Koliko je točno bilo ustaškoga zlata? Gdje je završilo? Priča ima nekoliko rukavaca, pišu Goran Gavranović i Boris Rašeta u novom broju Expressa. Državne rezerve endehazijskog zlata pohranjene su u Hrvatskoj državnoj banci. Krajem svibnja 1944. delegacija HDB-a deponirala je njemačko zlato u Švicarskoj narodnoj banci. Bilo je spremljeno u deset sandučića. Zlato je primljeno uz uvjet da bude sačuvano za državu sljednicu nakon završetka rata. U lipnju 1944. Švicarci su predložili da se ta transakcija iskoristi kao prilika za transport još jedne tone zlata u Švicarsku. To zlato je predano Švicarskoj narodnoj banci uz izjavu da se spašava od ustaša i Nijemaca. Gotovo nitko u NDH nije znao da je zlato izneseno. Šef trgovačkog izaslanstva NDH u Švicarskoj, dr. Cabas, doznao je za slučaj i tražio da se zlato prebaci na njega, no švicarske vlasti nisu pristale na to.
U svibnju 1945. u Zagrebu počinje frenetično resetiranje, piše Express u tiskanom izdanju. Diplomatski arhiv NDH 6. svibnja pohranjen je po žurnom postupku kod nadbiskupa Stepinca. Dr. Mirko Puk, koji je postao povjerenik Hrvatske državne banke, posljednjih dana rata preuzeo je iz njenog trezora brojne dragocjenosti. Bile su to poluge zlata, zbirka zlatnog, srebrnog i bakrenog novca, kao i izvjesna količina strane valute te različitog nakita i satova. Sve su te vrijednosti bile spakirane u 46 sanduka, od kojih su 32 pohranjena u franjevačkom samostanu na Kaptolu u Zagrebu, a za ostalih 14 je određeno da se odnesu u izbjeglištvo.
Kako je isljedniku Udbe poslije rata kazao Mime Rosandić, ustaški pukovnik i državni tajnik u ministarstvu šuma, svakom je ministru dano 180 napoleondora (zlatnika) za put. Zadnji put kad je Josip Horvat zabilježio tečajeve u svoj dnevnik, jedan napoleon vrijedio je 250.000 kuna. Prebacivanje zlata u Austriju, raspodjela i prisvajanje dijelova prenijetih količina od strane pojedinaca izazvali su međusobna sumnjičenja i sukobe sudionika toga pothvata.
Sanduci sa zlatom i ostalim vrijednostima, namijenjeni da se ponesu u izbjeglištvo, bili su, piše Jere Jareb, utovareni u dva kamiona i u automobil dr. Mirka Puka. U Rogaškoj je Puk u svoj automobil uzeo još jedan sanduk zlata i torbu strane valute pa je s dva sanduka zlata nastavio put prema Austriji. No prije prelaska granice upao je u partizansku zasjedu. Dva sanduka zlata pala su u partizanske ruke, a sam Puk se bijegom uspio spasiti. Međutim, nekoliko dana kasnije uhvaćen je i od Engleza izručen jugoslavenskoj vojsci.
U kamionu koji je nastavio put bilo je 12 sanduka zlata, valute i dragulja. Uz velike peripetije sanduci su stigli do blizine Wolfsberga. Tu je ustaški bojnik Josip Tomljenović uspio razbiti jedan sanduk i podijeliti zlatnike nazočnim časnicima i vojnicima. Ostalih 11 sanduka smješteno je 18. svibnja u franjevačkom samostanu u Wolfsbergu, u kojem je tad boravio dubrovački franjevac i sociolog dr. fra Bonifacije Perović. Najodgovorniju ulogu pri spašavanju i smještanju zlata u tom trenutku imao je visoki ustaški dužnosnik Božidar Kavran. Istrage su pokazale sljedeće. Ante Moškov Udbi je kazao da je, još dok je bio u Zagrebu, čuo tek glasine. Formirana je bila neka komisija, rekao mu je Jure Pavičić, navodno za organizaciju transporta zlata koje se povlačilo s vojskom. Uz Pavičića, u komisiji su bili i Mirko Puk, Ivan Mussa te još neki visoki dužnosnici.
Više doznaje tek mjesec dana kasnije, u austrijskom Radstadtu, gdje se zatekao među stotinjak civila i časnika u bijegu. Od Milivoja Hotka saznaje kako su sanduci sa zlatom išli s Glavnim stanom NDH, a osiguravali su ih Vilko Pečnikar i njegov pomoćnik Mirko Vutuc. Još jedan izbjeglica, Josip Tomljenović, ispričao mu je da je spasio jedan kamion s 12 sanduka zlata nakon što su ga napustili Vutuc i pratnja, u strahu od Rusa, između Wolfsberga i Graza. Drugi kamion, s Pavelićem u pratnji, ostavljen je uz cestu sjeverno od Judenburga. Tomljenović je tad preuzeo teret i prebacio ga u vlastiti kamion. S tim zlatom stigao je u Wolfsberg, gdje su već bili Ivan Mussa, Božo Kavran i Hotko. Božidar Kavran, uhićen godinu dana kasnije i saslušan 30. srpnja 1948., potvrdio je ključne dijelove Moškovljeve izjave, ali je otišao i korak dalje.
Po njegovim riječima, zlato je u Austriju prevezeno pod nadzorom Mirka Vutuca, člana povjerenstva koje su činili Pavičić, Puk, Mussa i on sam. Taj Vutuc je bio važan ustaški čovjek – svojedobno je razmijenjen ni za koga drugog nego za Andriju Hebranga. U svibnju 1945., u Wolfsbergu, Kavran osobno preuzima jedan kamion sa zlatom.
Zlato – točnije 10 sanduka i jedna kaseta s draguljima, papirnatim novcem i drugim dragocjenostima – deponirano je u samostanu, zahvaljujući poznanstvu Kavrana s franjevcem Bonifacijem Perovićem, koji nagovara gvardijana da prihvati tajne sanduke.
Dogovoreno je da se zlato može predati isključivo uz punomoć Pavelića, Mirka Puka ili Lovre Sušića. No, fratar Perović u zadnji tren dodaje još jedno ime na listu mogućih primatelja – dr. Vladu Milasa i dr. Hinka Kovačića, liječnike iz bolnice u Wolfsbergu. U svakom slučaju, fratar ili gvardijan morali su biti prisutni pri primopredaji.
No, već tada su kolale priče o pljački dijela zlata. U lipnju 1945., u Wolfsberg je, prema pričanju Kavrana, došao svećenik Krunoslav Draganović. Fratar Perović tada je već bio u Rimu. Draganović je uzeo dva sanduka – oko 70 kg zlata, i odnio ih u Rim. Navodno je zlato bilo namijenjeno za izbjegličke potrebe i “borbu protiv FNRJ”, a za njim je trebao upravljati odbor: Draganović, Pečnikar i Stjepan Hefer. No zlato je prisvojio Pečnikar i koristio ga za “političke odbore”, ali i – kako se šaptalo – privatne potrebe.
Mate Frković tražio je financijski obračun, ali mu ga Pečnikar nije dao. Navodno je posve preuzeo upravljanje zlatom. U srpnju 1945., u samostan dolazi pukovnik Frane Šarić s punomoćjem potpisanim od Pavelića i preporukom Moškova. Cilj: premjestiti zlato u američku zonu kod Radstadta jer je previše ljudi već znalo za lokaciju.
Transport organiziraju Mussa, Šarić, Tomljenović i sam Kavran. Osam sanduka zakopavaju u sjenik, 5 kilometara od Radstadta. Znali su za to: Moškov, Kavran, Šarić, Mussa, Sušić – a možda i Marko Čavić. Kasetu s novcem podijelili su među sobom. Zlato, odlučeno je, ostaje pod Pavelićevom kontrolom. No već na proljeće 1946. nestaje.
Što je bilo s ostatkom zlata, znali su samo Moškov i Šarić – i više nitko nikad nije doznao. Uz dopukovnika Šarića u premještanju sanduka iz Wolfsberga u Radstadt sudjelovao je i general Ante Moškov, koji je kontaktirao s dobro skrivenim Pavelićem. Šarić i Moškov su zlato izvadili iz sanduka i stavili u benzinsku bačvu, koju su zakopali u blizini Radstadta. Valute nisu zakopali, već su ih podijelili. Međutim, nakon nekoliko dana zakopano zlato su izvadili, podijelili u tri dijela i zakopali odvojeno na druga mjesta, također u okolici Radstadta. Za ta mjesta - osim njih - znao je još samo ustaški bojnik Marko Čavić, u blizini čijeg prebivališta (i uz njegovu pomoć) je zlato i bilo zakopano. Napravili su i kartu, koja je rekonstruirana na saslušanjima u Udbi.
Cijeli tekst o ustaškom zlatu možete pročitati OVDJE.
