Top News
119 prikaza

Karamarkov trk na Kaptol: Može li Crkva pomoći HDZ-u?

Josip Bozanić
Patrik Macek (PIXSELL)
Opredjeljujući se za HDZ, Ckrva vrijeđa glas svakog vjernika koji nije uz tu stranku. a takvih je puno...

Što je to nagnalo Tomislava Karamarka da početkom tjedna zatraži susret s kardinalom Josipom Bozanićem? Sumnjam da je povod bila želja za teološkom raspravom.

Također, malo je vjerojatno da je Karamarka dirnula kardinalova nedavna propovijed u kojoj je govorio o tome kako današnje vrijeme vapi za ljudima koji žive blaženstva, ljudima osjetljivim “na potrebe braće i sestara u nevolji”, ljudima sposobnim i voljnim “graditi zajedništvo, promicati dijalog, prihvatiti potrebnoga, koji unose mir i šire prijateljstvo u sredini u kojoj žive”.

A posve je nemoguće da su razgovarali o Papinoj encikliki Laudato si, u čijem bi duhu HDZ u svoj program ugradio i gorljivo se zalagao za očuvanje okoliša, za potpuni prelazak Hrvatske na obnovljive izvore energije te za napuštanje pesticida u poljoprivredi i slične stvari koje su dio programa naprednih stranaka u naprednim demokracijama.

Bit će, dakle, da je na stolu bila samo sirova, tvrda politika, kao što i priliči tom dvojcu.

Crkva u Hrvata u čvrstoj je političkoj koaliciji s HDZom. Uoči svakih izbora čitave svećeničke vojske s propovjedaonica besramno agitiraju za HDZ, ne biraju riječi da ocrne njihove političke protivnike, evanđeoskog poslanja tu nema ni u tragovima. Tako je bilo i uoči ovih izbora. 

Tomislav Karamarko obratio se simpatizerima i biračima nakon objave rezultata izbora DIP-a | Author: Slavko Midžor (PIXSELL) Slavko Midžor (PIXSELL)

Agitatori nisu bili samo seoske pope, nego i visoki crkveni dostojanstvenici. Na stranu to što političkom agitiranju nije mjesto u crkvi, opredjeljujući se za HDZ Crkva vrijeđa svakog vjernika koji svoj glas nije dao njoj. A takvih vjernika je mnogo. Usudio bih se reći da malo koji vjernik koji istinski razumije načela vjere, koji doista razumije i u svakodnevnom životu prakticira Isusov nauk, može simpatizirati političare sklone lažima, korupciji i kriminalu. 

S tim u vezi, vjera i politika su nespojive, isključuju jedna drugu. I kad svećenik s propovjedaonice počne iskazivati svoju ljubav nekoj političkoj opciji (ili vrijeđati neku opciju) posrijedi nije ništa drugo nego skrnavljenje Božjeg hrama i bogohuljenje.

Zašto je, dakle, Karamarko otrčao na Kaptol? Bit će da je otišao tražiti potporu Crkve u pridobivanju Mosta, bez čijih glasova, ispalo je, ni HDZ ni SDP ne mogu sastaviti vladu. Potonja pretpostavka drži vodu. S obzirom na ostale prljavštine u politici, tražiti od Crkve da malo pritisne Božu Petrova gotovo je pa legitimna stvar. 

Tim prije što se govori o njegovoj bliskosti s Crkvom. Ne treba sumnjati u to da će Crkva udovoljiti Karamarku. Nepoznanica je bila kako je u tom slučaju reagirao Petrov. Sudeći prema onome što je govorio u javnosti, Crkva teško da može Petrova gurnuti na ovu ili onu stranu. 

I sam je rekao da je vjera njegova privatna stvar i da neće utjecati na njegove političke odluke te da bi svaki pritisak na njega mogao biti kontraproduktivan. No nesrazmjer između rečenoga i učinjenog u hrvatskoj politici je standard, pa je i ova situacija tjerala na oprez. Osim toga, Most nije Petrov niti je Petrov Most.

Most je heterogena skupina oformljena “na brzu ruku” da pokuša osvojiti koje mjesto u Saboru. Osvojili su 19 mjesta, bez razrađenog programa, s uobičajenim setom obećanja kakvima su i HDZ i SDP dosad osvajali vlast. 

Za većinu zastupnika Mosta može se reći da pripadaju desnom političkom spektru, neki od njih bili su u vezi s inicijativom U ime obitelji, jedna je zastupnica potpisnica inicijative za promjenu imena Trga maršala Tita u Zagrebu, nekolicina je ranije bila u HDZ-u te vjerojatno i tu Karamarko vidi svoju šansu. 

No iz Mosta poručuju da su imuni na fotelje, da će suradnike u formiranju vlade (izbjegavaju termin koalicija) birati isključivo na temelju programa i spremnosti na reforme, da politiku shvaćaju kao instrument općeg dobra, a ne vlastitog probitka te da ih nikakve igre neće pokolebati ni razbiti. Situacija je nesvakidašnja, barem kad je hrvatska politička praksa u pitanju.

Most podršku formiranju vlade uvjetuje korjenitim reformama, proračunskim rezovima i otpuštanjima, dok je većina glasača dala svoj glas koalicijama kojima reforme, rezovi i otpuštanja u javnom sektoru nisu ni u peti. 

Netko ciničan mogao bi zaključiti da Most ignorira volju većine glasača. Iz Mosta također poručuju da nikakva politička trgovina ne dolazi u obzir i da neće podržati ni Milanovića ni Karamarka za mandatare, nego da će mandatar biti netko treći, možda čak i nestranački stručnjak. Sve sluti na dugotrajne, tvrde pregovore. 

Ali sve sluti i na nešto što su kao mogućnost dosad odbacivali politički analitičari i komentatori, ali i Milanović i Karamarko - na veliku, crveno-plavu koaliciju. Ovo, priznajem, na prvi pogled zvuči suludo. No u Hrvatskoj se ostvarilo previše suludih varijanti, da i ovu ne uzmemo kao sasvim moguću. 

Dakle, ostane li Most cjelovit, čvrst i nepopustljiv u svojim stavovima, Milanović i Karamarko (koji tek sad shvaćaju da, premda su odlično prošli na izborima, mogu izgubiti sve) imat će zapravo samo dvije mogućnosti. 

Prva je da pristanu da netko treći bude premijer, čime bi pristali na vlastitu marginalizaciju, da ne kažem političku kastraciju. 

Pritom u igri nije samo njihova vodeća pozicija u vladi, nego i ona u stranci. Druga je mogućnost da iz pregovora isključe Most i da sami sastave vladu. 

Tako će pretrpjeti manje štete, bit će na sigurnom terenu političke trgovine koji dobro poznaju i gdje se dobro snalaze. Sumnjam da će se pretjerano obazirati na mišljenje javnosti i birača. Ono ih zanima isključivo uoči izbora.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.