Algoritmi koji su se koristili u najvećoj krađi podataka korisnika na Facebooku zvuče toliko distopijski da su gotovo nevjerojatni. Oni se provlače kroz najtrivijalnije stvari na Facebooku, na postove i 'lajkove', koje korisnici dijele dok pregledavaju timeline. Sve te 'trivijalne' stvari poslužile su kako bi se prikupile osobne informacije o seksualnoj orijentaciji, rasi, spolu, pa čak i inteligenciji i traumama iz djetinjstva svakog korisnika.
Samo par desetaka 'lajkova' mogu dati vrlo čvrste indicije za koju stranku će neki korisnik glasati, otkrit će njihove seksualne sklonosti, hoće li njegov životni partner biti muškarac ili žena, dat će odgovor na pitanje jesu li se roditelji nekog korisnika razveli dok je on bio još u osnovnoj školi, te predvidjeti njegovu otpornost na zlostavljanje.
Sve to se o jednom korisniku Facebooka može doznati bez da uopće imate uvid u njegove poruke u messengeru, bez da čitate njegove statuse i komentare, bez da pogledate ijednu njegovu fotografiju ili iskoristite bilo koju drugu informaciju koju vam Facebook nudi o svakom korisniku.
Prije pet godina sličnu je stvar pokazalo jedno istraživanje na znanstvenom portalu Proceedings of the National Academy of Sciences journal, u kojem je već tada objavljeno da čak i neki slučajni 'lajkovi' mogu dati čvrstu bazu na osnovu koje se može napraviti vrlo detaljna procjena korisnika. Tako su primjerice 'lajkove' za Sephoru povezali s inteligencijom korisnika, dok su primjerice 'lajkovi' za Hello Kitty otkrivali političke stavove.
Znanstvenici koji su tada radili na tom istraživanju su, nakon što su vidjeli taj distopijski potencijal kojeg imaju 'lajkovi' na Facebooku odmah su postavili pitanje o sigurnosti osobnih podataka korisnika Facebooka. Njihov najveći prigovor odnosio se na činjenicu da se ti podaci mogu dobiti, a da korisnici toga uopće nisu svjesni, ne znaju da se njihovi podaci koriste i ne znaju da ono što rade na Facebooku može bez njihovog znanja biti korišteno u razne svrhe.
Mnogi su u tom upozorenju prepoznali poslovnu priliku, a među njima i tvrtka Cambridge Analytica. Njezin šef Alexander Nix potpisao je ugovor s jednim profesorom s Cambridgea, Aleksandrom Koganom, inače kolege jednog od znanstvenika koji je proveo gore spomenuto istraživanje.
Kogan je razvio Facebook aplikaciju koja je sadržavala test osobnosti, a Cambridge Analytica je ljudima plaćao nekoliko dolara da riješe test. Taj su test oglašavali na Amazonovom Mechanical Turku, kako bi im se javilo što više korisnika.
Aplikacija je čuvala rezultate svih testova, ali i prikupljala podatke s Facebook profila svakog korisnika koji je riješio test. No, ono što je ključno, aplikacija je prikupljala i podatke o svim njihovim prijateljima, piše Guardian.
Rezultati testova su se potom spajali s podacima s njihovih korisničkih profila na Facebooku, pomoću kojih su se zatim gradili algoritmi koji su prognozirali rezultate ostalih korisnika Facebooka. Profili njihovih prijatelja koristili se kao svojevrsni 'zamorci', na kojima su testirali formule za algoritme, ali su im poslužili i za dodatna testiranja kako algoritam dobio i političku vrijednost.
Da bi se test mogao riješiti, korisnici su morali imati profil na Facebooku i biti registrirani američki glasači, tako da su se deseci milijuna profila mogli usporediti s glasačkim listama. Test je krenuo s tisuću korisnika, ali Cambridge Analytica je ubrzo dobila podatke sa 160 tisuća profila. Nakon nekog vremena stotine tisuća ljudi dobilo je novac za rješavanje testa, a njihovi osobni podaci, bez njihovog znanja, dospjeli su u ruke Cambridge Analytice.
Kogan, koji je osmislio aplikaciju, od Facebooka je dobio dozvolu za korištenje profila strogo i isključivo za akademske svrhe. Bilo kakva druga upotreba podataka ili prodaja podataka trećoj strani bila je strogo zabranjena.
Projekt je osim toga prekršio britanske zakone o privatnosti. Količina podataka koju je Cambridge Analytica prikupio preko ove aplikacije bila je toliko ogromna da je aktivirano automatsko gašenje aplikacije. Međuitm, Kogan je uspio preko nekoga ukinuti zabranu i prikupljanje podataka korisnika Facebooka nastavilo se nakon par dana.
U roku samo nekoliko mjeseci Kogan i Cambridge Analytica imali su bazu podataka o milijunima američkih glasača, a ta je baza imala vlastiti algoritam koji je u svakom trenutku 'skenirao' njihova politička uvjerenja i osobne stvari. Pomoću dobijenih podataka Cambridge Analytica znao je koje birače ciljati i s kojim točno porukama.
