Teško je to drugačije shvatiti nego da je Kaptol doista zabrinut da bi se biskupom Vladom Košićem Vatikan ovaj put doista mogao pozabaviti. Zbog ispada s otvorenim pismom Andreju Plenkoviću u kojem je dijelio političku scenu na "neprijatelje" nacije i one druge, u kojem je premijera jedne republike po toj osnovi nazvao "političkom prostitutkom", te mu čak prikrpao da je zbog ideološkog svrstavanja ušao u sukob sa 86 posto stanovnika Hrvatske.
Pritom je upotrijebio strogo vjersku podjelu. HBK je istog dana pustio glasove da je Kaptol "zgrožen" Košićem, a dva dana poslije komentar o incidentu objavljuje Ivan Miklenić, glavni urednik i glavni komentator Glasa Koncila, glasila Kaptola. Na tom mjestu dolazimo do ključa.
"Umjesto zgražanja nad koalicijom HDZ-a i HNS-a ili žaljenja jer nije došlo do izvanrednih parlamentarnih izbora bolje je nadati se da bi politička stabilnost mogla omogućiti da se učine barem neki mali koraci jer do pravog političkog zaokreta može doći tek nakon izmjene izbornog zakonodavstva i demokratizacije stranaka", napisao je Miklenić.
Iz tog dijela jasno je da Kaptol, kroz pero svog trbuhozborca, doista smatra da je Košić otišao predaleko čak i po mjerilima toga što su mu ranije tolerirali, čak i stvari poput panegirika jednom Dariju Kordiću, kada ga je osobno dočekao na aerodromu u Zagrebu kad se ovaj vraćao s dugogodišnje kazne odslužene zbog pokolja nad civilima u ratu u BiH.
Miklenić, dakle Glas Koncila, dakle HBK odnosno Kaptol, znači smatraju da Košić zbilja nije smio urlati i pljuvati kakvu god, ali ipak demokratski izabranu vlast jedne republike zbog suštinski ipak čisto političkog pitanja, pa makar to bila i politička trgovina najniže razine. Nastavak komentara objašnjava sve ostalo što Miklenić/ Glas Koncila/ Kaptol misli o posljednjem sastavljanju parlamentarne većine.
Miklenić je napisao da su kontrolu nad političkom vlasti u Hrvatskoj preuzeli "skriveni centri moći, koji se brinu isključivo za svoje interese", zatim da su političke stranke i političari postali tek "izvršitelji tajnih naloga", te se nada da će sa "stabilnom političkom vlasti" barem narasti šanse za promjenom izbornog sustava i uspostavom demokracije u strankama.
Jer u ovom sad, piše on, apsolutno je nemoguće da na vlast u Hrvatskoj kroz izbore dođu oni koji bi predstavljali demokratsku, slobodnu, gospodarski sposobnu vlast, oni koji bi na prvom mjestu doista željeli dobro Hrvatskoj. Ne mora čovjek biti nimalo vješt za iščitati da je Miklenić tim komentarom održao lekciju Košiću iz društveno prihvatljivog načina napadanja vjerskih vlasti na vrh sekularne, političke vlasti.
Miklenić je ovim komentarom rekao HDZ-u, odnosno Andreju Plenkoviću ispred kompletnog članstva, posebno oponentima zdesna da je njegova vlast, kao i svaka druga nedemokratska, da služi "skrivenim centrima moći", da nisu legitimni predstavnici birača u Hrvatskoj, koliko god bili legalni, napokon, da ni ovakav HDZ ni Plenković kao prvi ne žele doista prije svega dobro Hrvatskoj.
Zato, dok je Košić apsolutno sporan na svakom koraku, kao i duhovni i politički i društveni prostak, u sukobu s civilizacijskim vrijednostima modernog društva, Miklenić je sporan u onome što nudi umjesto onoga što kritizira. A što se u tom dijelu krije, postaje jasno kad se prisjeti što za njega znače "skriveni centri moći". Crkva u prvom redu apsolutno nije ta na koju misli, unatoč tome što godišnje iz proračuna Hrvatske dobije 600 milijuna kuna ili što se desetljećima sve intenzivnije miješa u svjetovno politikantstvo.
U ožujku 2010. Miklenić je kao jedan od centara moći prozvao HNB, očito ne s pozicija nekoga tko bi imao zamjerki na gomilanje milijardi kuna u nekim centrima moći u Hrvatskoj, jer inače bi među prvima udario na sam Kaptol, nego zato što je HNB prepoznao kao nekoga tko pogoduje bogaćenju i okrupnjavanju moći skupina koje nisu odane Kaptolu. Kakve god bile. U ožujku 2011. opet je prozvao "skrivene centre moći", ovaj put one koji se, kako je napisao, kriju iza medija koji su napadali Crkvu.
A povod je bila baražna medijska paljba po Kaptolu koji je ulupao 8,8 milijuna kuna u fasadu od oniksa nove zgrade HBK od oniksa. Cijela zgrada koštala je 16,5 milijuna kuna u zemlji koja je tad stenjala na dnu gospodarske krize, u kojoj je prijetilo da siromaštvo eksplodira. No, mediji su pisali protiv Kaptola i to je značilo da služe "skrivenim centrima moći".
U vrijeme kad je Ivo Josipović osvojio predsjedničke izbore 2010., opet su se Mikleniću ukazali "skriveni centri moći", ovaj put oni koji su, pisao je, podupirali Josipovića. Rekao je da su ti centri u kampanju podržavali "nerealno ambiciozne kandidate" s desnice kako bi razmrvili desnicu i ojačali lijeve kandidate, da je na izbore izišlo samo pola biračkog tijela i slično.
Lako za to što je zaboravio da su HDZ i njegovi predsjednici u pravilu pobjeđivali baš onda kad bi izlaznost bila niska, a gubili kad je bila visoka, da je Josipović, iako agnostik, izabran glasovima ogromnom većinom katolika. Problem je bio u tome što Josipović nije odavao čovjeka koji bi slijedio interese Kaptola. Nije tada Miklenić mogao ni slutiti da će predsjednik agnostik ići na misu pred samog Bozanića i da će biti politički i državnički izrazito pasivan.
Zato je Miklenić i njega optužio da je eksponent "skrivenih centara moći". Drugim riječima, "skriveni centri moći" za Miklenića, posljedično za Kaptol, svi su oni koji imaju viziju okupljanja ekonomske i političke moći a da nije u rukama Crkve. Nekad je to lijevi, nekad desni centar, u svakom slučaju i jedne i druge se kritizira zato što ne slijede političku odanost Kaptolu. Tako i medije.
Savršeno nebitno koliko su korumpirani jedni ili drugi. Ili pak oni s kraja desnice kojima je Crkva u doba Karamarka nekako još bila i najzadovoljnija. Kaptol je posljednjih godina u tome otišao toliko daleko da je javna tajna koliko je papinski nuncij Alessandro D'Errico godinama bio neželjen gost crkvene administracije nadbiskupa Josipa Bozanića. Čak i sam papa Franjo ispada da je gurnut u kategoriju "skrivenih centara moći", negdje između masonskih loža i LGBT aktivista.
Kod Miklenićevih ukazanja zavjera iz "skrivenih centara moći" više nije riječ samo o prozivanju "soroševih plaćenika" s nevladine scene, o haluciniranju pred svjetskom zavjerom koja smišljeno širi planetom "rodnu ideologiju" i slične stvari. Ovdje je riječ o jezično prihvatljivom pojmu, dozlaboga rastezljivom, koji zapravo obuhvaća sve koji ne slijede Kaptol u apsolutno svim njegovim planovima i interesima.
A tu onda dolazimo do razine isključivosti koja bi ostvarena u praksi značila jednu prihvatljivu političku stranku, jednu vjersku organizaciju, jedan vrijednosni nazor, jedno kulturno naslijeđe, jednu nacionalnu pripadnost, jednu ideologiju, jedno mjesto za uplaćivati svoju desetinu, jasan stav prema svim političkim, društvenim, kulturnim, klasnim i ostalim neistomišljenicima i suparnicima. Demokracija, građansko društvo? Prije točno ono što predstavlja Košić.
Uz tu razliku što Košiću u tolikoj mjeri nedostaje gen za osnovnu ljudsku pristojnost da, kad ga novinar pitaju, što je mislio s onim otvorenim pismom i je li zabrinut pred reakcijom Vatikana, odgovara u hodu: "Aj, bje'šte s tim! Ma kakvi, nemojte pričati gluposti!", a nakon što se, i dalje u hodu, u djeliću sekunde široko oblizao, tko bi ga znao zašto, podviknuo još: "Pustite me na miru!"
