Hrvatski portali prenijeli su ovih dana zanimljiv razgovor Nigela Faragea, vođe UKIP-a (United Kingdom Independence Party) i jednog od pokretača Brexita, s voditeljicom emisije “Dobro jutro, Britanija”. Razgovor je vođen nekoliko sati nakon objave rezultata referenduma na kojem su Britanci izglasali izlazak iz EU. U emisiji je Farage priznao da jedno od glavnih obećanja izrečenih u kampanji naprosto ne može ispuniti. Naime, UKIP-ovci su u svojoj kampanji mjesecima ponavljali da će 350 milijuna funti, koliko navodno Velika Britanija tjedno šalje u EU, u slučaju Brexita biti preusmjereno u britansko zdravstvo. I sad Farage kaže da je priča od 350 milijuna funti u zdravstvenom sustavu prijesna laž. “Jednostavno to ne mogu garantirati”, rekao je Farage zaprepaštenoj voditeljici, koja ga je podsjetila da je dobar dio od 17 milijuna glasača koji su zaokružili izlaz iz EU to učinio upravo zbog tog obećanja.
“To je bila pogreška, nismo smjeli to reći”, odgovorio je Farage. Voditeljica nije odustajala: “Čekajte, 17 milijuna je glasalo zbog vas, između ostalog i zbog tog obećanja, a vi na kraju kažete da je to bila pogreška?!”. “Tako je”, odgovorio je hladnokrvno Farage. Na kraju se pokazalo da je i visina iznosa prijesna laž, da Velika Britanija ne uplaćuje Uniji 350 milijuna tjedno, kao i mnogo drugih stvari izrečenih u kampanji. Na primjer, obećanje da će se smanjiti useljenički val, a neće, jer to nema nikakve veze s članstvom u EU. Obećano je i da će napuštanjem EU građani uštedjeti 2 milijarde funti na računima za struju, a u stvarnosti računi za struju bit će veći.
Hrvatski su se birači barem na laži naviknuli
Britansku novinarku Farageovo ponašanje je šokiralo, ne znamo kako je ono djelovalo na širu javnost, no na prosječnog hrvatskog građanina ono bi trebalo djelovati utješno. Jer, eto, ne lažu samo domaći političari koliko su dugi i široki, već se laže i u starim, razvijenim demokracijama. A mi smo ovdje, valja podsjetiti, na laž navikli. Štoviše, predizborne laži gutamo bez ikakva zazora, nelagode, srama, s nevjerojatnom lakoćom: što prozirnija laž, to bolje. Bilo da je riječ o jeftinim, kokošarskim lažima poput one o 1000 eura za svako novorođeno dijete, do raskošne predizborne laži Kolinde Grabar Kitarović o tome da će deblokirati račune građana (udruga Blokirani podržala ju je zbog toga) te da će za njezina mandata blagostanje hrvatskih građana nadmašiti blagostanje građana EU. Tko se danas sjeća tih obećanja, tko će predsjednicu podsjetiti na njih, tko će joj na sljedećim izborima uskrati glas zbog iznevjerenih obećanja? S tim u vezi, potpredsjednica HNS-a Anka Mrak Taritaš izjavila je početkom tjedna kako je vrijeme da se neispunjena obećanja i “kubik neispunjenih projekata” definiraju kao brend hrvatske politike. Podsjetila je na Muzej prekinutih veza, koji je postao izvozni proizvod, dodavši da nema nikakva razloga da to ne postane i Muzej neispunjenih političkih obećanja. Primarna meta njezine zajedljivosti je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, vjerojatno hrvatski prvak u neispunjenim obećanjima. Evo samo nekoliko najzvučnijih Bandićevih neispunjenih obećanja: tunel ispod Medvednice (projekt koji ima završene studije i analize), odlagalište otpada, metro, nova sljemenska žičara koja će, kako je Bandić najavio 2014., ići ne samo od Dolja do televizijskog tornja nego će prebaciti Medvednicu i spustiti se do Bistre, rekonstrukcija Doma sportova, gradnja kongresnog centra.... I tako dalje, i tako dalje.
Bandić je hrvatski prvak u lažnim obećanjima
Ništa od toga, međutim, ne sprečava Zagrepčane da ga opetovano biraju za gradonačelnika. Ovdje se postavlja pitanje na temelju čega glasa prosječan hrvatski birač. I što on zapravo zaokružuje kad na izbornoj listi zaokružuje neko ime? Je li mu važan izborni program? Dosadašnji rad i uspjesi političara i stranke kojoj pripadaju? Njihovo poštenje? Dojam je da prosječnom glasaču ništa od toga nije previše važno. Da on najčešće glasa na temelju ideološke i svjetonazorske bliskosti, da se pri izboru rukovodi srcem, a da se mozak uopće ne petlja u taj posao. Da predizborna obećanja ne shvaća kao ugovor koji obavezuje stranu koja ih daje da će ih, dobije li povjerenje građana, u potpunosti provesti. I za stranu koja ih daje, i za stranu koja ih guta, predizborna obećanja samo su neobavezna zvučna kulisa predizbornog cirkusa, poput šlagera koji se pjevaju na skupovima. Reakcije Britanaca nakon referenduma pokazuju da mnogi od njih nisu shvaćali čemu daju svoj glas i kakve su stvarne, krajnje posljedice njihova čina. Nema sumnje da je isto i s hrvatskim glasačima. Da ne shvaćaju čemu ili kome daju svoj glas i da će vrlo rijetko za loše (kriminalne) posljedice vladavine stranke koju su izabrali okriviti i sebe, preuzeti dio odgovornosti za to. Rječju: da ne shvaćaju ozbiljnost i težinu poteza kojim na glasačkome mjestu zaokružuju jedno ili više imena. I zato nam i jest ovako kako nam jest.
Sekularna država i trometarsko raspelo
U tjednu koji su obilježile političke laži i iznevjerena obećanja vodstvo jedne još parlamentarne strančice iz domoljubne kvote iznijelo je i svoj, najblaže i najuvijenije rečeno, trogloditski program. Kao ciljeve svojeg djelovanja istaknuli su postavljanje trometarskog raspela u Saboru te uništenje Hrvatske kao sekularne države. Znajući intelektualne dosege saborskog dvojca te strančice, znajući da ni najmanjeg pojma nemaju što je sekularna država i što je njezina alternativa, možemo vjerovati da bi oni ta obećanja i ispunili. Dobiju li na izborima tridesetorostruko više glasova nego što im daju ankete.
