"Hrvatska je izgubila ekonomski suverenitet nad bankama, telekomunikacijama, turizmom, trgovinom, sirovinama, a po istom, kompradorskom principu vladajući će uskoro predati stranim vlasnicima velike dijelove prehrambene industrije, kao i koncesije nad poljoprivrednim zemljištem, pitkom vodom, morem i obalom, dok su odlučivanje o ostacima brodograđevne industrije već prepustili Europskoj komisiji.
Danas su plaće u Hrvatskoj među najnižima u Europi. Radnicima u Hrvatskoj plaće su pale na 37 posto prosjeka zapadne Europe. Od početka krize 2008. izgubljeno je svako 11. radno mjesto, a nova se ne otvaraju. Vladajući inzistiraju na mitovima o stranim investitorima kojima samo treba stvoriti ‘povoljnu klimu’, ne pitajući koliko je ta klima povoljna za radnike i većinu stanovništva. Vladajući kao i njihova parlamentarna oporba ponavljaju mit o blagodatima EU fondova, zanemarujući činjenicu da je iznos koji je na raspolaganju Hrvatskoj osjetno manji od hrvatskih investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize...
Za hrvatsko se gospodarstvo uglavnom zamišlja da mu spas treba doći izvana. dok se u potpunosti negira asimetrični odnos između centra i periferije Europe, gdje gospodarstvo bogatih ne počiva na njihovim vještinama i sposobnostima, već na povoljnijim uvjetima u kojima se njihove ekonomije razvijaju...", piše, pored ostaloga, u Šibenskoj deklaraciji, dokumentu o suradnji što su ga u subotu, 8. rujna, na Festivalu alternative i ljevice Šibenik, potpisali predstavnici Nove ljevice, ORaH-a, Radničke fronte i SRP-a, uz realno priključivanje Hrvatskih laburista.
Još malo pa će pola desetljeća od prvih izbora za Europski parlament, na koje su izašli najodaniji stranački vojnici i nešto kivnih na bivšeg predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Četvrtina glasačkog tijela izabrala je tad jedanaest hrvatskih zastupnika, među njima notornu Ružu Tomašić, ali i inženjera elektrotehnike iz Vinkovaca, Davora Škrleca. Zahvaljujući njemu, ORaH je, eto, izvanparlamentarna stranka u Hrvatskoj, a parlamentarna u EU.
Zahvaljujući našem doživljaju Unije, na pitanje tko je Davor Škrlec, najbrže mogu odgovoriti samo najbliži Googleu. O gotovo svemu se – izuzmemo li, naravno, Domovinski rat s pratećim posljedicama – u hrvatskom javnom prostoru moglo raspravljati u posljednjih dvadeset i pet-šest-sedam godina, osim o tome treba li ili ne ući u Uniju.
Sve bitnije političke organizacije, skoro sav nevladin sektor, neovisni intelektualci, njih koliko treba, te značajan dio takozvanih običnih građana i građanki, u tom su ulasku vidjeli sveti cilj države i državnosti, nešto što je prirodno poput starenja i podrazumijevajuće poput, recimo, pranja zuba.
To je vrijeme, posebice ono prije samoga ulaska, pokazalo se odmah poslije, bilo vrhuncem društvene pristojnosti i državnosti: Hrvatska na čekanju Bruxellesa i Hrvatska koja, kao, nešto sudjeluje u EU, dijele isto ime, zastavu, grb, službenu valutu i nogometnu reprezentaciju. Sve ostalo se promijenilo – na gore.
Od trenutka kad je ulazak postao pitanje klimave forme – toliko klimave da su mijenjana referendumska pravila, pa je sad legitiman svaki referendum na kojem je sudjelovalo troje glasača – do evo sada, Unija je ili protivnik ili apstrakcija. Njena administracija i sustav vlasti samo ovo drugo. Zapravo, EU se doživljava kao nešto što ima famozne fondove, o kojima nešto piše u citiranim dijelovima Šibenske deklaracije, a ako još nečemu služi, onda su to urote protiv svih hrvatskih interesa, računajući i zdravstveno stanje Andreja Kramarića.
Blažen je život u neznanju sve dok nepoznati uzrok ne izazove vidljive posljedice. One nakon kraja svibnja iduće godine, kad se održavaju izbori, mogu biti takve da će Unijom upravljati Viktor Orban ili će je, sa sebi sličnim ksenofobima, voditi prema nestanku uz neizvjesne ali svakako nimalo ugodne ishode.
Savez malih izvanparlamentarnih lijevih stranaka u Hrvatskoj ne može, naravno, za sedam-osam mjeseci promijeniti ni vlast u Dicmu, a kamoli nešto više, sve i da ima čarobne moći. Šibenska deklaracija, međutim, može podsjetiti veće stranke da izbori što slijede ipak ne služe tome da se plaćom od oko 8000 eura nagrade stranački kolege, partnerice u dekonstrukciji konkurencije, ili daleko sklone oni s kojima se ne može ništa, a oni uporno neće u anonimnost.
Ako, dakle, politički mainstream pokaže da ozbiljno shvaća i sam čin izbora i njihovo značenje, jednaka će percepcija biti i u javnosti, pa će, po defaultu, doći do otkrivanja i onih opcija, organizacija i saveza o kojima se, poput DiEMA 25 Yanisa Varoufakisa, zna i govori manje nego o derbiju malezijske rukometne lige za žene.
Šibenska deklaracija je, kako se to kaže, mali korak za čovječanstvo, no i prvi, onaj najteži, za ljevicu u nas, ali bi mogao biti veliki za ozbiljno percipiranje izbora zastupnika za Europski parlament, drugih po redu otkako se pokazalo da ostvareni snovi na javi nisu očekivano lijepi i otkako se kolektivno pravimo da nam Bruxelles nije glavni grad, odmahujući nehajno rukom na upozorenja da bi nam jednog skoroga dana životima mogli upravljati mađarski ksenofobi, talijanski i švedski neofašisti i, iza njih, mozak groznog, novog svijeta, Steve Banon.
S njima, naravno, može biti samo gore nego danas, kad su plaće u Hrvatskoj, periferiji Europe, među najnižima u Europi, dok je mit o blagodatima EU fondova među najvišima.
