Znate li za onaj kad su Štefa doveli pred sud i suočili ga s činjenicom da imaju 10 svjedoka koji su vidjeli da je mlatio svog susjeda. "Kaj? Samo 10!? Ja vam bum dopelal njih 100 koji me nisu vidli!", genijalno se branio Štef. Slična logika stalno se pojavljivala i u Saboru tijekom rasprave o sudbini ministra Pave Barišića, optuženog za plagiranje znanstvenog članka. Tako i jest bilo moguće da se žestoka bitka o konačnoj prosudbi u jednom izrazito akademskom sporu rješava na tipičan hrvatski, kokošarski, čitaj saborski, politički način - na političke mišiće.
U konačnici je 72 uglavnom HDZ-ovaca, manjinaca, desničara i srodnih opcija glasalo za povjerenje ministru, 18 je bilo suzdržanih, netko će primijetiti da je riječ o domobranski raspoloženom Mostu, te 49 za nepovjerenje Barišiću kao ministru oko SDP-a i HNS-a. Doista se ispostavilo da je saborska rasprava večer prije bila puka igra iscrpljivanja. Premijer Andrej Plenković konstatirao je u jednom trenutku da je naprosto stanje takvo da je dio akademske zajednice stava da Barišić jest, dok je stav drugog dijela da nije plagijator.
Miroslav Tuđman je Ivanu Pernaru rekao da se sad junači, a prije samo nekoliko dana je "cmizdrio kad su mu skidali imunitet". Pernar je lijevo-desne političke krokodilske suze okrenuo na svoj mlin, na njegov progon kojim mu je zabranjeno vrebanje djece po hrvatskim školama. Pernar se na trenutke doista gubio, no to nije smetalo nekolicinu SDP-ovaca i HNS-ovaca da mu replicira kao da je riječ o nekome tko se ponaša sasvim racionalno.
Uostalom, ni oni se često nisu ponašali ništa bolje. HNS-ova Nada Turina Đurić počela je razumno, pitajući premijera na što su se mogli referirati ako ne na odluku etičkog odbora Sabora. Da bi odmah u nastavku sve otišlo k vragu kad je ustvrdila da ona nakon odluke odbora više ne mora imati blagog pojma o materiji problema, o plagijatorstvu i temi spornog Barišićevog članka, otišavši toliko daleko da je Barišića nazvala "robom s greškom".
I s pravom joj je HDZ-ova Majda Burić nabila na nos da je riječ o svinjariji, o doista nepotrebnom vrijeđanju čovjeka. A onda odmah zatim lupila da je riječ o "mizandriji". Bila je to u tolikoj mjeri suluda večer u Saboru kakva se ne pamti odavno. Izmaltretirani Barišić je lupetao da se ovakvo čerečenje u Saboru ne pamti još od 19. stoljeća. Bojan Glavašević je objašnjavao da je medijski linč samo situacija u kojoj se nekoga na ulici na kraju fizički napadne.
HDZ-ovci su, skupa s premijerom, napadali opoziciju zato što joj je navodno cilj srušiti vladu. A što očekuju da bi opozicija trebala raditi!? Pa su se sjetili izvlačiti iz šešira Željka Jovanovića i njegovo ministriranje, kao primjer da bi, valjda, nečije svinjarije ranije trebale opravdavati nečije tuđe svinjarije danas. Istini za volju, nije se proslavio niti Jovanović kada se suočio s jasnim dokazima da je Ivan Đikić doista govorio u njegovo doba da im je neformalni savjetnik.
Bila je to stvarno katastrofalna večer... Hrvatski saborski zastupnici otišli su toliko daleko u domenu suludog da su podršku svojim stajalištima oko Barišića potkrepljivali on-line anketama. Pa su se jedni pozivali na Index, a drugi na Večernji list. I zapravo je jedan od rijetkih lucidnih trenutaka bio onaj kad je Arsen Bauk zafrkavao Mira Bulja da se uporno ne javlja za riječ, samoproglašeni narodni tribun koji se za razne prethodne teme u Saboru javljao 400 ili 500 puta.
Bila je to i dobra žaoka na Mostovo očito nekakvo kalkuliranje, ali prije svega izrazito duhovito, jer bi doista bilo zanimljivo vidjeti što bi jedan Bulj imao relevantno za reći o znanstvenom članku, OK, neki tvrde oglednom članku, iz područja filozofije u zapetljanoj raspravi o plagiranju. Razum je te večeri u Saboru bio ugrožena vrsta, i to u točno onolikoj mjeri u kolikoj se ovoj zemlji tepa kao o "Hrvatskoj zemlji znanja", unatoč tome što se diči katastrofalnim niti 1-postotnim izdvajanjem za znanost i polapostotnim za kulturu.
