Top News
370 prikaza

Kako je Karamarkova putovnica postala državni problem broj 1

Josip Manolić
Boris Ščitar/ PIXSELL
Josip Manolić jednom je izjavom digao cijelu državu na noge

Opet se u Hrvatskoj energija troši na bizarne, sporedne teme. Po tome smo vjerojatno na prvom mjestu u Europskoj uniji, lako moguće i u samom svjetskom vrhu. 

Prosvjed branitelja u Savskoj | Author: Grgur Zucko (PIXSELL) Grgur Zucko (PIXSELL)

Po žvakanju davno prežvakanih tema, po interesu za stvari i događaje koje je davno prekrila arhivska prašina, ako se tako može govoriti u digitalno doba.

Samo u Hrvatskoj, naime, mjesecima vijest dana može biti šačica razvojačenih veterana za koje se ne zna koga točno predstavljaju, a ni sami baš nisu sigurni što žele. 

Svako malo mijenjaju svoje smušene zahtjeve, a sad opet traže da se objavi, vele, “registar agresora”. To je novum, endemska inicijativa moguća samo na ovom prostoru - objaviti imena svih pripadnika neprijateljskih vojnih formacija. 

Nejasno je ovdje koja je svrha objavljivanja takva spiska, to više što je predsjednik Tuđman davno abolirao pobunjene Srbe, osim, pretpostavljam, osumnjičenika za ratne zločine.

Svejedno im je, tvrde veterani, ministar obrane Ante Kotromanović obećao da će takav registar biti objavljen.

Nisu precizirali u kojoj prigodi im je to obećao: na sastanku u ministarstvu branitelja ili onom u susjednoj birtiji, što je također hrvatski novum - da se ministar s prosvjednicima sastaje u lokalnoj birtiji.

Još je više prašine ovih dana uzvitlano zbog biografije jednog političara. Riječ je o biografiji predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, koju on svako malo “krpa i prekraja”, baš kao gore spomenuti svoje zahtjeve. 

Pa je tako malo diplomirao ove godine, malo one godine, te mu je osamdesetih oduzeta putovnica, te nije, pa je onda kao državni neprijatelj radio u Državnom arhivu, što bi također bio novum u zemlji koja je političke neistomišljenike osuđivala na zatvorske kazne, a ne na ugodne poslove u državnim institucijama...

Sve u svemu vrlo fluidna, živopisna biografija koju je ovih dana aktualizirao još jedan živopisan akter hrvatskoga političkog vodvilja Josip Manolić. 

Josip Manolić | Author: Kristina Stedul Fabac (PIXSELL) Kristina Stedul Fabac (PIXSELL)

Rigidni jugoslavenski komunist, visoko rangirani dužnosnik Udbe, šef jugoslavenskog Sekretarijata unutarnjih poslova, ukratko noćna mora hrvatskih disidenata i emigranata, u godinama prevrata postaje jedan od utemeljitelja HDZa, desna ruka Franje Tuđmana, a do razlaza s HDZ-om 1994. obnaša najviše dužnosti, od predsjednika vlade RH preko koordinatora hrvatskih tajnih službi do predsjednika Županijskog doma Sabora.

Taj žilavi majstor sjene i zakulisnih poslova ovih dana je neugodno iznenadio svojeg bivšeg šegrta i štićenika Tomislava Karamarka kazavši u intervjuu tjedniku Nacional ono o čemu već godinama bruje kuloari, naime da je potonji osamdesetih godina bio doušnik Udbe.

Ta je tvrdnja toliko iznenadila Karamarka, da mu je trebalo gotovo tjedan dana da se oglasi. Za Večernji list izjavio je da će tužiti Manolića, a da će bivši djelatnici jugoslavenske Službe državne sigurnosti posvjedočiti kako je on bio “pod obradom tajne službe” i “žrtva operativne akcije”, a ne dio režima.

Umjesto da dade jasno objašnjenje, Karamarko opet baca dimnu bombu, pokušava verbalno zakamuflirati tu stvar. Za doušnike se, naime, teško može reći da su dio režima. 

Dio režima su profesionalci, ljudi kojima ide staž i socijalno, na primjer, dok su doušnici ljudi iz sive zone, poput sive ekonomije. Neki su to postali dobrovoljno, iz uvjerenja ili koristoljublja, drugi su, kako Karamarko kaže, bili žrtve operativne akcije, postali su doušnici pod pritiskom i ucjenama.

Hrvatska emigracija, ali i Jugoslavija, bile su premrežene obavještajcima, doušnicima i provokatorima, a možemo samo nagađati koliko je njih, s visko rangiranim zvjerkama poput Manolića, pokojnog Josipa Boljkovca, Josipa Perkovića ili Zdravka Mustača, nakon prevrata dospjelo u hrvatske državne institucije. Zanimljivo bi bilo čuti zašto se Karamarko osamdesetih našao “pod obradom tajne službe”. 

Josip Manolić | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

Čime je zaslužio pozornost jugoslavenske tajne policije? Ako je bio protivnik režima, kakvim se danas predstavlja, kako to da nije zaglavio u zatvoru? 

Tih godina u zatvor se išlo zbog sasvim bezazlenih stvari, poput pjevanja “Vile Velebita” na primjer; pamtim slučaj studenata koji su u jednom zagrebačkom studentskom domu osamdesetih pjevali tu pjesmu, tadašnje su novine podrobno pisale o sudskom procesu koji je uslijedio.

Isto tako, ako je Karamarku bila oduzeta putovnica, sigurno je dobio potvrdu o oduzimanju, jugoslavenska policija bila je vrlo pedantna u tim pitanjima, govorim iz vlastitog iskustva. 

I ako nije sačuvao vlastiti primjerak, kopija postoji u policijskom arhivu. Napokon, bilo bi posve nevažno je li Karamarko bio doušnik Udbe ili nije, ne bi bio jedini kojeg je slomila služba u kojoj su važne uloge igrali kasniji utemeljitelji samostalne Hrvatske poput Manolića i Boljkovca, bilo bi to, velim, posve nevažno da se Karamarko danas ne ponaša na vlas isto kao oni čija je žrtva navodno bio. 

Pa tako u nedostatku iole ozbiljnog programa HDZ-a on nudi iskorjenjivanje političkih protivnika, progon “nedovoljnih domoljuba” i “crvenih” i druge stvari nespojive s demokracijom. 

Da ne najavljuje zabranu obavljanja javnih dužnosti svima koji su, poput njega, bili “pod obradom tajne službe” i “žrtva operativne akcije” jugoslavenskog režima. 

Teško je reći što je ovdje tužnije. To što je progonjeni postao progoniteljom, ili to što se predsjednik najveće oporbene stranke opsesivno obračunava s vlastitim odrazom u zrcalu. I to onda servira kao stvar od općeg interesa.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.