Za 10 godina svijet će u odnosu na danas biti skoro pa neprepoznatljiv sudeći po izvještaju privatne američke obavještajne agencije Stratfor za naredno desetljeće.
Iako nevladina agencija, Stratfor svijet promatra iz američkog geopolitičkog ugla, pa tako kao jedno od prvih mjesta na kojem će se osjetiti posljedice onoga što danas pratimo u vijestima, navodi Rusiju koja se ne bi trebala raspasti, ali će po njenim rubovima nastati mnoštvo poluatonomnih regija.
Kao uzroke agencija navodi slabljenje središnje političke vlasti u Moskvi pod utjecajem sankcija, slabljenja rublja, niskih cijena nafte, sve viših vojnih troškova i unutarnjih političkih trzavica. Do nekakve pobune u Ruskoj Federaciji neće doći, uvjereni su analitičari Stratfora, kao niti do izdvajanja neovisnih država, ali u ovom obliku Rusija više neće postojati.
Stratfor na osnovu toga predviđa novi problem, a to je osiguravanje nuklearnih i lansirsnih postrojenja koja su razmještena diljem ogromnih ruskih prostranstava.
Jedina sila dovoljno moćna doskočiti takvom problemu bio bi SAD, i to strategijom koja danas definitivno ne postoji, ali bi se mogla u takve regije umiješati ili vojno ili s nekakvom političo-ekonomskom strategijom kojom bi uza se vezalo lokalne vlade.
Najveći dio studije odnosi se na EU i slabljenje unutarnjih europskih političkih veza. Stratfor sljedećih deset godina tako vidi posebno rizičnom po Njemačku, gospodarsku silu koja kao izrazito izvozno orijentirana zemlja ponajviše profitira od zajedničkog ekonomskog prostora na kontinentu.
Pa ako se Europa doista počne razilaziti, Njemačku bi mogla snaći ekonomska stagnacija poput one koja je nedavno zahvatila Japan, a možda i depopulacija 80-milijunske države.
U takvoj situaciji profitirati bi mogla Poljska, zemlja koja već danas svoj ekonomski rast i veličinu počinje pretvarati u ekonomsku moć. Stratfor smatra da će Poljska dodatno dobiti na važnosti i time što je naslonjena na zapadne granice Rusije, te time što se očito sve jače oslanja na SAD.
Za EU Stratfor ne smatra da će se nužno raspasti, ali više neće postojati kao prostor bez graničnih i ekonomskih barijera nasuprot agresivnim regionalizmima i nacionalizmima starog kontinenta iz prošlosti. Agencija predviđa nastanak četiriju Europa, grupacija koje će se iskristalizirati po međusobnim bilateralnim i multilateralnim sporazumima, neobvezujućima za sve; i to istočna Europa, zapadna Europa, Velika Britanija i Skandinavija.
Stanje na Bliskom istoku na kojem se nekoliko arapskih država trsi održati kao politički entitet – prvenstveno Sirija i Irak, dovest će do toga, piše dalje u izvještaju, da će Turska i SAD neumitno morati ostati saveznici u regiji, možda i čvršći nego danas.
Turska bi u tom slučaju trebala biti ta koja vojno ne bi intervenirala, ali bi politički i vojno odrađivala politiku SAD-a. Zauzvrat bi tražila, pa i dobila ono što Stratfor ne navodi izrijekom, ali je jasno da se odnosi na zaštitu od ruskog utjecaja na Kavkazu i na Crnom moru.
Za Kinu se definitivno ne može reći da je u ikakvoj krizi, ali se njen vrtoglavi dugogodišnji ekonomski rast polako smanjuje, što će vladavinu komunističke partije, neraspoložene za drastične političke promjene, staviti na muke. Dodatni unutarnjepolitički konflikt trebao bi biti i to što je dosadašnji rast bio ograničen na dijelove zemlje uz obalu i duž delte rijeke Jangce.
Za pretpostaviti je da će nerazvijena unutrašnjost također tražiti svoje, vjerojatno će to i dobiti, ali će to naići na protivljenje razvijenih krajeva. A takva podjela znala je biti mjesto političkog razlaza u dugoj i bogatoj povijesti Kine.
Odmah u susjedstvu već danas se pojavljuje nova sila koju valja uzeti u obzir, japanska vojna mornarica. Utjecaj SAD-a u Kineskom moru i Indijskom oceanu već danas opada, pa bi u taj prostor mogao uletjeti Japan s vlastitom mornaricom kako bi zaštitio svoje interese.
Stratfor ne smatra da će Kina, SAD ili bilo tko drugi doista zaratiti oko šačice umjetnih otočića koje je umjetno izgradila Kina. Ali bi SAD mogao u Japanu i njegovoj novoj mornarici pronaći nekoga na koga će oslanjati i vlastite interese.
Agencija ide toliko daleko da ne isključuje mogućnost da kineski rast BDP-a u nekom trenutku jednostavno zaglavi na pozitivnoj nuli. To bi onda otvorilo prostor za 16 nacionalnih ekonomija u usponu u kojima živi 1,15 milijardi ljudi.
Zemlje koje bi na sebe mogle preuzeti ogromnu količinu manufakturnih poslova redom su Meksiko, Nikaragva, Dominikanska Republika, Peru, Etiopija, Uganda, Kenija, Tanzanija, Bangladeš, Myanmar, Šri Lanka, Laos, Vijetnam, Kambodža, Filipini i Indonezija.
Svijet 2026. Stratfor vidi kao planet rastućeg političkog i ekonomskog kaosa u kojem će SAD što namjerno što inercijom, igrati sve manju ulogu. Uz pretpostavljeni nastavak rasta ekonomije i uvoza, te uz sve jeftiniju energiju, SAD bi sve manje intervenirao u vrlo nepredvidljive regionalne prilike. A onda kad bi i intervenirao, bolje bi i pažljivije promišljao te intervencije, primarno pazeći samo na to da ostane mirna i stabilna oaza u takvom svijetu.
