A za filmove je znao reći: "Ma kaj pričate o filmu, to nije realnost, vodi vas na krivi put".
Kad se vratio u Zagreb, posvetio se biznisu s cvijećem, a fakultet je završio tek 1985., s diplomskom temom "Proizvodni i neproizvodni rad". Posao s cvijećem snažno se razvio, iz Nizozemske su dolazili avioni s lukovicama, a šleperi su odvozili tulipane na sve strane. "Kad su stigle devedesete, uvozio sam za cijelu Jugoslaviju voće i povrće, cvijeće i drugo. U jednom danu imao sam na carini po pedeset šlepera", prisjetio se jednom zgodom Ivica Todorić.
Svjedoci se prisjećaju da su u to vrijeme mnogi žitelji Kloštar Ivanića u svojim kućama čistili te lukovice. Prema svjedočenju Marice Kamenarić, njihove susjede iz Kloštar Ivanića, Ivici nije bilo teško ustajati rano ujutro i razvoziti cvijeće po zagrebačkim tržnicama. Kad je trebalo zaraditi, trgovao je prošvercanim petardama, a po kućama je prodavao i jaja. Ivica je na Britanski trg išao prodavati cvijeće, uzimao je od tate auto da vozi maćuhice i šarmirao cvjećarice: "Gospica, biste ovo uzeli prodati?".
Kao i Ante 60-ih, Ivica se koristio inflacijom. "U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do popodne smo zaradili još 600. Distribuirali smo goleme količine cvijeća, voća i povrća u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji". Cvijećem su isprva na veliko trgovalo na tržnici Dolac, onda u Heinzelovoj, pa na kraju na zagrebačkoj Zelenoj tržnici, gdje smo se i sami uputili te se uvjerili koliko je cvjećarstvo, u kojemu su Todorići ostali sve do 2013., bilo lukrativno.
"U socijalizmu je postojala ta kultura kupovanja cvijeća. Prije 35 godina 8. mart je bio takva ludnica, toliko se zarađivalo da si novi Golf mogao kupiti, a od zarade za Svisvete bi krov na kuću stavio! Ma svi su kupovali, a sad je sve to nestalo i teško će se to vratit’ ikad više. Koliko god si donio prodalo bi se, sve na keš, nit’ fiskala nit’ računa. Sad se vode knjige, računi, robe ima kol’ko hoćeš, ali love više nema. Nekad je karanfil bio top cvijet, milijune smo prodavali, sad ni jedan ne možeš prodati.
Cijene goriva su otišle u nebo, a cijene su ostale iste, ali nešto moraš raditi, još zaradimo za kruh, skromno živimo. Sad se sve uvozi, to je najlakše za državu, 25 posto sebi u džep, koga briga za proizvođača. Nekad su bila dobra vremena, sad je to zlo", govore nam cvjećari. Najstarija među njima sjeća se vremena dok se još trgovalo na Dolcu.
"Na Dolcu je bilo lijepo. Je, nije bilo natkriveno, kisnuli smo, al’ je bilo novca. S Dolca smo prešli u Heinzelovu negdje 1991., a oko 2000. smo se preselili ovdje, još dalje od grada". Sjeća li se Todorića? "Kako ga se ne bih sjećala! Dobar čovjek i Ivica i Ante, oni su bili veliki, a mi bili i ostali mali. Oni su prije nekoliko godina odustali od ovoga posla, više nije im bilo potrebno, premala stvar za njih, godišnji promet je pao pa su ugasili tvrtku. Konzum sad uvozi direktno iz Nizozemske, po narudžbi za svaki svoj dućan onoliko koliko mu treba".
Agrokor je registriran kao dioničko društvo 1989., a postali su nešto vidljiviji dvije godine kasnije, kad su kupili zadarsku Tvornicu za preradu soje. Počeo je rat, Zadar se našao pod topničkom paljbom te snovi o sojari i njezinu lučkom potencijalu brzo su raspršeni. Sojara ni danas na posluje dobro, carinici s kojima smo razgovarali kažu kako dođe po jedan brod sa sojom svaka tri mjeseca.
Tako je 1997. u tjedniku Obzor objavljeno da je Agrokor do rata skupio osam milijuna maraka čiste dobiti, magazin Banka piše da je "1989. imao 16 milijuna maraka", dok Jutarnji list kasnije spominje "privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća". Sam Todorić 1993. objašnjava u Večernjem listu: "Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini, to je oko 15 milijuna maraka zdravog novca, a od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita".
Ni danas u Agrokoru nije moguće dobiti precizan odgovor: "U to vrijeme Agrokor je u Republici Hrvatskoj već bio ozbiljna kompanija srednje veličine s realnim potencijalima", odgovoreno nam je u korporaciji. U istom intervjuu Večernjem listu objavljen je zanimljiv podatak, koji možda upućuje na podrijetlo dijela njegove imovine. Todorić u njemu kaže: "Puno robe izvukli smo iz Vojvodine, pa smo tako utopili stare dinare".
Bilo je to doba kad su tegljači sa starim dinarima vozili u druge republike tad još postojeće SFRJ, gdje su pretvarani u devize, a osobe koje su u tome sudjelovale mogle su određeni dio zadržati, dok je većina novca išla za obranu zemlje. O tome tko je koliko zamijenio i zadržao, naravno, ne postoji nikakva dokumentacija, a ono što se zna jest da su tako nastale neke od danas najbogatijih hrvatskih dinastija.
U koncernu sad tvrde da "Agrokor ni jedan dolar nije zaradio plaćanjem starim jugoslavenskim dinarima, time se nikad nije bavio. Dok je dinar bio redovito platežno sredstvo, njime smo obavljali normalne poslovne transakcije".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
zašto je čudno što je bio u gardi .bio sam i ja u istoj kasarni još 1965. moj otac je bio u domobranima 5 mjeseci a stric 2 godine s prekidima.
Jedino što tata nije zatvoren zbog hrvatskog domoljublja i "hrvatskog proljeća", već zbog pljačke i uništavanja "Agrokombinata"...ali, danas se ionako svašta trpa u domoljublje...
i osvetio je oca ,samo što čemo svi mi to platiti a svi oni koji su mu pogodovali svih ovih godina trebaju zajedno sa njim u Remetinac,dizao kredite i lovu spremao u inozemstvo iz godine u godinu ,namjerno dovodio agrokor ... prikaži još!r u uništenje s namjerom da hrvatske građane baci na prosjački štap ,ni krivi ni dužni a oni koji su mu se zamjerili bogato nagradio,eeeee moj narode hrvatski, naivnost nas je dovela tu gdje jesmo i to ne više svoj na svome,već svoj na tuđem