Allen Welsh Dulles bio je direktor CIA-e od 1953. do 1961. godine. Njegova obitelj imala je dugogodišnje iskustvo s vanjskim poslovima.
Djed s majčine strane, John W. Foster, bio je državni tajnik pod Benjaminom Harrisonom. Ujak, Robert Lansig, držao je isti ured za vrijeme Woodrowa Wilsona. John Foster Dulles, njegov stariji brat, bio je državni tajniku u Eisenhowerovoj vladi, a nije bila tajna da je Allen želio tu poziciju i za sebe.
Ali kad je Allen vodio CIA-u, a njegov brat je bio na čelu države, bilo je malo od uobičajenih trzavica između dvije vodeće vladine agencije. Braća su radila kao dobro podmazana ekipa, a kritičari otada raspravljaju bi li država i svijet bolje prošli da to nije bio slučaj.
Nakon diplome na Princentonu, Dulles se priključio diplomaciji, u kojoj je radio od 1916. do 1926. godine, te je ondje razvio ljubav prema obavještajnom poslu, koja je nastavio trajati ostatak njegovog života.
Nakon toga se pridružio bratu i počeo s njim raditi u odvjetničkom uredu na Wall Streetu, Sullivan & Cromwell, gdje je dobio uvid u to kako zaraditi veće svote. Naime, tvrtka je predstavljala neke od najmoćnijih korporacija na svijetu i, premda je počeo zarađivati više nego što se nadao, nedostajao mu je špijunski posao.
Zatim je došao Drugi svjetski rat, tijekom kojeg je dobio posao vođenja Strateškog ureda - OSS-a u Bernu, u Švicarskoj, gdje je uspostavio neprocjenjive veze s njemačkim pokretom otpora protiv Hitlera. Zahvaljujući tome je osvojio reputaciju kao superiornih špijun koji je imao 'njuh' za uspostavljanje mreže špijuna i planiranje tajnih operacija.
Do trenutka uspona na čelo CIA-e, Hladni rat je porastao od konflikta smještenog u Europi do globalnog prikrivenog sukoba i tajnih agenata u Aziji, Africi i Južnoj Americi.
Bio je to, prije svega, kompleksni, višeslojni sukob s diplomatskim, vojnim i propagandnim komponentama.
Kao i njegov stroži, mrzovoljniji stariji brat, i Allen je gajio duboku mržnju prema komunizmu, te je na Hladni rat gledao kao na borbu između sila svjetla i tame, između slobode i 'ropstva'.
Iskoristio komuniste za svoj proboj
Bacio se na posao, s "domoljubnom odanosti, apetitom za borbom i elastičnim smislom za ono što je dopušteno", pisao je o njemu povjesničar Thomas Powers.
Dodao je i sljedeće: "Hladnoratovski strahovi i uzbune danas djeluju melodramatično i pretjerano, ali za Dullesa, koji je rukovodio CIA-om od Eisenhowerovih dana, tu je i dalje bila prisutna želja za borbom protiv neprijatelja i pobjedom".
Braća su zajedničkim naporima impresionirala Ikea, te su ga uspješno privolili da mi dopušta potrebne provjere gdje god se pojavila i najmanja naznaka komunističke prisutnosti na marginama političke scene.
Dulles braća uspjela su uvjeriti sve oko sebe da bilo što što ima veze s komunizmom utječe na američke državne interese, pa su tako rukovodili i uspješnim CIA-inim udarima u Iranu 1953. i u Gvatemali 1954. godine. Agencija je naime smatrala da ondje komunisti polažu temelje za direktni sovjetski utjecaj, čime bi, kako su objasnili, ometali i prijetili zapadnoj opskrbnji naftom.
Mnoge druge intervencije i antikomunističke kampanje ostvarile su različite uspjehe i bile različitih razina suptilnosti, dok neutralnost nisu smatrali nikakvom opcijom. Pod njihovom paskom, CIA je pratila svaki korak Sovjeta diljem svijeta, te su formirali prilično točnu sliku njihovih vojnih i nuklearnih mogućnosti.
Svojim radom nisu doduše inspirirali romane o Jamesu Bondu, ali su stvorili temelje za američku obrambenu i vanjsku politiku na vrhuncu Hladnog rata, te im se mora odati priznanje što su spriječili mogući nuklearni holokaust.
Druga strana priče
Nova knjiga Davida Talbota, The Devil’s Chessboard: Allen Dulles, the CIA, and the Rise of America’s Secret Government, jedna je od najambicioznijih biografija osobe koja je najdulje bila na čelu CIA-e: Dullesa. U knjizi je razotkrivena američka politika, vanjska i unutrašnja, od početaka Hladnog rata do atentata na JFK-ja.
Talbot se u knjizi obrušio na politiku ondašnjeg doba, te smatra da su tad visokopozicionirane osobe u vladi na demokraciju gledale kao na "prepreku neometanom funkcioniranju korporativne države".
On također smatra da su američke građanske slobode, politika i njezin moralni položaj u svijetu ozbiljno pretrpjeli i dalje trpe zbog toga što se događalo u ono doba.
"Washington su postepeno preuzeli poslovni ljudi, odvjetnici s Wall Streeta i investitori... Tijekom Eisenhowerove administracije, Dulles braća su napokon dobili dozvolu da 'treniraju strogoću' u globalnoj areni. Tvrdeći da brane slobodni svijet od tiranije komunizma, oni su nametnuli američku vlast nad ostatkom svijeta, pomoću nuklearnog terorizma i brutalnosti... Dulles braća su se dokazali kao majstori u iskorištavanju tjeskobe koja je pratila Hladni rat", piše Talbot.
Od mnogih optužbi iz knjige, posebno je zanimljiva ona da se tijekom posljednjih mjeseci vladavine JFK-ja pojavio jasan konsenzus među Dullesovom zlokobnom mrežom financijskih, obavještajnih i vojnih suradnika.
"Kennedy je bio prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Za dobrobit države, moralo ga se maknuti. A Dulles je bio jedini čovjek na poziciji, s vezama i dovoljno odlučan da tako nešto i učini", piše Talbot. I navodi da je Allen to doista i učinio.
Da, Talbot tvrdi da je Allen Dulles posjedovao (i iskorištavao) toliku moć da je naređivao smaknuća nepoželjnih pojedinaca u inozemstvu; da je pomoću svoje CIA-e destabilizirao vlade u državama Trećeg svijeta, pretjerujući s optužbama o sovjetskom podčinjavanju; da je visokopozicionirane obavještajce naciste ubacivao u CIA-u, te da je naredio atentat na ljubljenog američkog, nikad prežaljenog predsjednika.
Iako mnogi smatraju da nema pravog pokrića za to, jer se razbacuje činjenicama, moramo priznati da bi to bila jedna od najnevjerojatnijih, a ujedno i najveća teorija zavjere u povijesti SAD-a.
Ostatak teksta pročitajte u Daily Beastu.
