Više tjedana, pa i mjeseci boraviti skvrčen u uskom zaklonu u takozvanoj "zoni smrti" – području i do dvadeset kilometara duboko od bojišnice koje gotovo u potpunosti nadziru neprijateljski dronovi. Do položaja se jedva može doći vozilom, a u slučaju ranjavanja praktično nema mogućnosti evakuacije. I opskrba streljivom i hranom je stalna meta neprijatelja. U četiri godine ruskog napada na Ukrajinu je sve to postala svakodnevica duž bojišnice.
Ukrajinski vojnici opisuju za Deutsche Wele kako su oni doživjeli promjenu nakon četiri godine ratovanja s Rusijom.
Kad se sjete početka ruskog napada, vojnici govore o mnoštvu dragovoljaca i dugim redovima ispred mobilizacijskih ureda. Danas je to teško zamislivo. "U vojsku sam mogao tek u rujnu 2022.", priča Oleksandr Kašaba, svima poznat kao "Plazma". Tada je sa svojih 22 godine zapovijedao protuzračnim vodom, a kasnije je prešao u vod sa strojnicama.
U početku - klasičan rat iz knjiga. A onda...
"Na prvoj crti bojišnice je vladao kaos“, kaže Stanislav Kočerha, zamjenik zapovjednika bataljuna bespilotnih letjelica. Početkom 2022. završio je obuku za protuzračnu obranu, a ubrzo je premješten u pješaštvo. "Bilo je puno postrojbi, ali nikakve komunikacije.“ Tek kasnije crta bojišnice postaje stabilnija. "Tada je počeo pravi kopneni rat – pješaštvo, tenkovi, topništvo i zrakoplovstvo bili su ključni. Klasičan rat kakav poznajemo iz knjiga."
U istoj godini presudnu ulogu dobiva zapadno oružje, ponajprije raketni sustavi kao što je HIMARS. "To je bio pravi game changer", kaže Vladislav Urubkov iz zaklade "Come Back Alive", koja ukrajinsku vojsku opskrbljuje vozilima i oružjem te organizira edukacijske projekte. "HIMARS-i su imali golem utjecaj na uspjeh protunapada u Harkivu." Urubkov je u međuvremenu napustio vojsku.
Kineski 'kvadkopter' promijenio je sve
Godine 2023. ukrajinska vojska počinje masovno koristiti kineski kvadkopter Mavic - najprije za izviđanje, a ubrzo i kao borbeni dron koji izbacuje eksploziv. Kasnije dolaze i dronovi‑kamikaze.
Od ljeta 2023. obje ih strane koriste u velikim količinama. "Imao sam sreću služiti u pješaštvu prije nego što su dronovi preuzeli bojište", kaže Oleksandr Kašaba. Zbog toga je gotovo sve što je radio u to vrijeme, danas nemoguće. Tijekom protunapada djelovao je velikokalibarskom američkom strojnicom na samo kilometar i pol od ruskih položaja. Prelazio je velike udaljenosti po otvorenom terenu i obavljao logistiku iz oklopnog vozila – prevozio streljivo i hranu, mijenjao ljudstvo, evakuirao ljude.
Ranjeni su se tada prevozili četiri kilometra do mjesta gdje je čekao evakuacijski tim. Odatle su ih neoklopljenim vozilima prevozili do stabilizacijskog punkta u pozadini. Danas, zbog širenja zone smrti, to više nije moguće. "Tada su ranjeni dolazili do nas nekoliko sati nakon ranjavanja. Danas to traje danima", govori bolničarka nadimkom "Kašan", članica evakuacijskog tima.
U veljači 2024. ruske su snage počele brzo napredovati u Donjeckoj oblasti. Upravo tada počeo se osjećati nedostatak vojnika na crti bojišta, prisjeća se Oleksandr Kašaba, koji je zbog ranjavanja prebačen u stožer.
U međuvremenu se ubrzao i razvoj dronova. Ukrajinska vojska prva uvodi heksakoptere – za napade na udaljene ciljeve, postavljanje mina i logistiku. Paralelno se razvijaju i sustavi elektroničkog ratovanja.
Prema Vladislavu Urubkovu, dronovi‑kamikaze potpuno su promijenili karakter rata. "Najveća promjena dogodila se krajem 2023. i početkom 2024., kad su kasnile isporuke zapadnih topničkih granata.“ Tijekom borbi za Avdijivku Ukrajinci su FPV‑dronovima napadali ruske položaje, jer su Rusi imali prednost u topništvu.
Za Stanislava Kočerhu razvoj FPV‑dronova nije proizašao iz „nedostatka streljiva“, nego iz njihove učinkovitosti i niske cijene. Obje su strane počele masovno koristiti borbene dronove. "Postrojbe su morale kopati položaje, maskirati ih i štititi od dronova. Tehnika se morala povući dalje od bojišta. Na početku rata, tenk je stajao tri kilometra od linije, a od 2024. mora biti deset do petnaest kilometara daleko. Narastao je domet jeftinog i preciznog streljiva.“ Time se pješaštvo moralo povući pod zemlju i manje može promatrati teren. "Zbog toga je neprijatelj sve češće prodirao u malim skupinama“, kaže Kočerha.
