto da se usredotoče na moć u obliku dominacije, žene često imaju tendenciju naglašavati kvalitete poput energičnosti, dijaloga, kolaborativnog odlučivanja i empatije.
Upravo zato, s predsjednicom na čelu jedne od najznačajnijih svjetskih velesila, svijet bi napokon možda otvorio oči i progovorio i pozabavio se nekim od gorućih svjetskih problema o kojima se ni izbliza ne govori dovoljno, kao što su seksualno zlostavljanje, fizičko i psihičko zlostavljanje, nasilje, trgovina ljudima, seksualno uznemiravanje i spolna diskriminacija. Jer mnogi ne žele progovoriti o tim temama iz straha da ih drugi ne bi ismijali, prozivali seksističkim imenima ili tek da ne bili shvaćeni ozbiljno.
Iako izbor žene predsjednice ne bi automatski uzrokovao društvene promjene, žene bi možda otvorenije progovorile o problemima s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Uz to, sve one djevojčice koje roditelji redovito uvjeravaju da mogu biti štogod požele, napokon bi mogle vidjeti i u praksi da je to istina, pa bi mogle krenuti u 'napad' na više pozicije.
